Vapaj za pomoć iz neprilika koje osjećaju brojni pastiri, a koje danas doživljavamo - posvjetovnjačena „narodna Crkva" izvana se prikazujući, u mnogim dijelovima ka "Crkva" u stvarnosti je, međutim, šuplja i prazna! - Komentar : Urs Keusch
Beč (kath.net/Vision2000)
Godina svećenika dolazi upravo u vrijeme kada je potrebno da se, kod kršćana, osvijesti na koju su veliku zadaću pozvani svećenici, ali i u kakvoj je opasnosti ovaj poziv. Ovih dana sam razgovarao s tri mlađa svećenika, koji su mi je rekli da su „ na kraju" i ne znaju koliko dugo bi još mogli biti župnici.
Nije to pastoralni rad ono što im je preteško, nego je to opće stanje u Crkvi danas, gdje oni sami sebi izgledaju istrošeni i bolesni: posvjetovnjačena narodna crkvenost koja, u mnogim dijelovima izvana izgleda kao „Crkva", a u stvari je šuplja i prazna, anti-crkva, štoviše, često protu-kršćanstvu bliže nego Duhu Gospodnjem. "Imam utisak da se puno truda ulaže za upravljanje i održavanje „pogona" koja je zapravo već mrtav", kaže jedan od svećenika.
Nadalje, ti svećenici žele biti za svoj narod, "dušobrižnici", duhovnici često nalaze malo vremena za molitvu i svakodnevno čitanje Svetog pisma. Nerijetko, imaju dvije ili tri župe na brizi i žure od termina do termina. Onda dolazi dan ili sat kad im Duh Sveti više ne dopušta nastaviti igru "kurira sakramenata " kako bi se omogućila "party" nezasitnom potrošačkom kršćanstvu da zloupotrebljavaju kršćanstvo (pričesti, vjenčanja, krizme).
Ali to nije stanje samo mnogih svećenika, nego je to također i situacija mnogih biskupa. Onda, na to, dolazi da se brojni svećenici sada osjećaju napušteni od svojih biskupa, jer su opet ovi (biskupi) pritisnuti - u neusporedivo većem stupnju nego svećenici - od tereta njihovih ureda i ne nalaze ni malo vremena za pastoral svojih svećenika. Frustrirajuće, zaista odvratno za mnoge svećenike i biskupe koje izjedaju unutrašnje napetosti u Crkvi, često bez ikakve ljubavi, čak i anti-crkveni sukobi u župama, u župnim i crkvenim vijećima. Jedinstvo Crkve je razbijeno poput razbivenog vrča. "Jedinstvo" se, u nekim župama, sastoji isključivo od hrpe razbijenog stakla, s kojom su međusobno ranjavaju i grebu, a ponekad dolazi do dubokih ozljeda. Ovo samouništenje, duži niz godina, jedva može duže izdržati bilo koji svećenik ili biskup.
K tome, za mnoge dobre svećenike dolazi još jedan križ koji ne bi trebao postojati: često doživljavaju kako ih oni koje se smatra „najpobožnijima" neljubazno kritiziraju, ostavljaju ih na cjedilu, jer svećenici ne odgovaraju na sve njihove zahtjeve i predodžbe, ne pristaju i ne prihvaćaju sve njihove "nebeske poruke" i jer oni ne mogu uvesti u župi svaku pobožnost koju zamisle...a ti svećenici slijede samo pastoralnu mudrost ako se u tim stvarima vladaju suzdržano. Za ne mali broj takvih ljudi je to razlog povući se iz župe i tražiti nekog „pobožnijeg svećenika." Tada se u jeku "postkoncilske revolucije" u mnogim mjestima, popriličan broj vjernika iz njihovih župa sastaje - nakon desetljeća - u svojim kapelama i nekim drugim prostorima kako bi proslavili "staru misu". Tako, sada mnogim svećenicima nestaju u župama upravo oni „ozbiljni i vjerni na zemlji" koji bi mogli pomagati radsvećenika.
Ove skupine i osobe koje ne mogu dovoljno ohrabriti - čak i u pogledu djece koja imaju pravo da se osjećaju kao članovi jedne velike svjetske Crkve, a ne kao djeca "sekte" - u smislu Motu proprija Benedikta XVI.. od 14.09.2007. da napuste svoj geto i slave u Crkvi svoje bogoslužje i tamo neka svijetli njihova svjetlost. Gdje god se pruža prilika graditi mostove, treba je iskoristiti, jer je svako izdvajanje, ako ga se može riješiti, izdaja Boga.(Vidi: Raskol je Božja izdaja, Klaus Berger, Pattloch 2006).
Pozivam sve čitatelje na jedan ispit savjesti. Molim vas, pitajte se gledajući pred sobom lik izbičevanog i rastrganog tijela našeg Gospodina: doprinosim li jedinstvu Crkve onim što kao kršćanin svojom praksom živim, što govorim, pišem, mislim, molim, nadam se, ljubim, vjerujem ... doprinosim li time jedinstvu u duhu, savršenom jedinstvu ljubavi? Jesam li spreman odustati od osobnih vjerskih raspoloženja i ako treba, to prihvatiti kao žrtvu? I zato vas ne mogu dovoljno poticati da molite, u ime Gospodnje!
Nadilazite sve što dijeli, izbacuje i odvaja u vlastitim redovima, a vi se brinite svim snagama za unutarnje jedinstvo u ljubavi. Nemojte se obeshrabriti od otpora onih koji ne rade na zajedništvu. Budite oni koji surađuju u tako potrebnom jedinstvu, povijajte rane na slomljenom tijelu našega Gospodina. Tražite povezanost u ljubavi i poštovanju sa biskupom vaše biskupije. Ne radite ništa protiv njega. "U biskupu se vidi velikog Pastira svoga stada, od koga na neki način polazi i ovisi život stada." (Vatikan II, Liturgija 41) Neka vaš lokalni biskup ne bude sam. Neka osjeća vašu ljubav kroz konkretne čine i znakove! "Tko pruži čašu hladne vode jednom od ovih malenih[svi Isusovi učenici ] jer je učenik - zaista, kažem vam, primit će plaću svoju." (Matej 10,42 )
Ne ostavljajte osamljene svećenike, dušobrižnike, vjeroučitelje koji često vrše svoju mukotrpnu službu u jedinstvu s Crkvom. Ne udaljavajte se od njih ako baš u potpunosti ne ispunjavaju vaše predodžbe ili vaše ideje. Više se angažirajte u vašoj župi. Podržavajte dobro koje treba činiti - to je puno - i surađujte. Potičite vaše svećenike, gdjegod možete. Budite kvasac ljubavi i jedinstva. Jer što bi još moglo učiniti nekoliko svećenika i učitelja ako ih napuste i oni najvjerniji? Koliko se svećenika upravo zbog stoga slomilo?
Brinite se i za vaše župe. Ne napuštajte župu tako brzopleto. Župa je ono sveto mjesto „koje na određeni način, na jednom mjestu, predstavlja Crkvu raširenu po cijelom svijetu." (II Vat. O liturgiji 41). Središte svake župe je sam Isus Krist. On je u svakoj crkvi, svakom tabernakulu. On ustraje neprestano moliti nebeskom Ocu za nas zalutalu djecu koja ne mare za ljubav prema njemu. Želimo li ga stvarno ostaviti sama? Posjetite, kad god vam je to moguće, euharistijskog Isusa u tabernakulu vaše župne Crkve.
Smijem li vam, na kraju, reći riječ naše nove švicarske svetice Marije Bernarde? Ona je cijelog života molila i žrtvovala se, prije svega, za svećenike. Krist je primio njezinu molitvu i poticao je da u tome ne posustaje. U osobnoj bilješci svetica jednom piše." Danas sam imala u duhu kratko i jako viđenje. U jednom trenu Isus mi je dao potpuno shvatiti nepojmljivo dostojanstvo (pomazanih) svećenika. Uz ovo, čudesnu i otajstvenu veličinu svećenika, pokazao mi ih je i kao ljude koji su po naravi slabi. A onda mi je rekao: „Spoznaješ li što time želim reći? Svi bi u Crkvi trebali ustrajnije i žarče moliti za moje svećenike. Da, oni su ljudi i kao takvi izloženi brojnim opasnostima i sotona ih napada svom žestinom i svim mogućim sredstvima. U mjeri u kojoj tonu moji pomazanici, svećenici, tone cijeli svijet. Tko pokorom, molitvom doprinosi da se moji posrnuli svećenici usprave, taj čini veliko djelo za moju Zaručnicu, svetu Majku Crkvu."
To je poziv za sve nas koji je vrlo važan s obzirom na težinu situacije Crkve, s obzirom na bolne lomove prelaska iz „pučke Crkve" u „Crkvu malog stada". Upravo ispravnost, spremnost na žrtvu i neprestanu molitvu za svećenike i biskupe čuva nas od prevelike kritičnosti i tihog opasnog otpada i da zbog takvog stanja ispadnemo iz zajednice ljubavi s Crkvom, to jest s Isusom Kristom. „Tko pokorom, molitvom doprinosi da se moji posrnuli svećenici usprave, taj čini veliko djelo za moju Zaručnicu, svetu Majku Crkvu." (Iz vizija 2000 - 2009 /6) Učinimo to, da učinimo to zaista!