Biskup Graza Kapellari na tjednu župnika: „Naše liturgijske zajednice ne bi bile toliko slabe, nego bi rasle i razvijale se kad bi prepoznale i uklonile mnoge banalnosti.
Graz (kath.net)
Kath.net dokumentirano donosi propovijed biskupa Egona Kapellarija na otvaranju tjedna svećenika biskupije Graz-Seckau:
Cjeloviti govor
Ovo popodne počimamo 52. tjedan župnika u našoj biskupiji. Deveti put, od kad sam ja ovdje biskup. Svi mi znamo da je okupljanje mnogih svećenika uvijek vrlo važan poticaj za zajedništvo, za - biblijski gledano - više koinonije, ne samo u župnom uredu, nego općenito u biskupiji. Budući da će katolički laici, tokom ovih dana, biti na primanju u srijedu, a neki će i referirati, ne može i ne smije biti govora na o svećenicima kao posebnom svijetu, nego o dubljoj povezanosti između svećenika međusobno. Posebno će biti govora o svećeničkim radostima i brigama i jačanju svećeničkog identiteta. Sve to, međutim, na horizontu Crkve kao cjeline i panorame cijelog tzv. civilnog društva, kojeg trenutno karakteriziraju riječi kao što su moderno, postmoderno, svjetovno ili post-sekularno. Što je to ove godine tako posebno? U mnogim pojedinačnim susretima i razgovorima s grupama i tijelima je, naš vrlo angažirani, biskupski vikar, dr. Schnuderl, šef pastoralnog ureda, pripremio pitanja za tekuću radnu godinu pod motom "evangelizacija i produbljivanje vjere". Uglavnom, naš život i vjera se svake godine vrte u krugu, oko iste središnje teme: Mi i dalje vjerujemo, govorimo o Trojednom Bogu i njegovu svijetu, i dalje vjerujemo i govorimo o biti kršćanin u srcu Crkve i društva. Na ovoj pozadini, odabrana je ovogodišnja tema "Propovijedanje vjere i pastoralna skrb."
Tko ili što je središte ovog navještaja vjere? "Mi naviještamo Krista raspetoga", rekao je apostol Pavao i u cjelokupnom korpusu svojih spisa to vrlo jako naglašava i ukazuje, s velikim intenzitetom, na raspetoga i uskrsloga Krista. "Gledati na Krista," čitamo kao moto na prezentaciji u predvorju dvorane i u samoj dvorani. To geslo je posebno poznato nama u Štajerskoj. To nas podsjeća na srednjoeuropski katolički dan 2004. u Mariazellu, čija je poruka je bila "Krist - nada Europe" što je uzeto i za geslo Papinog posjeta 2007. isto u Mariazellu. To geslo je dobro poznato. "Gledati na u Krista!". To je uzeo i dr. Plank, direktor našeg biskupijskog Ureda za komunikacije, zajedno s timom uredio sliku, vidimo strelicu zlatno-žute boje, koja je upravljena prema latinskom velikom slovu X. X u grčkom alfabetu nije X, nego CH (Ch) i kao takav početno slovo Isusovog naslova poslanja - Krist. Kao objašnjenje se nalaze, iznad i ispod X-a, riječi: "U Štajerskoj Crkvi gledati na Krista". Simbol i slova su uokvireni prekrasnom slikom koja je mnogima poznata. Tu se vide neki ljudi na Skywalku, terasi na južnom zidu Dachsteina, naše najviša planine u Štajerskoj, odakle se otvara prekrasan pogled daleko u zemlju, silazi u dolinu, preko snijegom prekrivenih planina do krune svega: plavog neba. Ova slika je, svojom širinom, visinom i dubinom, mislim, također vrlo izazovna pozadina za naš moto "Gledati na Krista". To me podsjeća na biblijski psalam upravljen Bogu Ocu: "Ti me vodiš u daljinu i rasvjetljavaš moje tame", a s druge strane me podsjeća na kazivanje apostola Pavla o Isusu Kristu u poslanici Kološanima koje glasi: "Sve što je stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja ili Gospodstva ili Vrhovništva ili Vlasti, sve je stvoreno po njemu i za njega" (Kološanima 1,16).
Gledati na Krista, Boga i čovjeka, uključuje pogled na svijet i ljude kao na Božje stvorenje. Ovaj pogled nas vodi da se usredotočimo na sebe i istovremeno nam dopušta da rastemo u našoj humanosti i našem biti kršćanin kao dijete Božje kao su-čovjek i su-kršćanin.
Papa je na blagdan Srca Isusova 19. lipnja 2009., 150 godina nakon smrti svetog župnika iz Arsa, zaštitnika svih svećenika sveopće Crkve, otvorio "Godinu svećenika". Ovo nije poziv za re-klerikalizam, kao što su neki kritičari sumnjičavo govorili, nego poziva na produbljenje, i na taj način, jačanje naše svećeničke egzistencije, koja je usredotočena na Crkvu kao cjelinu i koja je za njih, po samoj svojoj prirodi, neophodna. Prije nego počnem govoriti, u godinu svećenika, o svećeniku danas, želim reći nešto o općoj temi "Gledati na Krista" i to u kontekstu društva i Crkve.
1. Sekularno društvo:
Za razliku od vremena 60tih do 80tih 20. stoljeća, čovječanstvo živi, uglavnom tzv. zapadni svijet, bez utopije, ali i bez apokaliptičkog gledanja, iako je toliko toga što budi ne samo brige, nego i velike strahove. Ovo društvo obilježava malo emocionalnog pragmatizma. Opet i opet se pojavljuju znanstveno-tehnička iznašašća pa je moguće govoriti o našem vremenu kao vremenu izumitelja. Na kulturno-duhovnom planu, naše vrijeme nije nikakvo vrijeme izumitelja, Možda bi ovdje bilo dobro navesti zaključne stihove, posljednji redak u pjesmi Rainer Maria Rilkea, koji je rekao 1908. u Parizu, na spomen pjesniku koji je umro mlad, grofu Kalkreuthu Wolfu: "Tko govori o pobjedi? Preživjeti - to je sve. " Ova izjava se može tumačiti stoički. Ali se može uzeti i shvatiti kršćanski, tako vjerujem, kao poziv na aktivno strpljenje
Kao glavni sekularni problem, sada se čini svjetska gospodarska kriza i klimatske promjene kao posljedica globalnog zatopljenja. Kada bi pojedini čovjek, k tome kršćanin i njegove male zajednice, imali samo kratko polugu, mogli bi promijeniti stvari na bolje. Tako nas kršćanski etos obvezuje da se informiramo što bi mogla biti suprotna snaga, ili što bi nam bilo od pomoći da možemo učiniti dobro, bilo sami osobno ili udruženi sa snagama i grupama, bilo u Crkvi ili čak izvan Crkve. Katolički socijalni nauk daje određena pravila čije poštivanje bi spasilo društvo mnogih kriza, a mogu spriječiti ili ublažiti buduće krize. Mogućnosti učiti iz krize, u povijesti, su se, nažalost, propuštale, tako da jedna propast dovodi do novog početka, prema riječi grčkog tragičara Eshila: "učenje kroz patnje." U ovom kontekstu, zahvalan sam našoj voditeljici za ekologiju gđi Mag-Opis Pieber, za sve aktivnosti, osobito one koje se odnose na podizanje svijesti i usvajanje relevantnih odgovornosti i u savezu s mnogim župama, a naročito Katoličkoj akciji u cjelini. U europskom kontekstu je, uz dva već spomenuta i globalno relevantna problema, naslijeđen problem masovnog starenja stanovništva. To ima posljedice za sve nas, jer nam sve to, sada, pada na leđa.
Mi smo odgovorili na izazov u našoj biskupiji velikim brojem akcija i institucija za zaštitu i razvitak ljudskih života . Kao nekoliko primjera spominjem ovdje tijela Caritasa, Katoličke akcije, biskupijski fond za trudnice i fond za nezaposlenost. Osim toga, pružamo bezbrojne individualne pomoći. Sve to, naravno, jedan je mali korak savladavanju nepovoljnih trendova, ali se od strane kritičara neprestano dobivaju paušalni udarci kao od pokvarenog društva koje čak i ignorira naše akcije kao što su zaštita nerođenog života.
Nakon ove kratke napomene o stanju društva u europskom i globalnom kontekstu, treba nešto reći i o "Status Ecclesiae", posebno "Status Ecclesiae Catholicae."
2. Religija u Europi
Prije nego počnem govoriti o Crkvi posebno, želim reći nešto o religiji općenito u današnjem europskom kontekstu. Pred oko 20 godina u medijima se, uglavnom, govorilo o procesu povratka religije i vjerskog govora u javnost. Tvrdnje da bi sekularizacija bila jednosmjerni i konačno pobjednički proces, mnogi se time ne slažu. No, što znači u ovom kontekstu, riječ religija? To se odnosi na vrlo različitu mješavinu raznih poimanja i, vrlo često, proturječnih pojmova. Monoteistička religija koja je usmjerena na osobnog Boga čini, u njemačkom govornom području, veliki dio vjerske panorame, ali je izložena velikom procesu erozije i korozije što vidimo gotovo svakodnevno. Opći nalaz da je religija postala jača, vjerojatno se odnosi na obrazovane ljude, uključujući i mlade ljude kod kojih se događa respiritualizacija pa prema tome debanaliziranje života. Vjerska povezanost osobe s Bogom, u smislu Biblije ili islama, to jedva postoji. Prema tome, mnogi ljudi žive u sekularnoj ili post-sekularnoj Europi, prema riječima pravnika Huge Grotiusa iz 17. stoljeća, "etsi Deus non daretur" - tj. "kao da Bog ne bi postojao."
Na kraju ove kratke bilješke o "Religiji u Europi" navodim neke izvatke iz intervjua od 17. srpnja velikog poljskog filozofa Leszeka Kolakowskog koji je umro ove godine u Oxfordu, a kojeg je donio njemački list "Die Welt" pod naslovom: "Ne računam na smrt Boga". Kolakowski se okrenuo od svojih ranih marksističko-ateistički stavova i počeo se zanimati, sve više i više, za religiju, posebno kršćansku religiju, a došao je i vrlo blizu pape Ivana Pavla II, ali je ostao, do kraja života, agnostik. U spomenutom intervju kojega se može promatrati kao važan dio njegove ostavštine za Europu i za čovječanstvo u cjelini, je rekao, među ostalim stvarima, (citiram): „ Lijepi, novi, tehnološki napredan svijet u kojem čovječanstvo zaboravlja svoju vjersku baštinu i svoju povijesnu tradiciju - i stoga nema (više) osnova na kojem bi mogao promatrati svoj život u moralnom smislu - označuje kraj čovječanstva. Vrlo je nevjerojatno da čovječanstvo - lišeno svoje povijesne svijesti, kao i svoje vjerske tradicije, jer su tehnološki beskorisne - može živjeti u miru, zadovoljno svojim postignućima. U stvari, ja bih pretpostavio suprotno, jer je eminentno ljudskom biću da zaista željama nema granica. Mogu neprestano rasti u spirali beskrajne pohlepe. Tijekom proteklih desetljeća brzog ekonomskog rasta smo se navikli na ideju da smo moderni i da sve možemo imati i, u stvari, sve to zaraditi. Ali to jednostavno nije istina. Budući da postoje, na našoj planeti, prirodne granice - ekološke i demografske granice - bit ćemo prisiljeni ograničiti svoje želje. No, bez svijesti o granicama, koja može doći samo iz povijesti i religije, svaki pokušaj da se ograniče naše želje, završit će u strašnoj frustraciji i agresiji, a moglo bi se pretpostaviti, katastrofalnih razmjera. ... Ako bismo izgubili sposobnost održavati razmak između naših želja i potreba, onda bi to bila kulturna katastrofa. Opstanak naše vjerske baštine je uvjet za opstanak civilizacije."
I opet, Kolakowski je rekao: "Ako kultura gubi osjećaj za sveto, onda ona gubi svaki smisao. S nestankom svetoga, savršenstva onoga što može postići sekularno društvo, budi se jedna od najopasnijih iluzija - iluzija da ne postoje granice za promjenu, da će društvo biti beskrajno fleksibilna stvar. ... Na kraju ova iluzija sije koban očaj. Moderna tvorevina koja čovjeku obećava potpunu slobodu od tradicije, ili bilo kojeg pretpostojećeg smisla, daleko je od toga da čovjeku otvori božansko samoostvarenje, nego ga šalje u tamu, gdje se na sve gleda s jednakom ravnodušnošću. Utopijska vjera u sposobnost ljudi da sami sebe nađu, utopijska nada u neograničeno savršenstvo bi mogla postati najučinkovitije sredstvo za samoubojstvo koje je ikada stvorila ljudska civilizacija. "
Kolakowski dalje tvrdi: "Očito je da pojedinac može održavati visoke moralne standarde, a biti bezvjerac. No, da li to može i civilizacija? U to sumnjam. Kakav se razlog može dati ako nema vjerske tradicije, za poštivanje ljudskih prava i ljudskog dostojanstva? Što je ljudsko dostojanstvo znanstveno gledano? Praznovjerje? Empirijski promatrano, ljudi nisu jednaki. Kako možemo opravdati jednakost? Ljudska prava su neznanstvena ideja."
Protiv samog sekulariziranja religije i kršćanstva ulaskom u politiku, poljski majstor mišljenja iz Oxforda je konačno rekao: "... Vjera ne može stajati na mjestu onoga što mogu riješiti znanost i tehnologija, ali nas vjera može dovesti do uvjerenja da postoji smisao kojeg ne možemo direktno shvatiti i kojeg se ne može predstaviti kao znanstvenu činjenicu. Religija dolazi iz druge dimenzije, dimenzije koja nam omogućuje da se nosimo s neuspjehom, patnjom i smrću. U tom smislu, u vjeri se ne ide za nadživotom, nego za opstankom. Vjera je, za ljude, put kako prihvatiti neizbježne poraze. Za čovječanstvo, ne postoji zapovijed konačne pobjede. Na kraju ćemo svi umrijeti."
3. Crkva u Europi
Ranije, prilično jasno naglašena, katolička ili protestantska visoko Crkvena sredina - okruženje, koje sliči vrlo nosivoj mreži ili vrlo čvrsto tkanom tepihu, sada je izgubila, u velikoj mjeri, svoju dosljednost i dalje će vjerojatno biti još slabija. Usprkos tome, ne smijemo dopustiti da se omalovažava prisutnost kršćanstva, a posebice Katoličke Crkve, posebice u Europi, a najmanje da je mi sami omalovažavamo. "Mnogo ljudi u tom gradu pripada meni ... Ne boj se, nego govori i ne šuti...Ja sam s tobom", rekao je Krist, prema svjedočanstvu Djela apostolskih (Dj 18,9-11), u viziji apostolu Pavlu prigodom njegovog boravka u Korintu. Ova riječ, bez sumnje, vrijedi u cjelini i danas za Europu, iako sve ne pokriva. A mi, draga braćo u svećeničkoj službi, također možemo ovu riječ protegnuti i na našu biskupiju i svaku župu u našoj biskupiji, iako je u nekima teren vrlo tvrd.
Unatoč vjerskom pluralizmu, usprkos rasprostranjene vjerske ravnodušnosti i neodgovornosti kod krštenih katolika, unatoč brojnim i u budućnosti vjerojatno još većim napuštanjem Crkve s jedne strane, vrlo brzo rastućeg broja muslimana, kršćana koji ne žele biti povezani s Crkvom, drugih vjerskih slobodnih crkava, s druge strane, Katolička Crkva u Austriji je daleko najveća zajednica u cijelom društvu u cjelini i ostat će tako dugo, i bit će nam moguće održavati ravnotežu ako nam uspije zadržati Crkvenu rasprostranjenost idući u dublje ukorijenjivanje mnogih krštenika u temeljni izvor kršćanske vjere.
Ali kako se to može dogoditi? Sažet odgovor na to pitanje daje pogled na moto prezentacije na ekranu ispred i na zidu u ovoj sobi: Gledati na Krista!
Trebamo se jače usredotočiti na jačanje ovog poziva, kako u nama, tako i u prenošenju drugim ljudima, unutar i izvan Crkve. Ako je intenzitet gledanja na Krista slab, onda je Crkva u opasnosti da se pretvori u socijalnu agenciju za buđenje općih i rješavanje sve većih društvenih problema. Takav trend bi Crkvu, nasuprot drugih velikih socijalnih snaga našeg društva, sve više i više uništavao..
4. Gledati na Krista
Pred očima nam stoji slika ovdje, na ekranu "Visoko iz Dachsteina" i gledamo natpis "U štajerskoj Crkvi gledati na Krista", ali ne na nekakvu sliku Krista i ne neku riječ iz evanđelja Kristova. Ovaj nekonvencionalan pristup, kao ni bezbroj slika Kristovih, stare i nove umjetnosti ne može i ne smije zamijeniti susret s Raspetim i Uskrslim kojega nam daje Sveto pismo i liturgija. Prije nekoliko dana sam prisustvovao predavanju u okviru obveza u Elsasu pa sam iskoristio prigodu pogledati Isenheim oltar u bivšem samostanu Unterlinden u Colmaru, te sam bio duboko dirnut slikom Velikog petka, na jednoj strani i suprotne slike kozmičkog Krista uskrsloga naprijed, do gledatelja. On želi sve i svakoga prihvatiti u svoje probodeno srce, da se spoje u jednu cjelinu. On misli tako i poziva svakoga od nas i sve nas zajedno.
Ojačajte se, preobrazite se snagom mog srca, tako kaže jedna takva slika križa. Površni, letimičan pogled na takve slike, letimično i površno slušanje Isusovih riječi u evanđelju nisu dovoljni da bi se nadvladala kako površnost, tako i mlakost u nasljedovanju Krista. Zato su potrebni stalni milosni poticaji da se izađe iz stagnacije. Ali to zahtjeva i vježbu. Možda, nakon duge odsutnosti, nam je opet potrebno ponizno i strpljivo vježbanje u molitvi, meditaciji i predanosti pomaganju ljudima koji su siromašni tijelom i dušom. Za Majku Terezu gledati na Krista značilo je ne samo promatranje slike Gospodina, nego i pogled na siromašne ljude u kojem je nas on susreće. Kada dodirujemo siromašnog - djecu koja gladuju, smrtno bolesnog starca koji umire- kazala je njihova majka, redovnica Tereza, onda mi dodirujemo samog Krista.
Gledati na Krista znači, za nas, da ga susretnemo, ne samo u liturgiji i molitvi, nego i u svakodnevnom životu ljudi koji su, na poseban način, njegove slike. Kult i etos u svakodnevnom životu su doista sredstva za komuniciranje, koji u svojoj snazi, a katkad i u slaboćama, međusobno se upotpunjuju, a nikako ne smiju stajati nasuprot, jedno protiv drugog. To mi je postalo, na poseban način, jasno kada sam predzadnje nedjelje u Mariazellu, na putu prema crkvi, vidio jednu vrlo sitnu ženu s teško deformiranim nogama. Ona je bila u pratnji još jedne visoke i naizgled zdrave žene. Ova patuljasta žena, invalid mi se učinila, u mom kratkom i diskretnom pogledu na nju, kao hodajuća slika Kristova i kao Kristov poziv da joj molitvom pomognem, tako da može nositi svoj teret života bez ogorčenja. Činilo mi se da ona to može bez daljnjeg. Ipak sam za nju molio krunicu na povratku u Graz.
5. Pokazati Krista ljudima
Iz produbljenog pogleda na Krista, iz stvarno dirnutog srca zbog susreta s njim, raste kao da po sebi želja i poslanje, njega - Krista - pokazati drugim ljudima. To je kršćansko poslanje, neotuđiv princip života Crkve. Našli smo Mesiju, kaže u evanđelju po Ivanu, mladić, koji je postao apostol svojih vršnjaka i to dovodi do duhovne lančane reakcije dovođenja jednakih k Isusu. Tako je nastala zajednica učenika, kasnije početak prve Crkve.
Ipak i uvijek zvuči novo u Crkvi taj „ eureka" našli smo ga. " I opet tako rastu i nastaju kršćanske skupine i zajednice. Čak i u Europi, gdje mnogi kršteni ostavljaju Crkvu bez ikakve dramatike ili iz protesta, postoji sve veći protupokret u obliku povratka ili da odrasla osoba prvi put stupa u Crkvenu zajednicu. Tako je u Austriji, a posebno u našoj biskupiji.
Prvi susret na pragu Crkve nisu jedino župa i crkva kao liturgijski objekt, nego posebno važni smo i mi svećenici. Da li je Crkva stvarno poziv da ovdje, umjesto Krista, širi svoje ruke, a da se ne uklone pragovi za potrebnu odluku, to u najvećoj mjeri ovisi upravo o svećenicima. Naši svećenici, i zahvaljujem vama ovdje prisutnima, i svim drugim svećenicima koji su to činili, i čine danas, strpljivo rade u našoj biskupiji i ne dopuštaju da ih sputaju i paraliziraju njihov rad bilo vlastita ograničenja ili ograničenja drugih. Princip misija je među sedam imperativa poruke srednjoeuropskog katoličkog dana 2004. u Mariazellu. Na prvom mjestu, pod naslovom „Ljudima pokazati Krista., se doslovno kaže: "Ako smo doista pronašli Krista, onda on će nas poticati da podijelimo tu radost sa što više drugih ljudi. Tako postajemo misionarski kršćani.
6. Godina svećenika
Ove godine, na blagdan Presvetog Srca, proglasio je Papa Benedikt XVI., 150 godina nakon smrti svetog Arškog župnika, "Godinu svećenika". I to odmah po završetku „Godine sv. Pavla:" a blizu 150-godišnjice Gospinih ukazanja u Lurdu, na što je sam papa ukazao u svojoj poruci. Apostoli, a posebno apostol Pavao i Marija, majka Kristova i majka Crkve su doista neraskidivo povezani, u skladu s našom katoličkom vjerom, na poseban način uz svećeničku službu i služenje.
Godina svećenika se ne može shvatiti kao pokušaj da se klerički sužava put Crkve. Bilo bi to temeljno nerazumijevanje. Svećenik, kao i biskup zaista su, prema teologiji sv Augustina, kao i u skladu s teologijom II vatikanskog, usred Crkve i svojih zajednica. S druge strane, oni stoje u ime i „in persona Christi "- kao što je to sažeto iznio Toma Akvinski - ali prema biskupiji i župi stoje kao vođe. U Crkvi, vodstvo se shvaća prema Novom zavjetu, kao služenje. Krivo shvaćenu shemu „gore - dolje" treba relativizirati i unaprijed više govoriti „u - nasuprot". I ovdje je služba vođenja neuklonjiva, a to se, na poseban način, uočava u liturgiji. Svećenik ovdje ne stoji iznad zajednice, nego njoj nasuprot, tako treba shvatiti i župnikovo vođenje župe. Vrlo sažeto i precizno je rekao Augustin a preuzeo Drugi vatikanski sabor: "Za vas sam biskup, s vama sam kršćanin."
Oko 400.000 svećenika sveopće Crkve tvore vrlo šareni kolegij , analogno različitosti Crkve u cjelini, sa svojom svetošću i slavom, ali i sa svojim krizama. A " Godina svećenika" može i treba biti, za sve nas, poticaj još jače se zauzeti za ono: „Budi ono što jesi." Opomena apostola Pavla: "Volja je Božja, vaše posvećenje", vrijedi doista za sve kršćane. Za nas, svećenike i naše služenje "in persona Christi", je vrlo hitan i trajan nalog. Vlastite pogreške i ograničenja, kao i ograničenja i pogreške naše braće nas od toga ne mogu osloboditi. Svećeničke krize, kojih će uvijek biti, stranputice života i vjere su šanse za novi polet ako mi, u jednoj takvoj situaciji, ne budemo tvrdoglavi i zatvorimo se sami u sebe, nego dopustimo da nam se pomogne. Ovo je pogotovo vrijedi za krize mentalnog i fizičkog zdravlja i celibata.
Što se tiče celibata često sam ukazivao na častan naslov knjige agnostika Vaclava Havela. A naslov glasi: "Pokušaj živjeti u istini." Kažem vam ovdje i sada, ovdje prisutna, draga braćo svećenici, ali i vama koji zbog raznih razloga niste ovdje prisutni, još jednom, da se svi možemo učiniti ništa manje, nego što kaže naslov ove knjige. Mi to dugujemo jedni drugima, povjerenom nam narodu i nama samima. Postoji velika razlika između svećenika koji u unatoč krizama i neuspjesima rade da prevladaju nepravilnu situaciju i prihvaćaju pomoć, i onih koji su se u tim nepravilnostima zabetonirali. Ako uspije uzajamno odgovorno razjašnjenje, a sam sam to opet i opet doživio, onda je tu na zemlji radost vrlo velika , isto tako i u nebu. Želim jasno reći da Crkva u našoj biskupiji ne zatvara oči i ne bježi od problema u vezi celibata, nego pokušava, nepravilne situacije, prije svega one koje su novijeg datuma, otvoreno razgovarati, pokušati pokrenuti, da se odluke ne rastežu u beskonačnost. Ima i razočaranja, jer se neki dogovori nisu poštovali. A iznad svega postoji i oproštenje ako uspije povratak u staru vjernost, posebno nakon dugih lutanja. Vjernost bezbrojnih svećenika i redovnika i redovnica zadanim obećanjima celibata su ogromno duhovno bogatstvo sveopće Crkve, kojeg mi moramo čuvati i razvijati pa i onda kad brojni ljudi u Crkvi i izvan Crkve ovakvu nakanu ne podržavaju.
Godinu svećenika bi mogla biti za nas snažan zamah, osobito u liturgiji, da prihvatimo njenu svetost i ljepotu i da zajedno s nama povedemo brojne ljude koji su nam povjereni. Liturgija nije, po mom mišljenju, općenito u krizi, kao što to tvrde neke grupe u Crkvi, pa i kritičari kao što je Martin Mosebach. Naše liturgijske zajednice ne bi bile toliko slabe, nego bi rasle i razvijale se ako bi prepoznale i uklonile mnoge banalnosti. To ne treba više raditi za liturgijske vođe, ali je potrebno više pažnje za ono što nedostaje (da bismo iskoristiti.dijagnostičku formulaciju Jürgena Habermasa) Treba opušteno govoriti o takvim nedostacima, a ne se udobno zadovoljiti sa „statusom quo". Sasvim sigurno da se ovdje ne radi samo o formi i obliku u liturgiji, nego se ovdje radi o Duhu liturgije, a to je Duh Sveti, ali tom Duhu trebamo dati sveti i plemeniti oblik.
Na kraju, uzimajući sve u obzir u "Godini svećenika" možemo reći da je svaka Crkvena (liturgijska) godina, kao takva, godina cijele Crkve, godina svih krštenika: kako kršćanskih laika, tako i svećenika a posebno kršćana - redovnika i redovnica. Ali ako sada prijeti opasnost da će, u nekim zemljama, sakrament univerzalnog svećeništva svih krštenika apsorbirati sakrament svetoga reda, onda je godina svećenika proročanski impuls očuvanja katoličkog identiteta. Župnik iz Arsa je samo jedan od mnogih mogućih primjera, ali svi možemo mnogo naučiti od tog velikog klanjatelja, molitelja , velikog ispovjednika i brižnog svećenika za povjerene mu duše.
7. Sažetak
Što da radimo? - Tako su pitali bespomoćni Ivana Krstitelja prije nego što ih je krstio u Jordanu izvan grada Jeruzalema. Što da radimo? - Tako ljudi pitaju čak i sada, u vrijeme kritičnih lomova, ali i novih pokušaja u društvu i Crkvi. Pokušao sam, u ovom referatu, djelomično analizirati situaciju i progovoriti o perspektivama za budućnost. Kao što sam u propovijedi u mjestu Alpbach, i a na predavanju na Goethe Fondaciji u Klingenthalu, dvorcu u blizini Strasbourga, tvrdio da mi ne živimo u vremenu osnivača i izumitelja, nego u Crkvi i da treba poticati prijelaz u nešto novo aktivnim strpljenjem, a prema kršćanskom značenju Rilkeovih riječi: "Tko govori o pobjedi? Preživjeti, to je sve!" Ovaj apel na strpljenje razočarava katolike na međusobno suprotnim krilima Crkve koji se žele nestrpljivo nametnuti. "Dokle će Crkva još čekati", pita Inicijativa kršćana laika, pritišću čak i biskupe u minimalno pristojnom tonu da se zauzmu za ovih pet „udaraca"
1. Natalitet se kod njemačkih - Austrijanki mora povećati na 2,2.
2. Turskoj obavezno spriječiti pristupanje EU i neizostavno je izbjegavati.
3. Smanjiti priliv stranaca što god je to više moguće.
4. Svim snagama se trebamo boriti protiv moralne dekadencije koja je zavladala oko nas.
5. Potrebno je izvršiti pritisak na EU da promjeni svoju politiku.
Što se tiče teksta letka, ponešto odmah mogu potpisati. Drugo zahtijeva određeno razlikovanje. O svemu tome se već davno raspravlja u Crkvi i društvu, uključujući i komentare papa i biskupa. Teški udarci mislim da nisu od pomoći, jer oni ostaju kratkog daha i ne mogu se sprovesti.. Od drugog krila Crkve ovdje bih naveo jednog starog političara koji je pokrenuo "laičku inicijativu" za "sukob" protiv (tako oni kažu) "Religiozne vatikanske birokracije", da se prevlada manjak dušobrižnika u pastoralu. Poštujem svakoga tko se prihvaća teških problema društva i Crkve. Ne želim umanjivati probleme.. Ali, molim vas, dragi župnici, i svih vas meni povjereni katolici da nastavimo put kojim smo krenuli u našoj biskupiji .To nije takozvani "Linzer Wegt" (Put - Linza), a niti je to poseban "Grazer Weg" (Put Graza), ali je svakako put sveopće Crkve. Mi ne reagiramo, kao da smo paralizirani, na izazove od nedostatka svećenika do dekadencije velikog dijela društva i rana u Crkvi. Mnogo dobra nam uspijeva učiniti nespektakularno, mnogo dobrih stvari raste među mladim ljudima (to bi mogao potvrditi i ima mnogo za reći pomoćni biskup). Mi idemo, kao Crkva, ali ne u galopu, nego strmim putem aktivnog strpljenja. Mi smo na putu prema Kristu. Pitam sve vas: idete li i vi s nama?