Njemačka biskupska konferencija za godinu svećenika 2009- 2010
Teologija svećeničke službe
Krist - pravi svećenik
Svećenik je - teološki promatrano - u prvom i vlastitom smislu Isus Krist. On je „Posrednik između Boga i ljudi" (1 Tim 2,25), njega je poslao Otac i s Duhom Svetim da izvrši djelo spasenja. Poslanica Hebrejima ga naziva „velikim svećenikom" (Hebr 2,17, 6) i tako razvija teologiju križa Kristova. Istodobno, taj pojam je pogodan da se označi cjelokupno biblijsko svjedočanstvo o Isusu i njegovom odnosu prema Ocu i Duhu Svetom, o njegovom životu riječima i djelima, o njegovu odnosu prema Starom savezu i Novom Božjem narodu, o njemu kao temelju naše nade, kao predmetu naše vjere i kao izvoru ljubavi koji nas dovodi na vrhunac - „Isus Krist je Gospodin" (Fil 2,11) To znači, on je također jedini pravi svećenik. On nas „posvećuje po svom svećeništvu, kako to Crkva pjeva na Duhove."
Svećenik u povijesti religije
Povijest religije i Stari zavjet poznaju svećenike i svećeničke funkcije, prinošenje žrtava i davanje Bogu dužne počasti, simbolično - zamjeničko nastupanje pred Boga za narod, dijeljenje blagoslova i milosti, prenošenje Božjih pouka. Promatrati Isusa Krista, kao svećenika ne znači na njega prenositi strana, čak poganska promatranja svećenika. Naprotiv: ako Krista uzmemo kao mjerilo svećeničkog, onda spoznajemo što je, u tim religioznim odnosima, „istinito, plemenito i pravedno" ( Fil 4,8), što se na njega može primijeniti i kako shvatiti i živjeti u Crkvi svećeništvo koje iz njega proizlazi.
Zajedničko svećeništvo i svećeništvo službe
Po krštenju, vjernici spadaju u svećenički narod. Imaju snagu Duha Svetoga i snagu svog članstva na Tijelu Kristovu, a time i dio njegova svećeništva. Oni ga vrše (ispunjavaju) kad žive i prakticiraju svoju vjeru. Od toga se razlikuje „po biti, a ne po stupnju" (II. vat.; Lumen Gentium 10), dakle ne po nekakvom jačem, nutarnjem, intenzivnijem prakticiranju vjere, nego jednim posebnim pristupom Kristovom svećeništvu, svećeništvo službe ili službeno (ministerijalno) svećeništvo. Posvećeni svećenik nastupa u ime Krista Glave Crkve, on nije kao i svi kršteni dio Kristova tijela, nego je po svom ređenju (posvećenju) predstavnik (reprezentant) Glave. I time on služi cjelokupnom svećeništvu. To se onda razvija u mnogovrsnim i različitim koristima u radu, a na poseban se način, nutarnje, ispunja u određenom smislu predanja i poniznosti. A najprije se to događa tako da on predstavlja ono neprolazno, nedostupno, vječno - što ostaje mjerodavni izvor i početak Crkvenog djelovanja - samog Isusa Krista. To je sakramentalna, temeljna struktura Crkve. Ono što Crkva radi, njezino djelovanje su znakovi - onoga što čini i djeluje Isus Krist.
Svećeništvo i posveta (ređenje)
Svećenikom se postaje polaganjem biskupovih ruku i molitvom u sakramentu ređenja. Kandidat se stavlja, cijelom osobom, na raspolaganje ovoj službi i cijela osoba postaje znakom i instrumentom Božjeg djelovanja u Crkvi. Latinska riječ „ordo" za sakrament Posvete, ređenje, ukazuje na to da sakramentalni red Crkve, svećenika i biskupa, njihovo učlanjenje, njihovo djelovanje proizlazi iz posvete. Posvećena služba poznaje tri stupnja: đakon, svećenik, biskup. Pri tom su svećenik i biskup posvećeni „ad sacerdotium" (za svećeništvo), znači da ih se treba promatrati svećenički dok je đakon posvećen „ad ministerium" za služenje. Svećeničko ređenje ostavlja na duši svećenika neizbrisiv pečat. To znači da Bog povezuje svoje djelovanje, dijeljenje milosti, preko zaređenih, neovisno o njihovoj pravednosti i dostojnosti. Vjernima Bog garantira svoju vjernost, naklonjenost i prihvaćanje. Za svećenika je to egzistencijalna napetost: on treba odgovarati onom što ga beskonačno nadvisuje.
Svećeništvo i poziv
Svećenik je pozvan od Boga, prema uzoru na proroke i apostole. U duhovnom pozivu susreću se jedna subjektivna i jedna objektivna strana. Subjektivno se pozvani treba osjećati da je pozvan od Boga, on mora u to imati povjerenja i vjerovati da ga je Bog pozvao za tu službu i da će ga svojom milošću za to osposobiti. Crkva prihvaća ovaj poziv kao poseban dar Božji. Isto tako je Crkva dužna provjeriti sposobnosti i dobru volju kandidata za vršenje službe. Ona ima autoritet pozvati kandidate k ređenju, već prema potrebama za svećenicima. Tek ovaj poziv Crkve čini ovo zvanje, s objektivne strane, potpunim. Prema staroj tradiciji koja ide još od Isusovih vremena, ređenje se podjeljuje samo muškarcima. U latinskoj tradiciji je dozvola za ređenje povezana s obećanjem da će svećenik živjeti u bezženstvu (celibat). Duhovna karizma celibata podjeljuje svećenicima užu povezanost s Kristom, za kojom on i čezne i daje mu veću slobodu u službi.
Djelovanje svećenika
Svećenik vrši svoju službu tako što naviješta vjeru riječima i djelom (II. Vat.koncil : Presbyterorum ordinis nr.4). Ovo naviještanje se posebno naglašava u riječima kad on, prema svojim ovlastima, podjeljuje sakramente. Različitost svećeničkih dužnosti može se tumačiti trima Kristovim službama: naučavanje, vodstvo i spasenje. Konkretan dio zadaća je, povijesno, prilično promjenjiv i ovisan je o biskupu. Biskup predaje svećeniku (župniku) ovlasti koje opet ovise o okolnostima i mjesta i vremena.(PO 4) A o svom djelovanju svaki će svećenik dati Bogu račun.
Svećenik i euharistija
Euharistija je vrhunac i izvor cijelog kršćanskog života (II. vatikanski koncil Sacrosantum Concilium 10) i svećeničku službu treba, u prvom redu, odavde promatrati. Krist, pravi svećenik, je po svojoj muci i smrti na križu, jednom zauvijek, spasio svijet, tako da se tome ništa ne može dodati. No, ova žrtva je otvorena tome da vjernici k njoj idu i sudjeluju (LG 10) i konačno, se sami prinose Bogu kao „živa i sveta žrtva:" (Rim 12,1). Ova međuovisnost se, u euharistiji, slavi i posadašnjuje. Služba svećenika je da predsjeda Euharistiji. Tu on predstavlja (reprezentira Krista) - to jest, po njegovom svećeničkom djelovanju, će biti prisutan Krist u svojoj ljubavi i predanju.
Duhovnost svećenika
Ono što je svećenik snagom svoje službe, traži i osobno i ljudsko prinošenje. Službu treba živjeti na način koji odgovara zahtjevima službe, a istodobno, ispunja i označuje osobnost i njegov privatni ljudski život. Život svećenika se treba pretvoriti u određenu vrstu duhovnosti. Nazovimo to: osobni Kristovi prijatelji („biti kod njega" Mk 3,14), pastoralna ljubav „caritas pastoralis" (u smislu Dobrog pastira) i zajedništvo svećenika (prezbitera), povezanost s vjernicima, dušobrižnički žar, ljubav prema Svetom pismu, uzor svetaca, Majke Božje i još mnogo toga.
Regens Dr. Franz Joseph Baur, predsjednik konferencije Regensa.