Otvoreno i ozbiljno razmišljanje i diskusija o svećeničkoj egzistenciji bila bi, bez sumnje, mnogo korisnija i plodnija, nego mrtva šutnja o padu broja zvanja. Celibatarskih životni oblik svećenika koji se svjesno i potpuno stavlja u službu Boga i zajednice, ne treba se ni u jednom slučaju osjećati ugroženim ako se postavlja pitanje u stvarnosti, a ne u emocionalnom obliku.
Ne bi li bilo korisno i moguće povjeriti svećeničku službu oženjenim ljudima ako su se na poseban način dokazali u Crkvenom životu i mogu pokazati duhovne i duševne preduvjete? I da se konačno udaljimo od - zahvaljujući feminističkom pokretu - "muške teologije" treba postaviti pitanje koje se sve češće čuje: zašto žene nemaju pristup u svećeničku službu?
Blagoslovljeni i slobodno odabrani život u celibatu naših svećenika koji sve svoje vrijeme, svoje srce i svoj cijeli život stavljaju na raspolaganje u službi Boga i zajednice, nisu u nikakvoj opasnosti ako se svi problemi imenuju s puno uvažavanja.
Zajednice koje trpe ne vide nikakvu korist od mudrih i učenih rasprava na najvišim nivoima i čovjek se tu mnogo lošije osjeća nego u argumentiranim diskusijama.
Bratski živjeti među braćom i sestrama, biti čovjek među ljudima i moći biti tu za sve i svakoga i na neki način znati se postaviti za odbačene i kao ludi nastupati zbog Krista, stajati usred ovog svijeta, a ne biti od ovog svijeta, mora postati životni program vjerodostojnog svećenika današnjice.
Biti uzet u službu ognja (= Isus Krist), sam izgarati, a pri tom pomagati u srcima ljudi, je vrlo izazovan životni program. Biti prijevoznik na drugu obalu, na susret sa živim Bogom, nije nikakva udobna šetnja prema nebu, nego mukotrpno hodočašće uz stranu drugih ljudi koji traže orijentaciju u našem svijetu.
Ovdje ćemo donijeti nekoliko temeljnih biblijskih uporišta koje karakteriziraju lik svećenika.
- Učenik je "reprezentant"- predstavnik zajednice
To vrijedi za sve kršćane, a ne samo za muževe u svećeničkoj službi. Već najstarije evanđelje (Markovo) povezuje Isusov život s učenicima (46 puta), život Isusov i životnu zadaću kršćana. Jer poziv prvih učenika (Mk 1, 16-20)[1], potom izbor (Mk 3, 13 - 19)[2] i poslanje dvanaestorice znači: sada počima okupljanje Izraela u zajednicu spasenja za konačna vremena. Ovdje se, proročkim znakovima, jasno označava: Isus uzdiže zadaću na cjelokupnost dvanaest plemena naroda. S pogledom na vrijeme osnivanja (Mk 3,14):" Isus okupi dvanaestoricu da budu s njim i on ih posla naviještati", upućuje na samorazumijevanje zajednice koja se smije osloniti na ljude koji su svoj život utkali u Isusovu sudbinu.
Poziv na nasljedovanje Isusovo znači, za učenike, radikalno zajedništvo učenja i života, trpljenja i djelovanja sa Gospodinom i tako nastaje bezuvjetno zajedništvo sudbine (usp Lk 9,58 [3] Mt 8, 20[4]) između učenika i Isusa, kao preduvjet da bi u ovom svijetu mogli obdržavati i naviještati Božje spasenjsko djelo. Ovim odgovorom na poziv uključeno je i konkretno "hodanje za Isusom"(sa svim posljedicama do križnog puta usp. Mk 8, 34-38[5]) da bi po Isusovu uzoru potvrdili "riječ" (navještaj Božje vladavine). To je, kako je rečeno, ne samo zadaća izabranih svećenika, nego svakog kršćanina i kršćanke. Isus nije pozvao nikakve učitelje - nego nasljedovatelje.
¸ Ovdje imamo glavni ključ kojim shvaćamo svu tajnu Isusova života, a to je da Isus stvarno "živi" sve ono što "reče" i to je najveća snaga svjedočenja i vjerodostojnosti navještaja i ono ovisi o uređenju života navjestitelja. Svaka majka, svaki učitelj, svaka odgojiteljica u vrtiću, svaki župnik, dakle oni koji stoje u službi riječi mogu po svjedočenju svog života izazvati prihvaćanje onih koji su im povjereni (kao djeca, učenici, vjernici). I nije nikakav slučaj da se u župama čuje: o osobnosti župnika ovisi život župe. A s druge strane postat će vrlo jasno kako je neobično teško odgovoriti ovom zahtjevu.
- Naviještanje mora uvijek biti "radosna vijest"
Sigurno da nije bila nikakva umjetnost - prema mustri drastičnih propovijedi - moralizirati u crno bijeloj tehnici sa zastrašujućim duhovima da bi se kod ljudi izazvao strah pred smrću i đavlom. No, prijeteća i plašeća propovijed nema ništa zajedničkog sa Radosnom viješću. Zemaljsko povijesni Isus je, u prostoru i vremenu, svojom riječju i djelom naviještao spasenjsku budućnost Božjeg gospodstva koje sada nastupa (usp Lk 10,23[6]; Mt 13,16[7]; Lk 11,20[8]; Mt 12,28[9]; Lk, 11,3[10] ; Mt 12, 41[11] i prispodobe o rastu u Mk 4.) Uspostava milosno blagoslovnog Božjeg vladanja će se osjetiti kroz Božje milosrdno prihvaćanje grješnika. (Usp. parabolu o neograničenoj ljubavi Očevoj prema obojici sinova Lk 15,11-32). Ova neograničena dobrota i milosrđe se ne ostvaruje samo u sveopćem okupljanju grješnika, u konačno vremenskoj zajednici, pa i u Isusovo vrijeme naročito u blagovanju sa grješnicima i carinicima, što je Isus često običavao: (usp Mk 2, 13-17[12] i Lk 19, 1-10[13]) nego i u našim danima: ljudima mora postati jasno da Bog ne traži, u prvom redu, kultne prinose nego najprije traži srca ljudi. Spasavajućeg Boga ljubavi i milosrđa trebamo zvati svojim "Ocem" (Lk 11, 1-4[14] i Mt 6, 9-13 ). Iz toga izlazi potpuno povjerenje u ljubavi prema Bogu ( Lk 11, 9-13[15]Mt 7, 7,11 [16]), a osjeća se u spasonosnoj blizini Božjoj (usp. dvostruku parabolu o zakopanom blagu i o dragulju Mt 13, 44, 46). Isusova blagosvijest stvara svoje glasnike, a ne obratno. Riječ Božja osnovana na auktoritetu zemaljskog, povijesnog Isusa, koja je neposredno povezana sa njegovom riječju spada u temelj skupljanja naroda Božjeg s obzirom na djelotvorno obećanje spasenja. U pozivu učenika i njihovom opunomoćenju za naviještanje, (Mt 28, 16 -20[17]) sadrži, u našim biblijskim tekstovima, doživljaj poslije uskrsne zajednice kao Isusovih učenika: potpuno su se usredotočili na Isusa u čitavom životnom programu koji je motiviran konačnim vremenom, tako da su njegovu riječ širili u "kućama" i gradovima i kao "navjestitelji radosti" i nenaoružani "nositelji mira." i tako mogli pokretati ljude na izgrađivanje zajednice. Pogled na govor poslanja (Lk 10 1- 16 [18]; Mt 9,37; 10 7-16) pokazuje kako se intenzivno karizmatski proročki učenici - kako nam to iznose evanđelja - susreću solidarizirano sa siromasima. Njihov život je bio "bez domovine", "ne socijalni" i ne "udomljeni", bez sigurnosti, ali su nutarnje žarili, i usprkos svih izvanjskih opasnosti - bili oduševljeni nositelji glasa radosti i mira i Božjeg spasenja.
Pod tim vidom gledano shvaća svatko da takav oblik življenja - bez kuće, bez rada koji osigurava egzistenciju, može živjeti samo "celibatarac". On, da samo on koji tako živi, može biti "znak" za radikalni odnos s Bogom (zbog kraljevstva Božjega). Ako danas biskupi rezidiraju u palačama i svećenici koji žive u najmodernije uređenim župnim kućama, raspravljaju o vjerskoj znakovitosti celibata, onda sve zvuči kao lupetanje. Samo onaj koji stvarno živi "nenavezano" (bez vezanja srca na standard) ima šanse da ljudima pokaže prvi zahtjev Božji u svom životu. Ovdje treba, u prvom redu, težiti za neusporedivim ukorijenjenjem u " Božju radosnu vijest" prije nego se uđe u debatu. Praksa (stalno se odricati sigurnosti i priznanja) mora biti ispred teorije. Mi smo danas na kilometre udaljeni od ove biblijske datosti. Životni primjeri bi, u svakom slučaju, bili mnogo privlačniji i plodonosniji, nego sve mudre diskusije i zakonske prisile.
3. Biblijski izvori su "aktualni" i "životni" (vitalni)
Ne bi trebalo govoriti o "biblijskom umoru " u godini Biblije (1992). Bogu hvala, tisuće, deseci tisuća kršćana su upoznali da je voda (kršćanska tradicija) mnogo čišća na biblijskom izvoru. A sada je potrebno da nas Pismo tako pokrene da kršćani uspiju "ako je potrebno" plivati protiv rijeke, da se dospije do izvora gdje je riječ Božja rođena. Najprije se svi kršćani, a prije svega svećenici, moraju oduprijeti duhu vremena: potrošnje, duhu površnosti, malodušja, ravnodušnosti . Naši bi dušobrižnici - ako se radi o bavljenju Svetim pismom -
trebali biti štedljiviji sa izgovorima: manjak vremena, vlastitim stručnim obrazovanjem, velika neujednačenost među specijalistima. Tko pliva protiv struje, mora biti spreman i "nešto progutati" prije svega od onih koji kroz Crkvene aparate moći guše mnoge, duhovno-duševne inicijative u Crkvi. Ovdje vrijedi pravilo: tko hoće ići putem manjeg otpora, mora se držati daleko od žuborećih voda izvora Svetog pisma. Jer cement tvrdo zabetoniranih Crkvenih struktura vrlo brzo će se raspasti, dobit će pukotine i bit će miniran nasuprot neiskrivljenoj Božjoj riječi i postat će gradilište. "Ecclesia semper reformanda", dakle Crkva koja nikad neće počivati na samozadovoljstvu, jer se više ne može zadržati i živjeti ugodnim životom.
4. Razvijati se, sve više, za služenje.
Evanđelje uvijek ima snagu "preokrenuti" zajednice, a prije svega vodstvo. Zato danas govorimo o "evangelizirajućem pastoralu", jer bi se cijeli stil dušobrižništva trebao preokrenuti u "brigu za ljude" koja će naviještati darove milosti koji se moraju pokazati kao darovi koji će davati smisla životu. Ovdje se mora osmisliti praćenje cijelog životnog procesa koji, u prvom redu, svakog pojedinca shvaća vrlo ozbiljno. Zašto mnogi lutaju, bilo stari ili mladi, u nekakvom bezcrkvenom svijetu ili u nekakvoj sekulariziranoj posebnoj grupi? Jer im je dosta te cijele Crkvene organizacije, njezinih "institucija" Koga se ne poštuje osobno, pravilno i ozbiljno sa cijelom životnom poviješću, odlazi u "slobodnu zemlju". U prvoj točci smo naglasili da je Isus pozivao pojedine učenike, osobno.
"Upravljajući pastoral" u našem vremenu, sve više i više, gubi šanse. Gdje se samo poslužuje, tamo nema nikakve "suodgovornosti". Gdje se samo servira, tu se izgrađuje mentalitet posluživanja velikih trgovina. Ova kritika "pastorala nuđenja" se ne smije miješati sa dubokim snom odgovornih koji se pesimistički povlače i čekaju na Božju milost. Iz ovog žalosnog manjka "pokreta" izvlači samo one koji se osjećaju obaveznim zbog poziva u službu. Isusova predaja postaje sve intenzivnija ( usp Mk 10, 42-45[19]; Mt 23, 8 -11[20]; Lk 22, 24-27[21]) i postaje neprekoračiv Isusov poziv na nužno "služenje" u bratskoj zajednici:" Jedan je vaš učitelj a vi ste svi braća i sestre." (Usp. Mt, 29.8)
U trenutku kada autokratsko i samodopadno "vođenje" želi vladati karizmatskim karakterom Crkvenih službi(služba vjere - naviještanje, bogoslužje - svakodnevna liturgija i služenje svijetu - caritas) ispada iz ravnoteže ono bitno - uvijek u napetosti - onaj redoslijed karizme i službe. Milosni darovi Duha Svetoga (kao prapočetak svih karizmi) nisu na raspolaganju po volji - i milosni dar službe služenja i vođenja (Crkvena služba) ne smiju biti u suprotnosti i jedno drugo isključivati.
5. Najljepša životna zadaća: neizostavno sudjelovati na izgradnji uskrsne zajednice.
Doživljaj vjere u mladoj Crkvi bio je povezan sa učlanjenjem novih članova, preko krštenja, u Božji narod po uskrsnom događaju, u smrt i uskrsnuće Raspetog, po Bogu životvorcu. Tko želi sudjelovati na tijelu Propetog i Uskrslog, za sva vremen,a uzet je i u duhovsko Crkveno zajedništvo (usp 1 Kor 10, 16[22]). Ona vidljiva, društveno organizirana Crkva, ima svoj izvor, počelo i temelj u pozadinski nevidljivom i milosnom uskrsnom otajstvu (mysterium pashale). Jer ona (Crkva) ima svoje izvorne korijene u Kristu, može, već na ovome svijetu, prevladavati sve narodne, socijalne i i druge razlike (Gal 3, 28[23]). Ondje gdje se govori o Božjem spasenjskom djelu i gdje se to neprestano svakodnevno ostvaruje (oboje se događa u naviještanju i dijeljenju sakramenata), tu se može i treba naći izvor bezgranične nade: povjerenje u pobjedu nad smrću i nad svim zlim silama koje djeluju u povijesti ovoga svijeta (ratovi, socijalne nepravde, životne opasnosti za stvorenje, bolesti, u nebo vapijuća glad, iskorištavanje i porobljavanje drugog i trećeg svijeta).
Što može činiti svećenik? Sebe, nepodijeljenog, staviti na raspolaganje, u Isusu obnovljenom Savezu, između Boga i ljudi. "Novi odnos" između čovjeka i Boga i čovjeka i čovjeka mora se učiniti vidljivim. U Crkvi treba "koinonia" (sudjelovanje na zajedništvu s Bogom) kao i "communio" (zajedništvo kršćana međusobno). Svećenik koji je, u rastućoj mjeri, postao "identifikacijska figura" župe, postat će ujedno i duhovni otac "osnovne zajednice" i u najboljem smislu "majka puna ljubavi"; potpuno okrenut Božjoj riječi (poput majke Isusove Lk 1, 26-38[24]), poput Marije nasuprot zaposlene Marte (Lk 10, 38-42[25]), suputnik u punom sudjelovanju iz ljubavi (u žalosti i radosti) župljana i djelovati u župi kao mjestu ljubavi, gdje će se izravnavati, pomirivati, spreman na pomoć, budeći povjerenje.. Vlastita veličina vjere će za svećenika biti neobično važna da bi, na pravilan način, mogao biti pravedan. Da li su za sve ovo "očinsko i majčinsko" svećeničko osobno djelovanje sposobni samo celibatarni muškarci, može odlučiti pogled u Novi zavjet
6. Nadvladavanje krize biblijskom duhovnošću.
Ne treba lagati i ne priznati da danas, među katoličkim klerom, postoje postoje teški problemi i manjak solidarnosti među svećenicima osobno, pritisak prevelikih očekivanja sa strane župa, rezignacija kao temeljno raspoloženje zbog napetosti između autoriteta i pastorala, svijest o prestanku "pučke Crkve", ravnodušnost i potrošačko držanje ljudi u župama...Vrlo je žalosno da uopće ne postoji "dušobrižništvo za dušobrižnike"
Žaliti se nema nikakvog smisla. Još manje je razborito govoriti o "spasonosnoj žeđi Crkve" istovremeno kad se, zbog manjka svećenika, potiče rad župa. Posebno će biti teško kad se, kroz napade medija bude pojačavalo javno mnijenje "za potrebom pregovora". Tko se danas brine ili će se brinuti sutra za svećeništvo, mora se najprije orjentirati na svećeništvo, vođen impulsima II. vatikanskog sabora (usp. dekret o životu i radu svećenika), treba se brinuti za produbljenu duhovnost.
v Tko je poslan ljude voditi prema živome Bogu, sam mora biti fasciniran - oduševljen kraljevstvom Božjim. Dosada, komotan čovjek, zabavljen samim sobom neće se pokazati kao oduševljeni glasnik Evanđelja.
Svećenik treba ljude pridobivati za kraljevstvo Božje kao radosni "uskrsni čovjek" po svojoj "duhovnoj egzistenciji" on treba - u pravom smislu riječi - kao dušobrižnik ljude oduševiti.
v Tko daje svjedočanstvo o Božjem, spasiteljskom i otkupiteljskom djelovanju, mora biti uvijek svjestan da po ovom svjedočenju naviještene i življene riječi Božje, (martyria) po slavljenju Bogoslužja (liturgia) i punom angažiranosti za dobrobit ljudi (diakonia) je Bog sam aktivan. Svećenik ne čini vjeru, nego je vjerodostojno svjedoči.
v Tko ovo sudjelovanje na Isusu Kristu (koinonia) preko sakramenta ređenja pokušava živjeti u usmjerenosti na posljednja vremena, neće nikada pasti na rutiniranog funkcionara Crkve, nego će biti uznemirujući znak da svi mi, kao kršćani, trebamo naš život usmjeriti prema konačnim vremenima.
v Tko je, dakle, ovaj životni savez s Bogom i s ljudima shvatio u konačnom smislu, moći će slijediti ovaj milosni poziv na beženstvo. On će svo svoje povjerenje staviti u Boga i ujedno biti sav otvoren za ljude koji trebaju svećenika.
v Tko osjeća, po biblijskoj Božjoj riječi i molitvi, životnu struju Božjih darova, moći će sto postotno stajati u aktivnoj zauzetosti. Važno je pri tom da svećenik bude stalno svjestan da nije pozvan na samoću (izoliranost), nego je pozvan na život u Božjoj obitelji (koja je počela živjeti već na ovome svijetu).
[1] I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. 17I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" 18Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. 19Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. 20Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
[2] Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. 14I Ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati 15s vlašću da izgone đavle. 16Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, 17i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, 18i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca 19i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.
[3] Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio."
[4] Kaže mu Isus: "Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio."
[5] Tada dozva narod i učenike pa im reče: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. 35Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga. 36Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? 37Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj?
[6] Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: "Blago očima koje gledaju što vi gledate!
[7] A blago vašim očima što vide i ušima što slušaju.
[8] Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje."
[9] Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje."
[10] 3Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
[11] Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga, jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone!
[12] 13Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. 14Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!" On usta i pođe za njim. 15Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grješnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga 16i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grješnicima i carinicima rekoše njegovim učenicima: "Zašto jede s carinicima i grješnicima?" 17Čuvši to, Isus im reče: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike
[13] I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, 2eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. 3Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva, jer je bio niska stasa. 4Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. 5Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: "Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući." 6On žurno siđe i primi ga sav radostan. 7A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: "Čovjeku se grješniku svratio!" 8A Zakej usta i reče Gospodinu: "Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko." 9Reče mu na to Isus: "Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer i on je sin Abrahamov! 10Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!"
[14] 1Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: "Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." 2On im reče: "Kad molite, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! 3Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! 4I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'"
[15] "I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! 10Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se." 11"A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? 12Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? 13Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"
[16] 7"Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!
Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!"
[17] Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. 17Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. 18Isus im pristupi i prozbori: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! 19Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!
[18] Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. 2Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. 3Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. 4Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. 5U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. 7U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću." 8"Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi 9i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' 10A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 11'I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' 12Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu." 13"Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. 14Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama. 15I ti Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti. 16Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla."
[19] 42Zato ih Isus dozva i reče im: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. 43Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! 44I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. 45Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge."
[20] 8Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. 9Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. 10I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa - Krist. 11Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.
[21] Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. 25A on im reče: "Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. 26Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. 27Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje."
[22] Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?
[23] Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu!
[24] 26U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret 27k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. 28Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" 29Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30No, anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." 34Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" 35Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37Ta Bogu ništa nije nemoguće!" 38Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.
[25] 38Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. 39Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. 40A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: "Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne." 41Odgovori joj Gospodin: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo."