Don Ivan Matulić

Proročko karizmatska duhovnost svećenika

 1. ISUS -KARIZMATSKI PROROK

 a) Isus - karizmatik

            Riječi i pojmovi imaju svoje niže tonove i međutonove. Isplati se malo uživati u njihovom prvotnom suzvučju.

            Karizmatska obnova nailazi na još mnogo nerazumijevanja i predrasuda. Njezin temeljni pravac i nepokvareni cilj se mogu iščitati iz Isusovog primjera. Isus je  bio prava i potpuna karizmatska osobnost, bio je ispunjen  «snagom Duha Svetoga» (Lk 4,14) što je veoma vidljivo u sceni krštenja i ovo «biti ispunjen Duhom Svetim» dobiva živi oblik (Lk 3,22) «objavljeno je njegovo, Božje sinovstvo» (epifania). Ovaj najveći dar nebeskog Oca (Lk 11,13) odlučujuće ga je prožimao. Duh Sveti je bio istodobno i najdublja nutarnja orijentacija. Sveopći i temeljni dar (karizma  1. Kor 12, 4-11) Duha Svetoga donosi, po učenju apostola Pavla, puninu različitih darova milosti. Proročki dar govorenja istine (usp 1 Kor 3,6-16), govor spoznaje vjere i darovi čudesa, proroštva i njihovog tumačenja (karizme koje spadaju u navještaj). Ove duhovne sposobnosti mogu se uočiti u životu i djelu Isusa Krista - sve do molitve u nerazumljivom jeziku kod izlječenja gluhonijemog:   »Potom pogleda (Isus) prema nebu uzdahne i reče gluhonijemom:»Effata» (Mk. 7,34). Isus je potpuno i do kraja živio pod vodstvom Duha Svetoga. U krštenju proglašeno sinovstvo Božje ispitano je u svojoj vrijednosti (Isusovo napastovanje Lk 4,1-11) i u programatskoj, nazaretskoj perikopi iz Lukina evanđelja (4, 16-30) gdje Isus čita u svojoj domaćoj sinagogi odlomak iz Izaijine knjige.

            Isus je bio svjestan da djeluje po snazi punine milosti i iz karizme Duha Svetoga. Nije se stidio stajati uz puninu Duha, iako mu ovo priznanje nije donijelo naročito veliki pljesak. Isus je bio karizmatska osobnost i pred njim je išao, bez sumnje, više nego negativni predznak ove riječi «karizmatski» kao «neobičan», «izazovan». Isus je to s puno povjerenja prihvatio, jer mu je predao Otac. Tako je priznao pred Pilatom: »Zato sam rođen i zato sam došao na svijet da posvjedočim za istinu. I svaki koji je od istine sluša glas moj.» (Iv 18,37)

 b)  Isus - karizmatski prorok

            Tko podiže glas u ime Božje i po Božjem nalogu i iznosi istinu pred narodom, taj je prorok.

U božanskom poslanju koje ima svoj početak u životnoj punini presvetog Trojstva, dolazi Isus na svijet da bi ispunio svoje proročko poslanje. Ljudi su ga slušali, skupljali se oko njega. Ovako je zapisano na kraju propovijedi na gori: «Kad je Isus dovršio ovaj govor, mnoštvo je bilo zadivljeno njegovim naučavanjem, jer ih je on poučavao kao onaj koji ima božansku vlast, a ne kao pismoznanci.» (Mt 7,28-29) Pa i samim nesigurnim učenicima iz Emausa ostao je nezaboravan:     »Bio je prorok, velik na riječi i na djelu pred Bogom i pred ljudima.» (Lk 24,19)

            Kako se Isus svim srcem i dušom zauzima za Božje poruke postaje jasno u Ivanovu evanđelju kad Isus priznaje: »Moje je jelo vršiti volju onoga koji me poslao i njegovo djelo ispuniti.» (Iv 4,34) Za ovo djelo Božje ljubavi Isus je dao svoj život - kao mučenik svog proročkog zadatka. U «molitvi Ocu» govori: »Kao što si ti mene poslao u svijet, tako sam i ja njih poslao u svijet.» (Iv 17,18) Isus je osposobio svoje poslanike za njihovo služenje poslanjem Duha Svetoga: «Tješitelj, Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, on će vas poučiti svemu što sam vam govorio.» (Iv 14, 26)

            Indijski kršćanin Sadhu Sundar Singh (+1932)  pripovijeda: jednog sam dana sjedio na Himalaji uz obalu rijeke. Izvukao sam iz vode glatki, lijepi, okrugli kamen i razbio ga. Nutrina je bila potpuno suha. Taj kamen je bio dugo vremena u vodi, ali voda u njega nije bila prodrla. Tako je i s ljudima u Europi. Stoljećima su bili uronjeni u kršćanstvo, čak su potpuno bili utonuli u njegove blagoslove, živjeli su u kršćanstvu, ali kršćanstvo nije u njih ušlo. I nije u njima živjelo. Krivnja nije u kršćanstvu, nego u oporosti srdaca. Zato se i ne čudim da mnogi kršćani nisu mogli shvatiti, niti shvaćaju tko je Krist.

            Iz Anton Grundloch »Zeugnis für Christus

 2. SVEĆENIK - KARIZMATSKI ČOVJEK

 a) Temeljne postavke u krštenju

            Ne bi se smjelo dvojiti da svećenik može svoje dostojanstvo  i značenje u Crkvi i svijetu izvoditi iz osobnih kvaliteta i sposobnosti. Njegov položaj treba temeljno počivati na njegovu određenju koje mu je Bog darovao (to jest karizmatskom). Njegove kvalitete se najdublje temelje  u sakramentu krštenja koje donosi stanje Božjeg djeteta, prijateljstvo s Kristom i boravak Duha Svetoga. U ovoj temeljnoj i darovanoj povezanosti s Bogom stoji svećenik u dubokom jedinstvu sa svim krštenima i krizmanima u jedinstvu sveopćeg svećeništva (1 Petr 2,9). Svaki kršćanin je u biti karizmatični čovjek koji je nutarnje prožet Duhom Božjim. Svaki koji je ispunjen Duhom Božjim primio je posebne darove.

         Drugi Vatikanski sabor o tome u «Lumen Gentium br. 12

         »Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove, «dijeleći kako hoće» ( 1.Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu «Svakome se daje očitovanje Duha na korist» (1 Kor 12,7). Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primati sa zahvalom i utjehom.»

          Za svećenika zato izlazi dužnost da prihvati posebne darove Božje koje mu Bog daje kao članu naroda Božjeg. Ponekad svećeniku pada teže nego laiku prihvatiti i izvršavati darove.

 b) Posebni darovi po sakramentu svetoga reda

             Kroz sakrament ređenja prima svećenik (u prvoj stepenici posvete đakon i trećoj stepenici biskup) posebno zahvaćanje i naročito određenje. Zato je posvećenje dar Božji za samoga sebe i za druge, karizma na korist naroda Božjeg i za Božju proslavu. Ovo objektivno značenje svećenika i danas se malo cijeni. Svećenik posjeduje ovlast dijeliti darove koje ne posjeduje nitko drugi,  a to je podjeljivanje sakramenta pomirenja, euharistije i bolesničkog pomazanja. K njegovoj nezaobilaznoj službi, njegovim zadaćama spada izgovarati i stalni «Adsum - Evo me!» i prema najboljim snagama, nutarnjim sudjelovanjem, ispunjati. Ako se on ovdje «odposveti» i povuče, onda zakapa i ono što mu je darovano kao «sakramentalna opskrba». Suprotno, svećenik stvara kroz svoje služenje sakramentalnom ređenju, temelj za sveopće spasenjsko djelovanje sveukupnog Božjeg naroda.

               «Sakramentima, a naročito u presvetoj euharistiji, podjeljuje se i hrani ljubav, koja je  - rekli bismo - duša svega apostolata.... Za vršenje tog apostolata Duh Sveti, koji pomoću službi i sakramenata izvodi  posvećenje naroda Božjeg, daje vjernicima još i posebne darove (usp 1. kor 12,7) «razdjeljujući svakome kako hoće» (1 Kor 12,11) da svaki milošću kakvu je primio, služeći jedan drugoga, bude i sam «kao dobar upravitelj, mnogovrsne Božje milosti» (1. Pt 4,10) da bi se čitavo tijelo izgradilo u ljubavi (usp Ef 4,16). Iz primitka tih karizmi, makar i skromnijih, svakom se vjerniku rađa pravo i dužnost da se njima koristi, u Crkvi i u svijetu, na dobro ljudi i izgradnju Crkve, u slobodi Duha Svetoga koji «puše gdje god hoće» (Iv 3,8) i ujedno u zajedništvu s braćom u Kristu, a ponajviše svojim pastirima koji imaju prosuditi o njihovoj nepatvorenosti i ispravnom korištenju, no ne da gase Duha, već da sve provjere i što je dobro zadrže.(Usp. 1 Sol 5,12; 19, 21)   Dekret o Apostolatu laika br.3

Svećeniku je dodijeljena trostruka zadaća:

• - izvršavati ovlasti svoga posvećenja
• - ispitivati i poticati svoje posebne darove i darove drugih kršćana
• - prihvatiti svoje vlastite i posebne karizme.

       I ako bi uspjelo  isključiti staro zlo, «invidia clericalis», prihvatiti darove drugih kršćana i subraće bez zavisti i podrugivanja, neograničeno se zauzimati - i preko teritorijalnih granica -  onda bi mogao Duh Božji činiti čudesa. Umor i rezignacija koji se javljaju kad god nadvlada prezaposlenost i  oštar suprotni vjetar nad «radnicima u vinogradu» koji puše nad «pastirima njegova stada», sve se to može svladati uz pomoć spasonosnog i ojačavajućeg Duha. Sve se to može svladati uz pomoć spasonosnog i ojačavajućeg djelovanja Duha Svetoga.

 3. PROROČKO DJELOVANJE SVEĆENIKA

        Proročko djelovanje svećenika izvire iz dvostruke karizme. Iz karizme povezane uz svećeničko ređenje i njegove osobne karizme. Kako izgleda ovo djelovanje, pokazat će se u tri područja:

 a) svećenikov život

         Svećenici su danas vrlo zaposleni. To se promatra s različitih strana. Široko polje sa sve većim zahtjevima sve više se širi i prijeti mnogim svećenicima bacanjem u veliki aktivizam. Ovdje se može jasno razlikovati između «dušobrižničkih potreba» koje svećeniku ne daju vremena ni jesti (usp. Mk 6,31) od građevinsko tehničkih aktivnosti koje zapravo blokiraju dušobrižničke. Zar se iza mnogih «radova» ne skriva određena mjera nevjere i nepovjerenja u snagu Božju koja dolazi u pomoć našoj nemoći? Mišljenje da se može sve učiniti diskusijom, planiranjem, organizacijom ne ostavlja prostora za pokretačku silu Duha Svetoga. Zar se ovdje ne bi trebalo dogoditi obraćenje u razmišljanju i kod svećenika i na biskupskim razinama?

         Duhovno iskustvo Velikoistočne Crkve moglo bi nam pomoći kod nove orijentacije. Catherine De Hueck-Doherty rođena 1900. u Rusiji, odgojena katolički, odrasla u svijetu ruske pravoslavne velikocrkve i 1917. nakon revolucije pobjegla na zapad nam daje važnu uputu:

         «Zapad se oslanja na to da proizvodi materijalna dobra. Svećenici, redovnice, laici naginju tome, pa se nutarnje ocjenjuju prema onom što čine. Posebno svećenici ne shvaćaju da je dovoljna njihova prisutnost. Govorim svećenicima u župama da je jedna od boljih stvari koju mogu učiniti jest: šetati po mjestu i pokazati se ljudima, da ljudi znaju da su tu. Ako oni ništa ne čine, misle da su promašili život. Ovdje vlada nesposobnost spoznati da je dovoljna prisutnost čovjeka koji je u Boga zaljubljen».   C. Dehueck Doherty Poustinia Wien 1979. str.60

         Djelotvornost svećenika je u biti stvar vjere. To se ne može razjasniti psihološki, nego duhovno, jer njihov je korijen u duhu Božjemu koji djeluje na poseban način po zaređenom svećeniku.

 b) slušati i moliti

         «Na početku govora kad je Magid tumačio rečenicu Svetog pisma, a počimala je riječima: «I reče Bog», «I progovori Bog», Rabbi Susja  bi počeo plakati i grcati u plaču da je znao srušiti tablu i ponekad ga je trebalo izvesti vani. Onda bi otišao u svoju sobu ili pak u drvarnicu, tukao šakom po zidu i govorio: «I reče Bog» i smirio bi se kad bi ga na silu zaustavio.«  I M.Buber pričanje Kasidima Zürich 1949.str. 375»

          Sama činjenica da je Bog svoju, neograničenu i nezamislivu, bit objavio ljudima, treba nas ispuniti neizmjernom radošću, divljenjem, čak i uznemirenošću srca. Koliko nas više zahvaća ova radosna vijest ako joj stvarno dopustimo da uđe u središte našeg života! Temelj ove blagovijesti je rasvjetljavajuće, potičuće i trajno djelovanje Božje ljubavi koja nas tješi.

            Ona mora najprije u nas ući kao osobni nagovor, a taj ulazak je Božji dar. U mojoj osobnoj povijesti zvanja, jednog jutra, na školskoj misi, nezaboravno me zahvatila rečenica: «Vi ste primili ne duha ropstva da se uvijek morate bojati, nego ste primili duha sinovstva, duha u kojem zovemo: Abba, Oče» (Rim 8,15). Ova riječ je duboko utjecala na moju odluku za svećeništvo. U ovom vidim obećanje Božje. Razgovor kojeg vodimo s Bogom, On sam započima. On preuzima inicijativu. Mi smo, u prvom redu, slušatelji, a tek onda oni koji govore. Prilično je neispravno reći i definirati molitvu kao «razgovor s Bogom». Ovaj opis vrlo često vodi k tome da ljudi izgovaraju Bogu neki «pobožni tekst» i taj postupak smatraju molitvom. Molitva živi od slušanja u tišini, iz «uzdisaja» Duha Božjega u našim dubinama (usp. Rim 8,26). Ova istina je bila kod nacionalnog sastanka karizmatske obnove na Duhove 1977. u Kőnigstein/Tamunus u proročkoj poruci aktualizirana ovim riječima:

            «...Naći ćete me u tišini mojih crkava, naći ćete me u tišini! Naučite moliti! Moliti znači slušati, mene slušati! Moliti znači, meni govoriti iz slušanja. Molim vas, moja djeco, ja ništa ne zahtijevam...u galami svijeta nećete me naći. Tražite me u tišini!»

             Molitva mora, u životu svećenika, imati prvotno značenje. To bi se moglo ostvariti, recimo jednu večer u tjednu rezervirati za molitvu s grupom vjernika iz župe. Tada će za njih vrijediti opis koji je dan za prvu zajednicu u Jeruzalemu pred blagdan Duhova (Dj.ap 1,14).

 c) navještaj u propovijedi

          Kod mnogih mladih ljudi, također i kod starijih, danas postoji velika emocionalna odbojnost prema propovijedi. Govore «To je dosadno» «Uvijek isto» «Puno toga ne razumijem» «Propovijed nije životna».Pa i kad bismo mnoge predrasude ili osude uzeli kao obranu vlastitog nemara, ostaje ipak dovoljno činjenica da bismo trebali početi razmišljati o tim razlozima.

Ovdje ćemo pogledati tri razloga:

• - Neke propovijedi su intelektualno prezahtjevne, visoko teološki stilizirane, prepune stranih riječi i zato za jednostavne slušatelje potpuno nerazumljive.

      •   - Mnoge propovijedi stavljaju moralne zahtjeve u  središte, prijete i kritiziraju, bude bijes i odbojnost. Vrlo često su te propovijedi upućene onim  slušateljima koji uopće nisu došli.

      •   -  Brojne propovijedi imaju svoje korijene u razumu propovjednika, a ne u njegovu srcu. Neke učene misli pogađaju poneke učene glave, ali vrlo malo se govori od srca k srcu. I tako mnoga srca ostaju hladna i prazna.              Poneki čitatelj bi mogao sigurno ovu analizu smatrati krivom ili preuveličanom. Taj bi morao, u sebi samom, potražiti razloge za, bez sumnje, izgubljeni žar prema propovijedi. Kao sredstvo za popravak iz karizmatičnog, proročkog služenja nudi se ovo:

 Povjerenje u snagu Duha Svetoga

         Isus je obećao svojim poslanicima Duha istine (uzp.iv 14,26). To je Duh Očev koji zahvaća učenike riječju (usp.Mt 10,19). Potpuno povjerenje u prisutnost Duha Božjega može samo izgraditi temelj za pustolovinu navještaja koji ozbiljno može nositi. Lažno samopovjerenje i svijest o vlastitoj snazi više nemaju prostora.

 Osobno predanje Isusu

         Da bi propovjednik mogao predati Isusovu poruku, sam mora biti i postati egzistencijalni slušatelj. On se mora osobno podložiti Isusovom pitanju: «Ljubiš li me» (uzp.iv 21,15-17). General William Booth (utemeljitelj vojske spasa, +1912.) je ležao na samrti. Za njim je ostao bogat život. Stotine tisuća života koji su bili na rubu propasti zbog svojih nutarnjih lomova je spasio. Kad su se njegovi najbliži prijatelji i rodbina skupili uz njegov krevet, upitaše ga: «Prije nego što od nas odeš, koja je bila tajna tvoga lijepog života?». Stari general se mislio par trenutaka  i reče: «Ako postoji tajna, onda je tajna u tome što je prije mene sve Krist posjedovao.»

        Tko želi Isusovu poruku djelotvorno predati, mora se truditi oko dublje povezanosti s Isusom. To je sveobuhvatna i neizbježna priprava za propovijed. Propovjednik bi trebao obnoviti svoje osobno obećanje i predanje Isusu Kristu, a to se može dogoditi u molitvenoj zajednici.

 Svjedočanstvo proživljene vjere

          Neki magarac je bio vrlo žedan, ali je bio tvrdoglav i nije htio piti. Njegov gospodar ga je dovodio na bunar, nagovarao ga, ali magarac nije pio. Gospodar ga je natjeravao, gurao mu njušku u vodu, ali magarac ne htjede piti. Tada dovede gospodar jednog drugog žednog magarca koji je želio piti. Tvrdoglavi magarac je gledao svog brata kako pije i kako mu voda dobro čini. Onda započe i on piti.

         Propovjednik daje svjedočanstvo o onome što je pokušao živjeti i što uvijek pokušava. On prenosi svoja iskustva prosvijetljena Duhom Božjim. Time se nikako ne misli da bi propovjednik trebao govoriti samo o svojim iskustvima i doživljajima, nego on pušta druge ljude koji traže, poput njega, da uđu u njegov duh i njegove misli, da sudjeluju na njegovom putu vjere. Ovakvo svjedočanstvo ako to Bog želi, može djelovati priljepljujuće.

          Nije samo svećenik svjedok vjere. On može i drugim kršćanima, nakon odgovornog preispitivanja, ponuditi mogućnosti da donesu pred Božji narod i svoja iskustva o vjeri. Isus zove i danas: «Tko je žedan, neka dođe k meni i pije tko u mene vjeruje.» Onda će, kako kaže Pismo, iz njegove nutrine poteći vrutci žive vode. Time je mislio na Duha kojeg bi trebali primiti svi koji u njega vjeruju. (Iv 7,37-39).

            Prema : Johannes Mohr: Prophetisch- charismatische Spiritualität des Priesters u Gottes Volk 1/1987