Prilog englesko-australskog mistika Alana Amesa

 

Perth (kath.net/alanamaes.org/ Rođeni Englez i katolik Alan Ames dobiva, nakon posebnog obraćenja, poruke od Boga. Poticajem i pod vodstvom biskupa Barry Hickey (Perth) radi, od 1990., na polju evangelizacije i službi ozdravljenja.  Ovo pismo je sastavio u rujnu 2007.

 

Ljubav je bit katoličke vjere, jer Bog je ljubav. Zato vjera koju on daje ljudima mora biti vjera ljubavi. Danas su to mnogi katolici zaboravili i žive bez mnogo ljubavi. Ljubav prema Bogu, u vlastitom životu, često igra drugorazrednu ulogu, a ljubav prema drugome jedva postoji. Mnogi katolici ljube svoje žene, obitelji, djecu, prijatelje, ali zar to ipak nije ljubav većine ljudi na svijetu, neovisno o vjeri? (Mt 5,46): „Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu plaću možete očekivati? Ne čine li to i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što činite posebnog? Ne čine li to i pogani?"

 

Iako bi i ovakva ljubav trebala biti jedan dio ljubavi koju bismo, mi katolici, trebali provoditi u životu, prava ljubav zahvaća mnogo više. Prava ljubav znači  najprije i prije svega ljubiti Boga, ispred ljubavi prema sebi, prije ljubavi prema drugome, čak i ljubavi prema vlastitoj obitelji.

 

Prava ljubav znači, ljubiti drugoga ispred ljubavi prema sebi. To ne znači s drugima tako postupati

kako bismo mi željeli da oni postupaju s nama, nego postupati s njima po ljubavi Isusa Krista koju on ima prema svim ljudima, bezuvjetnom, žrtvujućom, služećom, susosjećajnom ljubavlju.

 

Pravu ljubav se može živjeti samo u punini ako se ljubi nekoga tko je sama ljubav. Potrebno je samog sebe potpuno predati Isusu, našem božanskom Gospodinu. U ovom samodarivanju raste duboka čežnja da Isus bude svakog časa života s tobom i da u tebi i po tebi živi. I ti osjećaš čežnju da svaki trenutak svoga života,  u kojem je Božja ljubav sjedinjena s tvojom ljubavlju, dotiče svijet.

 

Svaki katolik bi trebao biti posuda prave ljubavi i tu ljubav nositi sobom kamo god ide i svima koje susreće.  Ako tako živiš, Duh Sveti, Duh ljubavi,  će tvoj život ispuniti božanskom milošću da bi svjetlo Božje ljubavi, po tebi, moglo prosvijetliti svijet.

 

Ako u srcima katolika živi snaga zdrave i prave ljubavi Božje, on više neće biti nikakav zarobljenik svijeta i stvari ovoga svijeta postaju relativne. Duhovnom mogućnošću gledanja, kojom naokolo ide prava ljubav, čovjek vidi da su svjetske stvari prolazne i da imaju vrlo malu vrijednost za vječnost (M 16,26: „Što koristi čovjeku da cijeli svijet zadobije, a život izgubi?") Čovjek tada počima uviđati da je svo svjetsko blago samo Božji  poklon koji bi se trebao iskoristiti za dobrobit svijeta. U nutrini gori čežnja da se sav svoj imetak podijeli, za sebe ništa ne zadrži, osim potrebnog da bi mogao živjeti kao kršćanin.

 

U životu mnogih katolika je ovo polako palo u zaborav ili se ignorira i zato ti ljudi ne ljube ni Boga, ni ljude kako treba. Mnogi daju svijetu prvo mjesto u srcu, a konačna posljedica toga je da prestaju ljubiti. Svijet vodi ljude samo prema sebeljublju, a ne prema ljubavi prema Bogu, niti bližnjemu. Svijet vodi k pohlepi i sebičnosti, a obje ove stvari zaustavljaju i odbijaju pravu ljubav.

 

Život mnogih katolika više nije katolički, nego svjetski. Katolički život bi trebao biti život kojega se stvarno živi u svijetu, ali koji ljude izdiže iznad želja svijeta i vodi ih prema vječnim željama.

 

Jer katolici imaju u svojoj vjeri puninu Božju i puninu Kristovu, trebali bi naći puninu života u vjeri. No, jer mnogi nemaju svoje oči upravljene na pravu ljubav, u svojoj vjeri ne nalaze ono što bi trebali naći. Za mnoga je vjera prazna školjka koju upotrebljavaju da bi prekrili svoje pogreške, grijehe i slaboće. Za mnoge je, na prvom mjestu, ono što svijet govori, život na kojeg nas svijet poziva. Tek onda, na drugo mjesto, dolazi Katolička Crkva i njena nauka. Mnogo više katolici slušaju svoju vladu i prihvaćaju što vlada kaže nego li će prihvaćati što Crkva kaže.

 

Mnogi zaboravljaju da Bog govori u čistoj ljubavi po svojoj svetoj, Katoličkoj  i apostolskoj Crkvi. To znači: ako ne slušaju Crkvu, ne slušaju ni Boga.  Time što ne slušaju Boga, ljudi se okreću od njegove ljubavi, jer bi trebali slijediti njegovu nauku i zapovijedi iz ljubavi. Ljudi vjeruju, tako da se jedva mogu nazvati katolici, ali ne provode ljubav u djelo: (Lk 6,46) „Što mi govorite: Gospodine, Gospodine, a ne činite ono što vam kažem:.."

 

Katolička vjera ne pripada jednoj naciji, a još manje se temelji ma nacionalističkim idealima.. Katolička vjera je sveopća /univerzalna/ vjera  ljubavi za sve ljude. Katolička vjera ljubi sve ljude jednako i svi su jednaki. Katolička vjera stoji na učenju i idealu Kristovu, jer je on glava Crkve, naš Gospodin. Zato se na vjeru ne može svjetski utjecati, niti prema svijetu mijenjati.

 

Sve isto vrijedi za sve katolike, jer su svi udovi jednog te istog Krista.  Ni oni ne smiju pustiti da svijet utječe na njih, a niti smiju mijenjati vjeru kako bi odgovarala njihovom egu, a niti svijetu. Svaki katolik bi trebao živjeti Kristovim putem, putem ljubavi, a ne nikakvim drugim putem.  Ako se stvarno ljubi naš Gospodin, Isus Krist, onda će iz te ljubavi izaći čežnja da mu se svidimo i da vršimo njegovu svetu volju..

 

Unutar katolicizma postoje ljudi i grupe koji su neposlušni Crkvi, Papi i volji Božjoj po njegovoj Crkvi. Očito je oholost neke zaslijepila da su zaboravili odakle dolazi neposluh. Lucifer je knez neposluha. On je onaj koji je ljude najprije odveo u neposluh, on je onaj koji potiče da tako bude trajno. U svojoj ludosti, neki zaboravljaju što je neposluh ljudima donio. Neposluh je, od početka, donio ranjavanje i patnju.

 

Zbog neposluha je Bog protjerao iz raja zemaljskoga Adama i Evu, što im je, odvojenima od ljubavi Božje, donijelo trpljenje. Onda je zlo donijelo grijeh umjesto ljubavi: Kain ubija brata Abela kojega je trebao ljubiti, umjesto ga mrziti zloćom punom zavisti.  Povijest ljudskog roda je išla dalje, sa suludom neposlušnošću i patnjom koja je slijedila.

 

Ohološću neposluha uništava se ljubav. Ovim odbijanjem ljubavi neposlušni katolici slabe Crkvu i otvaraju je za napade sa strane svijeta. Oni oslabljuju  i cijelo čovječanstvo time što odbacuju Božju ljubav iz svog života i tako oslabljuju i one koji bi mogli biti ojačani njihovom ljubavlju.

 

Kako se Lucifer smije nad suludom ohološću nekih katolika koji odbacuju Božju ljubav, a pred Boga donose sebeljublje i vlastite želje. Ovi katolici ne slijede Krista.  Umjesto Krista, oni slijede kneza neposluha. Nažalost, ne shvaćaju što će im to jednom u vječnosti značiti.( Mt 7,21: „neće svaki koji mi govori, Gospodine, Gospodine ući u kraljevstvo Božje, nego oni koji mi vrše volju  Oca moga na nebesima.")

 

Svaki katolik koji stvarno želi biti katolik i činiti što Isus želi, mora živjeti poslušan ljubavi Boga koji nas ljubi i svetoj Katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Mora živjeti pravu ljubav i umrijeti sebi za ljubav prema Bogu i bližnjemu.  To je vjera koju je Gospodin Isus dao ljudima i tako bi trebali živjeti svi ako žele živjeti u njegovoj uzvišenoj slavi u nebesima.

 

Navodim i riječi Gospodina  Isusa iz posljednje knjige „Isus je ljubav". Evo tih riječi:

 

11. studenog 1996.

 

U svakoj pustinji oaza izgleda vrlo privlačno i ljudi trče za lažnim slikama oaze da bi konačno otkrili da te oaze ne postoje.

Danas je svijet poput pustinje u čijim srcima je prazno bez moje ljubavi. Često ti ljudi trče za iluzijama, kao da  će to donijeti sreću i rješenje svih životnih pitanja.  Kako će se razočarati kad otkriju da u tim iluzijama nema ništa, osim boli i patnje.

 

Prije nego moja djeca trče za iluzijama sigurnosti i čvrstoće, trebali bi gledati i spoznati što im se stvarno nudi. I doživjet će da sve što ne dolazi od Boga  donosi tragediju i žalost.

 

25.ožujak 1997.

 

Ne budi sebičan. Ne brini se samo o sebi. Ne budi ispunjen svojom vrijednošću i važnošću.

 

Obaziri se na druge, kao što sam to ja činio. Ljubi druge, kao što sam ja to činio. Budi dobrohotan prema drugima poput mene, kao što sam ja to radio na zemlji. Onda ćeš živjeti onako kako ja to, sada, za tebe, želim.