Netko će pomisliti, kako se može ovako nešto pisati? Kako može netko doći na ovakvu pomisao da je svećenik bezbožnik. A svećenik je djelitelj svetih (Božjih) tajni, obilježen svetim redom i drugim sakramentima, posebno krštenja i potvrde. Kako onda može biti bezbožnik?
Misao mi je došla pripremajući se za nedjeljnu propovijed o bogatašu i Lazaru. Uvuklo se u našu podsvijest i svijest kako smo mi svećenici, na poseban način, povezani s Bogom: liturgija, časoslov, meditacija, dijeljenje sakramenata pa tolika blizina Boga, svakodnevno ga imamo u rukama, a ipak...
"Pred vratima je stajao siromah Lazar". Kolika vrata imamo mi svećenici? Vrata koja nas dijele od ljudi, vrata se ne otvaraju, ne pozivaju, nego su vrata koja su nas zatvorila u odijeljenost od svijeta. Jasno da svatko od nas treba imati kućana vrata i vrijeme kad će se ta vrata zatvarati, ali ta vrata nikako ne smiju biti vrata koja će nam sprječavati pogled prema vani, čak do te mjere da nećemo primjećivati čovjeka s njegovim potrebama i bijedama. To ne moraju biti vrata ni drvena, ni željezna, to može biti kiselo lice koje smo nekome pokazali, to mogu biti leđa koja smo nekome okrenuli, to može biti ruka koju nismo pružili i odbijanje nekoga, jer ne misli kao mi ili se ne ponaša prema našim ustaljenim kolotečinama. Sve nas to dijeli od čovjeka i ponor, rascjep između nas i ljudi, svećenika i svećenika, biskupa i svećenika postaje sve veći i veći.
U čemu je to naše bogatstvo? Ne mora se uvijek raditi o materijalnom bogatstvu. Bogataš je onaj čovjek koji misli samo na sebe i na svoje "uživanje" života. Sjetimo se onog bogataša iz evanđelja koji je odlučio srušiti stare žitnice i sagraditi nove i reći sebi: "Sada uživaj dušo moja" Koliki svećenici su sagradili oko sebe svojevrsne žitnice u kojima uživaju, dostatni samima sebi. Svećenik koji ima svoje poglede na svijet i nije sposoban oko sebe ikome dopustiti drugačiji pogled. Svećenik koji se zatvorio u svoje ideje i nije sposoban prihvatiti druge, nove. Svećenik koji ne vidi probleme današnjeg čovjeka, zaokupljen svojom uhodanom teološkom pripravom i pastoralnom praksom, zadovoljan eventualnim uspjesima koje je imao ili koje ima. Svećenik, pa i profesor, zaokupljen svojom strukom, a ne vidi probleme i potrebe svojih studenata. Sve to stvara jedan veliki i sve teže premostivi jaz između svećenika i ljudi oko njega. Na žalost, stjče se dojam da su svećenici, na svim razinama, "bogataši" koji su se zatvorili u svoje dvorove i ne vide da pred njihovim vratima stoje ljudi sa različitima potrebama.
Bogataš iz evanđelja nije odbačen zato što je bio bogat, nego zato što je bio gluh i slijep za potrebe drugoga. Što je dospustio da pred vratima stoji prosjak koji je bio interesantniji psima nego njemu. I to ga je potpuno odijelilo od drugoga. Nastao je strahoviti rascjep, nepremostivi ponor između njega i siromaha. I zato nije bilo nikakvo čudo što se nakon smrti našao na drugoj strani ponora. Ponora koji se više nije mogao premostiti, našao se na strani gdje nema Boga - dakle bezbožnik. Pripadao je izraelskom narodu, pozivao se na zakon i proroke, ali mu to nije ništa koristilo, ni njemu, ni njegovoj braći, jer su sami svjesno kopali provaliju i smještali se na stranu gdje nema Boga.
Prenesimo tu sliku i na svećenike. Ako u svom životu nisu vidjeli potrebe svoga brata, ako su im bile važnije i interesantnije mnoge druge stvari - auto, standard, red, položaj, ustaljeni način razmišljanja i mnogo drugoga, onda i oni produbljuju rascjep između sebe i ljudi, sebe i subraće svećenika, a u konačnoj liniji, stvaraju ponor između sebe i Boga: "Jer što niste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni niste učinili." Tako se, malo po malo, svrstavaju na onu stranu ponora gdje nema Boga - postaju bezbožnici.
Na žalost, tako smo došli do one tragikomične situacije gdje se onaj koji u ruci drži monstracu, diže tijelo Isusovo, svojim životom, svojim ponašanjem stavio na stranu gdje nema Boga, među bezbožnike.. I ta strana se neće moći izmijeniti ni poslije smrti.
Kraljevstvo Božje je sada i ovdje, siromasi (ljudi sa najrazličitijim potrebama) su sada i ovdje oko nas. A mi koji bismo trebali biti na strani Boga nalazimo se na sasvim drugoj strani, na strani gdje nema Boga - pravi bezbožnici. Nije li i to jedan od razloga što su crkve sve praznije, ljudi sve udaljeniji, sve zatvoreniji? Mi ih ne vidimo, ne primjećujemo, nisu nam interesantni, dok oko njih obilaze "psi i i ližu im rane."
Koliki će svećenici ove nedjelje (i ne samo ove nedjelje) propovijedati o potrebi blizine Boga, a sami su na drugoj strani provalije gdje nema Boga - bezbožnici, jer ne vide "siromahe" pred svojim vratima.