I tko drugi treba svećenicima jasno reći da su oni neprocjenjivi dar Božji za Crkvu, nego najprije vjernici u župi? I laici bi trebali slaviti godinu svećenika -                Guide Horst /Die Tagespost

Rim (kath.net)

 

Kad je Ivan-Maria Vianney postao 1818. župnikom Arsa, tu je katolička zajednica bila skoro mrtva. A kad je umro 4. kolovoza 1859. u 73. godini od iscrpljenosti, mjesto se potpuno promijenilo i postalo je hodočasničko mjesto. Odasvud su dolazili ljudi u Ars da se ispovijede kod Župnika i slušaju njegovu propovijed. U svom pismu kojim Benedikt XVI najavljuje „Godinu svećenika" - 2009/2010.,  prigodom 150 godišnjice smrti, Papa citira iz Vianneyevih usta : „ Bez sakramenta ređenja ne bismo imali Gospodina. Tko ga je postavio u tabernakul? Svećenik. Tko je vašu dušu prihvatio u prvom koraku u život? Svećenik. Tko je hrani i daje joj snagu za putovanje do konca? Svećenik. Tko će ju konačno pripremiti na pojavljivanje pred vječnim Sucem time što je pere posljednji put u Krvi Kristovoj? Svećenik, i uvijek svećenik!" Ili  „O, kako je velik svećenik! Kad bi on sam sebe shvatio, onda bi umro. Bog mu je poslušan: Svećenik izgovara dvije rečenice i na njegovu riječ napušta Bog nebo i ulazi u malu hostiju..." ili „Ostavite jednu župu 20 godina bez svećenika, tu bi se onda klanjali životinjama."

Papina nakana je bila da u ovoj godini svećenici sami ponovo povjeruju u svoje dostojanstvo. Zauzeti raznim poslovima, bezbrojnim sastancima (na zapadu više nego kod nas, ali zato kod nas opterećeni drugim, nesvećeničkim poslovima: obnova, gradnja  - moja opaska) ocrnjivani po medijima: da li je netko počinio pogrešku protiv celibata -  u velikim biskupijama (a i kod nas, u manjim  biskupijama - samo jedan „štopabuža" - popunjati prazne rupe  župa - moja opaska)  samo je jedan broj. U prošlim desetljećima razvila se slika svećenika - da se skupe bore na čelu za onoga koji  je pozvan u tu službu, umjesto da se ponizno samosvjesno zrcali, ono što je Župnik arški ocrtao! I Ivan Maria Viannej je radio dok se nije srušio. Poznavao je samoću i napast napuštanja - bijega iz župe - i župa ga je uvijek vraćala. Bila mu je poznata dramatika svećeničkog života, ali ga je nosila svijest i spoznaja da je „svećeništvo ljubav Srca Isusova."  Na to dostojanstvo podsjeća godina svećenika. I tko onda mora jasno pokazati da je svećeništvo neizmjerni dar Božji za  Crkvu ako ne vjernici u župi? I laici trebaju slaviti godinu svećenika!