Ova propovijed je održana u Koprivnici

Vjera u cipelama od prve pričesti

Zamisliti sada odraslu osobu, naših ili srednjih godina koja pokušava ići kroz sredinu crkve u cipelama od prve pričesti. Kako bi to bilo komično i smiješno. A ako kažem  da su mnogi naši vjernici, pa i među nama prisutni, ostali u vjeri prvopričesničke djece.  To onda više nije smiješno nego je i tragično, a na žalost vrlo istinito.  Zašto je to tako sada ne bih obrazlagao, no svakako ima puno razloga.

Povezat ću to sa današnjim evanđeljem.  nekada je za vjerovanje bila dovoljna svijest: ovako je činili i vjerovali moji pradjedovi, djedovi, roditelji, tako ću činiti i vjerovati i ja. Nestala je velika obitelj i povezanost s njome - urušila se, a time se urušio i temelj vjerovanja na kojeg se oslanjala vjera brojnih generacija pred nama.

Život u ovom svijetu sve više vrvi crnilom, nesigurnošću, ne vjerovanjem nikome i ničemu  osim sebi i tako podupire ovu situaciju vjere.

Novine i mediji nas bombardiraju negativnim izvještajima o Crkvi i događajima u njoj i sve to ruši temelje naše vjere i samu vjeru.  Ovdje moram samo napomenuti da se često puta zaboravlja da je Crkva sastavljena od grješnih ljudi, ali da je vodi proslavljeni i Uskrsli Gospodin. Pogledajte samo početak prve Crkve - prvi apostoli: jedan Učitelja izdao- prodao, drugi ga zatajio, svi ga ostavili na cjedilu razbježali se, samo jedan učenik bio pod križem. A upravo od te i takve zajednice razvila se Crkva.

S druge strane sve sami želimo provjeriti, izmjeriti, opipati, okušati, doživjeti, shvatiti. Volimo da sve bude izjednačeno, da se sve lagano rješava, ne želimo puno razbijati glavu . To je zapravo svijet tehnike i mislimo da ćemo sve probleme riješiti tehničkim sredstvima.  I u takvom svijetu nam se čini da nam vjera nije potrebna, da je suvišna.

No vjera nema ništa zajedničkoga sa vidljivim. Vjera često puta od nas traži da se odreknemo sigurnosti poznatih i uhodanih staza i putova. A upravo nam to pada teško Radije se zadovoljavamo s onim na što smo naučeni. Zapravo  u dubini srca i duše svi smo mi sumnjivi Toma koji na radosnu vijest drugih učenika „vidjeli smo Gospodina" reagira kritički i sumnjivo. „Ako ne vidim rane od čavala na njegovim rukama i ne stavim ruku na njegova rebra neću vjerovati."

Vrlo je važno u ovom času uočiti Isusovo ponašanje. On se obraća direktno Tomi. Pristaje na njegove uvjete „stavi svoju ruku na moj bok."  I Toma je razoružan.  Nema više sumnji i jasno ispovijeda „Gospodin moj i Bog moj."  Isus prihvaća tu vjeru ali ipak prekorava Tomu: „Jer si me vidio povjerovao si!" Tomina vjera je slaba, ona još uvijek treba štake. Toma je na putu sa svojom vjerom.

Isto tako smo i mi na putu naše vjere. Na tom putu nema cilja da bi se moglo reći: „sada smo konačno sve postigli." Vjera ima mnogo stupnjeva i oblika: Tu je vjera jednog djeteta, pa vjera mladića i djevojke, pa vjera čovjeka u punoj životnoj snazi i na kraju čovjeka koji stoji na kraju svoga životnog puta.  Ima onih koji traže, koji pitaju, ima onih koji sumnjaju. Ima vjere koja je jako tamna, mutna, ima čak i one zastrašujuće, ali sasvim sigurno da ima vjere  koja razveseljuje i koja čovjeka ispunja i usrećuje.

trebamo znati da ne smijemo živjeti cijelog života vjerom djetinjstva. Kao što se može zaostati u osobnom razvoju karaktera pasti nazad, to isto se može dogoditi i s vjerom.  Tko kao odrasli čovjek pokušava odgovoriti na vjerska pitanja odgovorima djeteta, tko kao odrasli i danas vjeruje na način jednog djeteta na sva današnja pitanja, taj će sigurno jednog dana odbaciti svoju vjeru.  Slikovito rečeno tko pokušava ostati u cipelama od prve pričesti taj će ih prije ili kasnije odbaciti. Tako će isto odbaciti i svoju vjeru.

Svi smo mi početnici u vjeri: „Ako ne vidite znakove i čudesa ne vjerujete."/Iv 4,48) rekao je Isus i mislio na sve one kojima teško pada odreći se  dokaza a čvrsto vjerovati Riječi Božjoj. Ne može se imati dobru i jaku vjeru bez truda i napora. Tko ima vjeru jednog Tome, taj je na dobrom putu , ali ne smije ostati samo na tome. To Isus jasno govori!

Ivan piše svoje evanđelje za kršćane koji nisu susreli ni živoga a ni Uskrslog Isusa.  Njima jasno govori: „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju." Vjera se ne oslanja na gledanje nego na svjedočanstvo onih koji su slijedili Gospodina. I nemamo nikakvog drugog  oslonca za našu vjeru nego puno povjerenje u riječ svjedoka Isusova života, muke, smrti i uskrsnuća i koji su čak dali svoje živote prihvativši mučeničku smrt.

Svoj naznakom i „osam dana nakon toga" Ivan ne samo da naznačava da se nešto dogodilo osma dana kasnije nego na neki način produžava to i na nas. I mi smo uključeni u tih osma dana.

Stvarni vjernik neće podleći napasti  da svoje mišljenje postavlja kao mjerilo svih stvari. nego svjestan granice svoga JA  stoji otvoren za veće mogućnosti koje nam nudi zajednica vjernika  u Isusa Krista. Toma je našao vjeru tek u zajednici učenika.  Tako ćemo i mi pravu vjeru naći  tek u zajednici vjernika Isusa Krista u Crkvi.  Ovdje živi Gospodin u svojoj riječi i svojim sakramentima.  Ovdje nam se on nudi, ovdje ga možemo naći. Na nama je hoćemo li ovu ponudu prihvatiti ili ne. Ako tu ponudu prihvatimo onda naša vjera može promijeniti naš život kao što je promijenila život  onih plašljivih ljudi koji su se sakupili iza zatvorenih vrata u strahu od Židova.