Kamenje nam može strahovito otežati život. „Gledajte koliki kamen, kako mi je zagorčavao život", reče mi jedan čovjek koji mi je pokazivao na kamen u plastičnoj kesici nakon operacije žući.
Kamenje kao teret
Ne samo da nam može otežati život kamen u žučnoj kesici, ima mnogo stvari koji, poput najtežeg kamenje, leže na našoj duši: strahovi, zahtjevi kojima ne možemo odgovoriti. Ja sam onaj koji sam zatajio! Nutarnja nesigurnost: da li se ponašam ispravno? Brige koje nekoga opterećuju: one opravdane i one neopravdane: Što će biti od moje djece? Kako dalje u braku? Ali mogu biti i malenkosti, slabosti zbog kojih trpim, vlastitosti zbog kojih se stidim: zašto moram činiti stare pogreške? To može biti tako veliko zagorčenje koje me duboko vrijeđa, krivnja, svađa ili mržnja. Ili strah da neću sve skupa dobro obaviti, nekakva nutarnja samoća. Iskustvo da me se ne shvaća, niti razumije.
Kamenje može otežati život. Tada postaje tako usko, jer kamenje koje me pritišće tako sjeda na mene kao što sjeda grobna ploča na okvir groba. Ne postoje samo groblja u našim gradovima i selima. Postoje groblja, simbolično rečeno i u nama samima, a na tom grobnom kamenu piše: Ja sam razočaran! Više nemam nikakve nade! Pun sam sumnji i zdvajanja. Ne znam dalje! Plašim se! A s druge strane, u nama postoji čežnja: O kad bi jednom bilo drugačije!
Stajati uz kamen
„Tko će nam pomaknuti kamen s vrata grobnih?", tako su se pitale žene na uskrsno jutro. Tako se pitaju ljudi kojima je život više teret nego radost, više grob nego nada. Ali kad su pogledale, one ondašnje žene, kad su pogledale, vidjele su da je kamen bio odvaljen. On, za koga su vjerovale da je među mrtvima, stoji sada među živima. „Vi tražite Isusa Nazarećanina, raspetoga. Uskrsnuo je, nije ovdje.
Tu počima uskrs: kamenje koje naš život čini grobom gubi na težini. Ondje gdje smo mi rezignirani, postoje nove mogućnosti. Ondje gdje smo mi stajali na granicama, otvaraju se vrata. Bog želi ono mrtvo i umrlo u nama preokrenuti u novi život. Jer Isus živi mi, smijemo ponovno disati. Žene nisu pjevale nikakve uskrsne pjesme kad su vidjele prazan grob, ne, one se preplašiše i trebalo je dosta dugo dok je njima postao pravi uskrs. Uskrsnuće nije nikakva čarolija, nikakav magični štapić, nikakav ćiribu ćiriba, to je put: put koji počima s grobom i traje cijeloga života.
Žene su na uskrsno jutro napravile prvi korak. Nisu ostale stajati uz grob, nego su ušle u grob. Tko želi doživjeti vlastito uskrsnuće, mora ući u grob svoga života. A često se događa drukčije: mi previđamo ono što nas opterećuje i mislimo onda ćemo imati svoj mir. No, toj je varljivi zaključak. U nutrini nas to muči dalje.
Život počima ondje gdje sam ja spreman stajati uz moje tamne strane - stajati uz iskustvo i doživljaj groba. Život počima ondje gdje ja imam povjerenja u sebe priznati pogreške i pogledati u moje slabosti. Život počima ondje gdje ja stojim uz sebe, a prema drugima sam u uvjerenju da je dobro jače od zla pa i onda kad postoji vrijeme i situacija kad smo osjećali sasvim drukčije.
Ostaviti kamenje iza sebe
A to vodi prema drugom koraku: ja moram ući u grob moga života da bih doživio uskrsnuće, ali onda ne smijem tu ostati. „On (Uskrsli) ide pred vama u Galileju, tamo će te ga vidjeti", rečeno je na grobu. Uskrs usmjeruje pogled prema daljem, preko groba.
Koliko životnog kamenja postaje teretom, jer neprestano kopkamo po starim ranama i ranjavanjima i ne želimo to ostaviti. „ Mene su ti ljudi tako razočarali i dosta mi je!" „Crkva me je tako razočarala..." „Pokušao sam, ali ne ide..." I tako mi dajemo moć starim ranama prošlosti da nam još danas otežavaju i suzuju životne šanse. Tužimo se, ljutimo, a ništa se ne mijenja. Začarani đavolski krug.
Uskrs raskida ovaj lanac. „Uskrs je ustanak protiv svih zapreka života, protiv svega što opterećuje život, što ga križa, što ga uništava." Nema razloga da se brinem o tom grobu i da ga njegujem i na taj način dopuštam da me moje rane i slabosti uništavaju. Moj život može biti slobodniji, ispunjeniji. Trebam imati samo povjerenja u sebe. U najmanju ruku trebam pokušati sam učiniti nekoliko koraka. Bez toga ne ide dalje. Ne mogu očekivati da ću postati dobar lovac ako jednom ne odem u lov. U životu je isto tako.
Na kraju uskrsnog jutra više ne stoji grob, nego poziv: poziv u Galileju, tamo će vidjeti Uskrslog. Galileja nije bilo kakvo mjesto, Galileja je mjesto života i nade, mjesto gdje je Isus izgovarao riječi mira i pomirenja, gdje je liječio bolesne, gdje je tješio i podizao one beznadne i opraštao grješnicima, tamo gdje je on s njima jeo i slavio, gdje ih je hrabrio, ondje gdje su oni o sebi mislili da nisu ništa i da nisu vrijedni. Galileja je zemlja gdje nas više neće kamenje života pritiskati, jer tamo gubi svoju težinu i oštrinu: sada je moguće učiniti put uz uskoće vlastitog groba do punine života.
Kamenje može nekome otežavati život, ali od Uskrsa to ne mora ostati tako. Amen