Zahtjevi homoseksualaca i protesti »Ženidba za sve" - u časopisu "Débat" dva psihoanalitičara istražuju pozadinu. Lucetta Scaraffia
Vatikan (kath.net / Osservatore Romano) Zašto zahtjev manjine među homoseksualacima- to jest, zahtjev za za brak i mogućnost posvojenja - u Francuskoj ima podršku mnogih političara i medija, u vrijeme kada bi neka druga, važnija pitanja trebala privući našu pažnju? Da se značajan dio političara identificira s ovim pitanjem, tvrde dva francuska psihoanalitičara- Jean-Pierre Winter i Monette Vacquin u posljednjem broju časopisa "Débat", koji je dijelom posvećen temi : „Vjenčanje za sve."
To je, u osnovi, pravo pitanje koje morate postaviti, s obzirom na upornost kojom su htjeli odobriti gay brakove - sjetimo se da je "PACS" (Građanski pakt solidarnosti ) za osobe istog spola pravno priznat u Francuskoj - kao i mogućnost da budu parteneri priznati kao „roditelji" posvojenih ili djece začete umjetnom oplodnjom.
U Francuskoj je rasprava zahvatila velik dio sekularnog društva kojI su protiv zakona i tako se otvorila . stvarno zanimljiva diskusija. Vacquin i Winter daju odgovor na prvo pitanje: da ova manjina aktivista „zna kako govoriti jezikom kojeg se i danas želi čuti ", odnosno onima ideološke ravnodušnosti , sinonim nepostojanja razlikovanja - jezik koji je dobro primljen čak i kod političara koji su se zakleli u stalnu transparentnost i istinu: da su tvrdnje koje su upisane u građanski zakonik a nemaju temelja u stvarnosti i da svatko može provjeriti njihovu prihvatljivost.
Dakle, problem je samo jezik iz kojega bi trebalo ukloniti sve termine koji ukazuju na razliku između muškarca i žene, tako da nastaneneutralan jezik gdje riječi „otac" i „majka" treba zamijeniti sa „bračni drugovi" ili „roditelji." Ova ideološka mjera je u stanju preokrenuti stoljetne običaje i eliminirati riječi koje opisuju one kojima dugujemo prijenos života. Mjera koja se mora temeljiti na vrlo starim i široko prihvaćenim dvojakostima kad je izazvala toliko entuzijazma, pišu dva psihoanalitičara.
Mi, dakle, moramo uzeti u obzir ovaj poremećaj kao simptom i otkriće nečega što je omogućilo takva previranja u našem društvu i dobiva oblik „političke korektnosti": a to znači prihvaćanje svijeta koji više ne zna primati, ni dalje predavati, niti zna razmišljati, a još manje uspostaviti red. Za našu generaciju se čini da praksa prijestupa ili uništavanje onoga što utjelovljuje ove granice, nema kraja, umjesto da bi se budućim naraštajima nešto dalje predalo.
Što predstavlja gorčinu našeg vremena protiv svega što bi se trebalo dalje predati? Sigurno ste pomislili na neku vrstu diktature manjina. No, u legalizaciji istospolnih brakova se ne možete vidjeti proširenje ljudskih prava na potlačene manjine, nego novi oblik utopije 20. -tog stoljeća, koja se već pokazala kao osuđena na neuspjeh: ona jednakost koja ovdje želi izbrisati osnovne razlike čovječanstva, to jest muško i žensko i želi oslobođenje od svih prepreka kod ostvarivanja naših želja pa čak i onih nemogućih.
U stvarnosti homoseksualci i heteroseksualci ne spadaju u različite klase, kao što se to danas čini, nego oni dijele isti svijet i imaju istu zadaću , a zajedno imaju zadatak da se brinu o institucijama koje strukturiraju i organiziraju veze između ljudi i naraštajima. Pitaju se dva psihoanalitičara, jesu li oni francuski građani koji su „uljuljani" uspavaljjujućim govorom o ljubavi i velikodušnosti i i zaslijepljeni navodnim stručnjacima koji tvrde da se ništa novog ne događa klasičnom nasilju u brisanju oca i majke i rođenja u dokumentima, a što određuje naš identitet.
Stražari - mirni otpor u Francuskoj protiv istospolnih brakova - za obitelj