Spoznatljivo i ne smije se potiskivati
Razmišljanje o značenju istine za ljude
Beč (Kath.net/Vision 2000.)
Ako čovjek može spoznati istinu, onda je moguće obuhvatiti bit ljudi i stvari, spoznati moralne principe i doprijeti do prvih uzroka svijeta i svemira (kozmosa). Ako se pođe od toga da čovjek ne može spoznati istinu, onda nije moguće razjasniti ni obuhvatiti ljude, stvari, moral, ni posljednje stvari svijeta, onda postoji samo subjektivno mišljenje, relativna polazišta i promjenjivi zakoni. Konačno pomanjkanje spoznaje istine vodi sumnji, zdvajanju, pesimizmu, dezorijentiranosti, beznadnosti i besmislu.
Duhovni pristup istini
Klasična filozofija se pobrinula za nauku o spoznaji koja omogućava pristup istini. Ona je pokušala ispitati oblike spoznaje ljudskog razuma koje vode k sveopćoj i, za sve stvari, važećoj spoznaji. Razumsko znanje polazi od spoznaje smisla i razuma te pokušava doći do spoznaje sveopćih i trajnih principa i zakonitosti. Ono pokušava doći do spoznaje sveopćih i trajnih principa i zakonitosti. Ono pokušava doći do prvih i posljednjih uzroka i teži k spoznaji apsolutnog odnosa s Bogom.
Pri tome se razum služi apstrakcijama da bi došao do spoznaje sveopćih principa koji se nalaze u temeljima prirode, ljudi, etike, društva, povijesti, umjetnosti. On se služi logičkim zaključivanjem da bi dopro do prvog uzroka svijeta i svemira (kozmosa). Tako razum može, uz pomoć apstrakcija i logičnog zaključivanja, doći do spoznaje sveopćih principa i do prvih uzroka.
Razum najprije dolazi do spoznaje da je cijeli kozmos izgrađen na univerzalnim principima, on spoznaje da se u temelju svemira nalaze zakoni koji mu daju čvrsto jedinstvo. On dalje spoznaje da su kozmički zakoni vrlo svrsishodni i vode sveopćem jedinstvu kozmosa, znači jednom univerzumu.
Tada razum dolazi do sveopćih i neograničeno trajnih moralnih principa. On može, po brojnim pojedinačnim stvarima, spoznati da moralno ponašanje treba biti izgrađeno na principima pravednosti, ozbiljnosti, solidarnosti, vjernosti, ljubavi itd. Time razum spoznaje da je moralno ponašanje vezano uz objektivne, sveopće i bezvremenske principe.
Konačno, razum dolazi k spoznaji da univerzalni zakoni i vrlo komplicirani red kozmosa pretpostavljaju i traže inteligentni, stvoriteljski uzrok. On spoznaje da sveopće važeći i bezvremenski moralni zakoni traže i moralnu instancu. I na taj način razum dovodi do spoznaje jednog božanskog stvoritelja ili božanskog autoriteta.
Razum konačno spoznaje da čovjek može naći smisao života samo onda ako on svoje biće razvija prema principima koje je Bog postavio u bit ljudskog bića. Čovjek mora biti za to spreman slušati zakone odnosno Božje zapovijedi i živjeti prema temeljima pravde, istine i ljubavi. Razum, konačno, govori ljudima da je najveći i posljednji smisao života u nastojanju za apsolutnim, to jest Bogom, za jedinstvo s apsolutnim, to jest Bogom.
Pobuna istine
Tko ne želi shvatiti da postoji istina i sveopće priznati principi mora danas, na vrlo bolan način, doživjeti da oni ipak postoje . Ovoga časa doživljavamo, u mnogim područjima, neviđeni povratak , s pravom rečeno ustanak, istine, principa i zakona. Uništena priroda, skoro mrtva tijela, izgorena psiha, kaotični nemoral, anarhijsko društvo, privreda koja propada, užasna besmislenost ukazuju nam (signaliziraju nam) na dramatičan način, da postoje principi i zakoni koji se ne smiju nekažnjeno prijeći. Neovisni (autonomni) čovjek koji se stoljećima borio protiv istine, sada doživljava pobunu istine. Autonomni čovjek koji je stoljećima omalovažavao principe i zakone svijeta i života danas će se sjetiti, uz bolno nasilje, postojanja i djelotvornosti ovih principa.
Pobuna prirode
Autonomni (neovisni) čovjek danas doživljava pobunu prirode. Stoljećima je gazio zakone prirode i bacao ih pod noge. Danas priroda opasno uzvraća. Umjetno mijenjanje klime vodi prirodnim katastrofama, zatrovani zrak i zatrovana zemlja ugrožavaju temelj života. Današnji čovjek bolno doživljava da priroda ima zakone koje se nekažnjeno ne može prelaziti.
Pobuna tijela
Autonomni (neovisni) čovjek već stoljećima omalovažava zakone tijela. A ovo reagira vrlo bolno. Umjetna hrana, umjetna odjeća ga čine bolesnim, umjetna gradnja i umjetan okoliš ga čine agresivnim. Potrošnja nikotina, alkohola, droge uništavaju njegovo zdravlje. Današnji čovjek doživljava, vrlo bolno, da tijelo ima zakone koje se ne smije, nekažnjeno, kršiti.
Pobuna psihe
Autonomni čovjek stoljećima povlači psihu naokolo. Sada psiha zvoni na uzbunu. Ona više ne podnosi neprestani stres, ona se buni protiv prekomjernog rada i načina rada pa neprestana pada u bunar. Psiha se osvećuje, jer neumjereni noćni život signalizira potpuni kolaps. Današnji čovjek bolno doživljava da psiha ima zakone koje se ne može nekažnjeno preskakati.
Pobuna nemorala
Autonomni čovjek se desetljećima i stoljećima izrugivao moralnim principima. U međuvremenu je došla ozbiljna naplata zbog nemoralnog života. Sebičnost, laktašenje donijeli su mu samo neprijateljstva. Slobodna ljubav i slobodan seks su ga doveli do samoće i nesigurnosti. Laž i prijevara su ga učinili nevjerodostojnim. Moderni čovjek doživljava, vrlo bolno, da moral ima zakone koji se ne mogu, nekažnjeno, kršiti.
Pobuna društva
Moderni čovjek se desetljećima borio protiv najosnovnijih pravila zajedničkog društvenog života. Nikad nije mislio na sveopće dobro. Nije poznavao nikakvu solidarnost, nije želio djecu. A sada, vrlo jako, osjeća posljedice. Živi u društvu osamljenih pojedinaca, okružen susjedima bez kontakta u staračkim domovima - mladih. Današnji čovjek vrlo bolno doživljava da društvo ima moralne zakone koje čovjek ne može nekažnjeno preskakati.
Pobuna privrede
Autonomni čovjek je desetljećima zloupotrebljavao temeljne principe privređivanja . Privreda je promatrana sasvim jednostrano: kao zarada (profit) napredak, racionalizacija, burza, itd. I sada se ruši cijela privreda kao kula od karata. Iznenada nema više dobiti, nema posla, nema rasta, zbog toga milijuni nezaposlenih, milijarde gubitaka kod banaka i burza. Današnji čovjek, vrlo bolno, doživljava da privreda ima zakone koje se ne smije nekažnjeno prelaziti.
Pobuna besmisla
Autonomni čovjek je desetljećima preskakao pitanje smisla života i tako je besmisleno svoj smisao vidio u potrošnji i razonodi. Danas ga tuče u glavu njegov idiotski način života. Što koristi samo uživanje, protutnjali kilometri prema nigdje, jeftini „hallo" prema svakome? Što vrijede razni „fitnessi" i „wallnesi", ezoterika i okultizam? Da li je to stvarno bilo sve? Današnji čovjek doživljava, vrlo bolno, da on treba metafiziku koja vodi pravom smislu i cilju života. Konačno spoznaje i prihvaća da ipak treba apsolutno, to jest Boga, kao vrhovni smisao i vrhovni i konačni cilj ljudi.
Trenutak istine
Desetljećima smo pokušavali nijekati spoznaju i istinitost principa. Pri tome se konačno ne radi o pitanjima može li čovjek spoznati istinu i principe, nego su nas istina i principi srušili, jer nam nisu dopustili voditi naš besmislen način života. Sami smo htjeli biti „mjerilo stvari" , željeli smo sami sebi biti „gospodin bog"
No, sada doživljavamo neočekivani i nečuveni povratak istine! „Čovjek u pobuni" (Albert Camus) doživljava, s jedne strane, pobunu istine koja se usmjerava protiv njega i upravlja njime s neumoljivom stegom. Pobuna istine je tako jasna da je suvišna svaka filozofska diskusija o mogućnosti spoznaje istine i principa. Bog podaje danas istinu jednim tako bolnim i jasnim jezikom kojega može spoznati i posljednji skeptik: da, postoje istina i sveopće vrijedni principi. „Tko ima uši neka čuje!"