KATH.NET-  jasan tekst biskupa  Andreasa Launa : opasnost od svođenja svih istina i razuma na  čisto  "mišljenje", u obliku: "Za mene ...." Kao da bi se stvarnost ravnala prema  onome „za mene."
 
            Salzburg (kath.net) Bog je dao čovjeku svojih Deset zapovijedi, a Isus  nam je dao  zapovijed ljubavi  nazvanu „nova zapovijed."
            Ali on nam je, također, dao još jednu "novu zapovijed", prije svega načinom kako je postupao s ljudima,  a da  nije spominjao zapovijed,  čak ni pomislio na zapovijed  korištenja razuma,  mišljenja, dokazivanja.  To je logički preduvjet brojnih njegovih rasprava, posebno za vrijeme saslušanja pred Velikim vijećem: „Jedan sluga ga udari po licu i Isus odgovori: „Ako nije istina što sam rekao, dokaži da nije istina, ako je pak istina zašto me udaraš?"  (Iv 18,23)

            Drugi pledoaje za razum je povijest o slijepcu od rođenja. Tu se ne radi o racionalnim argumentima, nego o prihvaćanju stvarnih činjenica koje se „ne želi" prihvatiti iz ideoloških razloga.  U oba slučaja, ne radi se o religioznoj vjeri, nego o priznavanju prava na dokaze i priznavanje činjenica.  No, u oba slučaja su Isusa protivnici osudili protiv razuma i dokaza, da bi prekrili istinu.

             Upravo se to danas događa, na razne načine, uz pomoć uzrečica, uz pomoć dogmi duha vremena, „političke korektnosti" koja smatra da je razumna dok se s druge strane napreže svim silama izbaciti razumsku sposobnost istine i na taj se način osloboditi svakog razumskog ispitivanja. Ako se čini da ideološki odgovara, onda se ruše oba stupa istine: s jedne strane se omalovažava autoritet činjenica, a s druge strane autoritet logičkih argumenata.

            Napadi na ova dva stupa razuma se vode uz pomoć diktature većine i moralnim razoružavanjem onih koji misle drugačije nego što dozvoljava duh vremena.  Koga se označi kao heretika protiv dogme vremena - taj više nema pravo na dokaze i argumente, njega se predaje sudu medijskog linča i time je predan društvenom uništenju. S onim koji je na takav „način kažnjen" više nema dijaloga.

            I ne čudi da se ovdje ondje javlja glas za zakonodavcem, nego čak postoje i zakoni, i kazne za takve određene ideološke prekršaje. Dok se u drugim zemljama osuđuje cenzura i ograničavanje slobode mišljenja, u vlastitoj zemlji se, istim metodama i zakonima, tako podjarmljuje  kad se radi o ideološkim dogmama kao nauka o evoluciji, promjena homoseksualne orijentacije ili geneder- ideologija. I smatra se ispravnim vršiti pritisak na druge zemlje ako ne priznaju pobačaj kao ljudsko pravo.

             Posebno loše je ovo: smatra se ispravnim  dati državi pravo da odgaja djecu i mlade i tako na njih utjecati proturazumski: s jedne strane njih treba školovati, trebaju naučiti logički razmišljati i priviknuti se na empirijsko istraživanje. Ali ih se, u isto vrijeme, prisiljava da vjeruju da su milijuni najkompleksnijih organizama nastali „slučajem", iako razum nešto drugo govori - da takav „slučaj" ne postoji, niti se može umjetno proizvesti!

             Obvezuje ih se da se moralno rasrde na svakoga tko misli da je moguća promjena homoseksualne orijentacije. Ogorčenje sprječava  empirijsko istraživanje pitanja i daje ogorčenom dodatni ugodni osjećaj da je moralno posebno „dobar",  a ne grješnik kao onaj koji stvar želi ispitati. To je isto kao da se vodi rasprava ima li u Africi slonova ili ne i zaključuje se glasanjem, a ne provjerom pomoću neke ekspedicije koja bi otišla u Afriku.

              Sigurno najveći i najljepši primjer za protu razumsko „pronalaženje istine kroz moral" daje nam, u najnovije vrijeme, gender-ideologija. Njeni zastupnici se ponašaju kao oni apsolutistički vladari koji misle da dobro i zlo, pravda i nepravda, ovise o njihovoj volji. Svaki čovjek zna da se zdrav ljudski razum  ravna po stvarnosti, a samo bolesni razum misli da se stvarnost mora ravnati prema njegovoj fantaziji ili volji.  I svaki čovjek zna da pravilno razmišljanje ovisi o pravilnom razlikovanju, jer je razlikovanje jedina metoda koja postoji i ne smije se ničim mijenjati.

            Da bi ovo ideološki bolesno razmišljanje dobilo karakter pravednosti, naziva se svaka ideološki nepoželjna razlika „diskriminacijom" i tako se sada prikazuje kao pitanje nemorala, a ne mišljenja. I ovo  zasljepljenje može ići  tako daleko  da se čak i  osnovna ljudska razlika između oca i majke dovodi u pitanje, pa se gleda kao „nepravda" u smislu diskriminacije, što do pred kratko vrijeme nitko nije mogao, ni u najružnijem snu zamisliti ili čak u stanju najdubljeg pijanstva.   Pri tome se treba zamisliti: u vremenu koje nastaje treba biti posebno moralno osjetljiv za dostojanstvo žene ako se drži da je specifično ženska sposobnost biti majka nešto diskriminirajuće, dakle nepravedno i nemoralno.

             U borbu protiv razuma i njegove istine  spada, otkad ima ljudske misli, i redukcija svake istine na obično „mišljenje", a danas je ona u obliku „za mene je..." kao da bi se stvarna istina ravnala prema „za mene"! Istina u prirodnim znanostima, naravno, ali i u svim drugim područjima može postojati samo kao „mišljenje", a onda i ovdje vrijedi: o mišljenjima se može propitivati i utvrditi većinu, koja onda, demokratski mišljeno ima „pravo" i dobiva ga.

            Ali prije svega: sve je samo „za mene istina", a „za tebe sasvim drukčije." Kao: „za mene je obitelj, gdje su djeca" ili „drugi preuzima odgovornost za druge." Tako se onemogućava razgovor, jer se više ne govori istim jezikom ako riječi za svakog pojedinca, imaju drugo značenje. Kod gradnje babilonske kule, Bog je pomiješao jezike ljudi, danas je nešto drukčije: oni sami miješaju svoj govor i misle da će bolje izgraditi svoju „kulu".

            Crkva je morala, tokom svoje povijesti, odbacivati značajne hereze o Bogu, Kristu i svim mogućim pitanjima vjere. Danas izgleda neophodno potrebno braniti razum i pomoći mu u njegovom pravu: i ona, Crkva, kojoj se često i vrlo rado predbacuje da je neprijateljska prema razumu, to čini i uči: Tko govori protiv razuma i njegove zakone svjesno krši i obezvrjeđuje, nije kršćanin.

            Stvarno  je papa Ivan Pavao II. napisao jednu encikliku u obranu razuma, jer je vidio opasnost da se mišljenje izgubi u „pijesku sveopćeg skepticizma" i zato želi ponovno" usmjeriti prema upotrebi razuma" i pomoći da se ponovno otkrije duhovno nasljeđe čovječanstva! I tako on vidi bitnu zadaću biskupa da ljudima „daju" pravo povjerenje u sposobnost spoznaje"  i  tako potisnu „rašireno nepovjerenje u istinu."

            Papa Benedikt XVI. potpuno stoji u katoličkoj tradiciji DA razumu kad on, u svom regensburškom govoru, upozorava na oboljenje religije - na manjak razuma.  Zdrava religija treba zdrav razum! Crkva naviješta vjeru, ali i  vi, dragi ateisti,  poslušajte veličinu i značenje zdravog razuma. I pomozite, nama kršćanima, u borbi protiv hereze ne - i  protiv- razuma.