Katolički je onaj - i samo onaj - novinar koji slijedi odredbe učiteljstva U Una Sancta u pitanjima vjere i morala i koji je ispunjen iskrenom ljubavlju  prema Crkvi.  Točka.  Oliver Maksan / Tages Post
 
Würzburg (kath.net/ Tages Post) Što je katolički novinar? Odgovor na to s vremena na vrijeme vrlo kontroverzno pitanje - treba uvodno reći - je vrlo jednostavan i ne zahtijeva hermeneutički klimatizirani vlak. Katolički je onaj,   i samo onaj,  novinar, koji se drži odredaba učiteljstva  Una Sancta  u pitanjima vjere i morala i ispunjen je iskrenom ljubavlju prema Crkvi. Ili, ako ćemo to povezati sa Augustinom: u temeljnim stvarima  jedinstvo, u nedoumici različitost a u svemu ljubav. Tim redoslijedom.
            Od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, sve je prije nego jasno. To ima veze sa time da su široki dijelovi Katoličke Crkve zahvaćeni  u doba emancipacije,  njezinom  sestrom kritikom  i obećanjima: sloboda kao oslobođenje od ničega za nešto. Institucije - obitelj, škola, država - sada se frontalno gledaju kao represivni.  Pojedinac protiv institucija. To je bio materijal od kojeg su pletene drame u kulturi stalnih sumnji,  - privatnih, književnih i novinarskih.
            A  sada to, s obzirom na katoličanstvo:  Papa i biskupi, su se odmah gledali kao „dragocjeno  kamenje."  Njih se sumnjiči da su skloni zloporabi vlasti i tako izdali duh Koncila  i „Isusovu stvar."  Hans Küng -  da navedemo najjači i najstariji duh , „nestor" u ovom smjeru -  napisao je dva djela, na preko 1300 stranica  opsežnih memoara  i ciljano se, paradigmatski zovu:  „Izborena sloboda"  i  „Osporavana istina."
            Jer je Crkva slovila kao institucija apsolutne represije novinari koji su se bavili "Crkvom" su sebe shvatili kao njezina  kvazi institucionalna protuteža. Datum osnivanja biskupskih škola novinarstva IFP, 1968. govori mnogo više  nego svi dijalektički stvoreni statuti Crkvenih ustanova koje se financiraju Crkvenim porezom
            I ostavka duhovnog vođe te škole, nesretnog svećenika Brocha  potvrđuje svojim osudama, nasuprot  svih biskupskih zloporaba da, je tipični primjer ove vrste, koji je sazreo u Crkvi u šezdesetima i od tada u akademijama, redakcijama i ordinarijatima daje ton.
           Njegova izjava u "Leonberger Kreiszeitung" „Opasno u katoličkoj Crkvi je zatvoreni sustav," ukazuje upravo na ovaj vrhunac emancipacijskog pokreta.  Za unutarnje crkveno područje - biskupijski tisak, teološke časopise - zaposlene novinare, kao i za katolike u svjetovnom tisku  slogan glasi: u nedoumici  kritika. Dobro novinarski zamišljeno.
            Jer je u poslije koncilskom vremenu vrijedio duh, a ne samo slovo, više nije bilo ničega u nutarnje Crkvenom životu  što bi bilo izuzeto od kritike, a u prvom redu vjerske istine (dogme).  Zrelost i samostalnost, temeljne dogme relativističkog društva postaju vodeće i u Crkvi.
            U teološkom jeziku  nije bilo baš tako govoreno, nego se vezivalo uz slogan o izgrađenoj i autonomnoj  savjesti, koju bi trebali slijediti zreli kršćani.  Königsberška izjava o umjetnoj kontracepciji iz 1968  bilo je prvo i do sada ostalo neispravljeno  duboko klanjanje  "službene Crkve" pred tim demonom novih vjernika.
            No, zar ne smije novinar, u načelu, biti kritičan? Zar to nije uvjet mogućnosti njegove struke? Da, tako je.  Ali, to ovisi o njegovom području utjecaja, kao i o kriterijima kritike.

Sloboda govora u Crkvi i državi se razlikuju

            Općenito su se, ne puno kasnije, povukle paralele sa slobodnim  tiskom u slobodnoj državi. Ali one su temeljno krive, jer državu u kojoj ćemo se roditi ne možemo sami tražiti. I kasnije se može možda mijenjati iz jedne u drugu.  I gledano možda - s Antarktika - nema razlike.  

            Državni savezi prekrivaju ovaj plavi planet. Ali, jer je država po definiciji obvezno udruženje koje ima monopol moći nad svojim građanima, u načelu dužna je osnivati i nadzirati. Osnovni zakon daje slobodi izražavanja i slobodi medija iznimno važno mjesto kao, de facto,  četvrtu  moć u državi. I s pravom.
            Na bezuvjetnu lojalnost državi  i ustavu zakleti su samo neki određeni službenici. Obični građani - uključujući i novinare, međutim, nisu.  Oni ne trebaju u savjesti prihvaćati temeljne odredbe ustava. Mogu ih čak i odbiti. Ipak ih štite temeljna prava, koja su formulirana kao obrana od samovolje države i nositelja legitimne vlasti.

            Sa Crkvom je drugačije. Iako se, na neki način, rađamo u njoj - barem u strukturi  pučke (narodne) Crkve iz nje se može izaći u svako vrijeme - za razliku od države.  To teolozi nazivaju otpadom od Crkve  i uz pomoć Biblije povezuju sa užasnim posljedicama. Pravo na apostaziju, koliko god je teološki neispravno, u građanskom pravu je slobodno za sve.
            Ali onaj tko se svjesno odlučuje  za katoličku vjeru, taj  je obvezan u svojoj savjest i nju oblikovati prema učenju Crkvenog učiteljstva. To u modernim državama nije ropstvo.  Izlazak iz ovog odnosa je moguć,  kao što sam rekao, u bilo koje vrijeme. No, onaj tko se odlučuje za ostanak u Crkvi - i  jedini motiv za to je njezin spasiteljski karakter, taj onda stoji u dobrovoljnom odnosu lojalnost prema  Instituciji.
            Jer je njoj (Crkvi) povjeren  polog vjere (depositum fidei), postoji područje koje je lišeno bilo kakve kritike, u smislu dovođenja u pitanje.  Ni jedan Crkveni novinar ne može, u  Crkvenim novinama, negirati otkupiteljsku Kristovu smrt, Bezgrešno začeće Marijino i nepogrješivost pape bez posljedica,  pozivajući se, pri tome, na slobodu mišljenja.
            Ona time nije ograničena, ali i kao takva nije postojala od samog početka. To nije ništa drukčije ni u drugim područjima.  Što je odlučilo učiteljstvo, po Kristovu nalogu,  kao  pr. stalno gorući problem pridržavanja svećeničkog ređenja za muškarce,  to je stavljeno izvan svake zakonite diskusije u Crkvi. Uz sve Kirchenvolksbegehren!
            Sasvim drugo je pitanje u kojem je dozvoljena zakonita diskusija . I Vatikanski koncil je govorio o          „ zakonitoj autonomiji."  I time nije Koncil mislio na principe, načela nego njihova primjena u svjetovnom području po katoličkim laicima.  Pitanja o političkim sklonostima spadaju ovdje. Kako i  koja stranka  na najbolji način, ispunja  zahtjeve katoličkog  društvenog nauka? Tu se može boriti, čak i u Crkvenim  medijima za i protiv.
            Ako papa pogriješi i mi griješimo s njim : to tako daleko ne ide. Kritika o  koncilskim stručnjacima i liturgijskoj reformi, kaznena politika u pitanjima  kleričkih seksualnih zlouporaba, kao i politike rasporeda i biskupijske strukture je zakonito i o tome se može raspravljati - dokle god to nije prožeto duhom „oni gore, a mi dolje"  
            Jer ne postoji suprotnost između Božjeg naroda i njegovog hijerarhijskog ustroja.  O tome nije za ništa  pisao Vatikanski koncil u „Lumen gentium."
            To ne znači da bi u Crkvi morala postojati nekakav slijepa poslušnost bez ikakve kritike. Jasan primjer takve kritike dala je  kritika svete Katarine Sijenske, koja je žestoko kritizirala  stil života papa i biskupa u 14. stoljeću i ona može biti pravi uzor takve kritike.
            Katolički novinari ne smiju ništa gurati pod tepih. Tamo gdje se oni ravnaju po Evanđelju, vjeri i moralnom  učenju  Crkve, oni smiju otkrivati  skandale poput financijskih, zloupotrebe službe i vlasti, varanje Crkvene i državne vlasti, seksualne grijehe kao zlostavljanje djece i druge slične stvari.
            Ova novina (die Tagespost) je otkrila iznenađujući „holivudski" dvostruki život utemeljitelja Kristovih Legionara , Marcial Maciel Degollado i nikada nije prekrila velom šutnje. Isto se tako, vladala i sa slučajevima zlostavljanja.
            To isto su i drugi činili  - s jednom razlikom: priliku da stave pred zid Crkvu  i da je medijski zloupotrebljavaju iskoristivši  crkveno politički motiviranu raspravu  o celibatu  što se ne može reći da je spojivo sa ljubavlju prema Crkvi. I slobodno recimo nije bilo nikako fer.

„Nauka Crkve je glavni urednik novina"

Postoji u Crkvi nekakvo zakonito javno mnijenje. Papa Pio XII. je to  napisao u svojoj  poruci Trećem svjetskom kongresu  katoličkog tiska 1950. Tako postoje u njoj mediji koji omogućuju ovu razmjenu.  I upravo je u Crkvi bilo ovih stvari prije  papinog Pisma.  

            Činjenica je da se u  Konstantinopolu raspravljalo o ljudskoj naravi Isusa Krista,  da se u srednjem vijeku raspravljalo o grješnosti i bezgrješnosti  začeća Marijina. Sve to dokazuje jaku kulturu dijaloga između „baze" i hijerarhije, koja pripada Crkvi kao takva. To nije izmišljeno  tek1962-65.

Pa što je katolički novinar? Prema riječima osnivača ovih novina (di Tagespost), Johann Wilhelm Naumann:    "vjersko i moralno učenje Crkve je glavni urednik ovih novina i istina njegova  senzacija." To je program kojemu se nema što dodati.