Ruska uzrečica kaže: „Ako u selu umru običaji, uskoro umire selo!" (A mi kažemo: „Bolje da umre selo, nego običaj!") Sam kardinal Newman je bio istog uvjerenja što se tiče vjere. Prema njemu, prije ili kasnije nakon što izumru vanjski oblici religioznog izražaja, nestaje (umire) i sama religija.  I ako nam se pokazuju izrazito živima adventski i božićni običaji, onda je to znak da Božić i advent nisu, za brojne naše suvremenike, stvar prošlosti. Ipak, na neki način i danas vrijede riječi Huge Rahnera koji je, prije skoro stotinu godina, napisao vrijednu rečenicu: „Božić je blagdan u Crkvenoj godini koji očarava srca kao ni jedan drugi kršćanski ili nekršćanski blagdan."

1.      OBIČAJIMA OSTAVITI NJIHOVO VRIJEME

Čarobnost Božića ne pozna samo svijet trgovine. Oni već božićuju, iako je Božić još daleko. Jedva prođu Svi sveti, već počimaju sjajiti božićne zvijezde u izlozima. Po potrošačkim hramovima robnih kuća i pješačkim dijelovima grada se čuje božićna glazba. Da li se to nekom sviđa ili ne, prepušten je dugotrajnom slušanju. Već od prve nedjelje došašća postavljaju se, na javnim mjestima, božićna drvca. Božićni domjenci po kućama i radionicama.  Zborovi pozivaju na božićne koncerte. Župski listovi objavljuju božićne bazare. Tko još nije potpuno zaboravio što znači advent, taj se živcira i ljuti.  Trebali bismo ovo predbožićno vrijeme doživjeti  kao „radosno iščekivanje", napominje obnovljeni rimski generalni kalendar, iako se cijeli svijet ponaša kao da je Božić već prošao.

Zbog već unaprijed slavljeničkog raspoloženja Božića više se ne poštuje vlastitost došašća kao vremena priprave , a onda i Božić gubi svoje pravo liturgijsko vrijeme i mjesto zbog predugog držanja predbožićnog raspoloženja.

Nadanje  da bi se ovakav razvoj danas ili sutra mogao zaustaviti postaje sve naivnije, jer sve više gubi kršćanska supstanca društva. Kršćanin koji želi slaviti došašće i rođenje Gospodina Isusa Krista onako kako je to zamišljeno mora povući zaključak: odvažnost - biti drukčiji. U najmanju ruku u crkvama, obiteljima, u vlastitim kućama i stanovima, u vlastitom životu u sedmicama pred Božić, u došašću, a tek kad se na Božićnoj misi čuje: „Dijete je rođeno - Sin nam je darovan", pravi blagdan je došao.

Opaska: Iako je ovaj članak napisan prije dvadesetak godina, sve ovo što je opisan već je vidljivo u našim gradovima, a sve više i u selima. Pa poruka članka vrijedi i za nas danas i ovdje. Zato sam ga i preveo! Don Ivica.

2. ADVENTSKI VIJENAC KAO" PUTOKAZ" ZA BOŽIĆ!

Adventski vijenac je posebno obljubljen u germanskim zemljama odakle ima i porijeklo. Zeleni vijenac s četiri svijeće našao je mjesto u evangeličkim i katoličkim kućama i obiteljima kao i u katoličkim i evangeličkim crkvama.  Ovo ekumensko zajedništvo čini adventski vijenac još simpatičnijim.  Adventski vijenac je, uz to, i znak da i novije vrijeme treba jake simbole i običaje koji se razvijaju. No, ipak adventski vijenac i nije tako star.

a) Porijeklo  i raširenost

„Tvorcem" adventskog vijenca se drži evangeličkog teologa i velikog promotora socijalnog rada evangeličke crkve 19.tog st. Johanna Heinricha Wicherna. Na rubu Hamburga  je uredio azil za mlade beskućnike i one na rubu društva,  takozvanu  „Rauhe Haus".  To su bili mladi na rubu društva koji su 1833. prvi put sjedili oko „adventskog vijenca." Prvotni oblik je bio jedan drveni križ. Na kraju svakog kraka križa bila je svijeća. Svake nedjelje došašća palila se po jedna.  U sljedećim godinama se dalje oblikovao u vijenac od jele da su na njemu mogle stajati svijeće. Kasnije se stavljala svijeća za svaki radni dan pa se tako umnažalo svjetlo  koje se moglo doživjeti u adventu.

Jelov vijenac sa četiri svijeće se vrlo brzo proširio po evangeličkim, a kasnije i katoličkim kućama (čini se najprije u Šleziji 1925.).  Poslije drugog svjetskog rata ušao je i u katoličke crkve u Njemačkoj. U međuvremenu se običaj proširio u svim zemljama njemačkog govornog područja, drugdje je skoro nepoznat.

Tako pisac . Međutim „adventski vijenac"  se proširio i kod nas pa čak se i počelo iskrivljavati adventski vijenac,(ne poznavajući povijest i ulogu) pa se prave razne varijacije aranžmana sa 4 svijeće, što nije lijepo. Ako se već misli uvoditi nečiji običaj, onda ga treba poštovati u originalu, samo tako ima svoj smisao!

b) Blagoslov adventskog vijenca

I adventski vijenac je u opasnosti da utone u blatu sekularizma. Mnogi ga smatraju još potrebnim za stvaranje ozračja predbožićnog ukrasa sobe ili kuće. Ovo gubljenje smisla naglašava i njemački obrednik „Benedictionale" pa želi djelovati nasuprot toj struji i nudi, prvi put u povijesti, i blagoslov adventskog vijenca.  To se odvija u subotu uoči prve nedjelje došašća, bilo misom u predvečerje nedjelje ili svečanom večernjom ili nekom drugom pobožnošću. Tko je jednom prisustvovao tom obredu, postaje mu jasno zašto je adventski vijenac „putokaz" prema  Božiću. Da bi se ovom blagoslovu dala vlastita simbolika svjetla, preporuča se da crkva bude samo malo osvijetljena, tek toliko da se vidi. Svečanost otvara glazba bilo orgulja ili nekog drugog instrumenta. Nakon pozdrava i uvodnih riječi  netko će (dijete) zapaliti prvu svijeću na vijencu. Kroz to vrijeme se mogu upaliti svijeće na oltarima ili svijeće u rukama djece, može se pjevati jedna od adventskih pjesama  recimo „Visom leteć" ili neku drugu pjesmu koja odgovara adventskom raspoloženju.  Onda bi trebali slijediti zazivi Kristu, djelitelju svijetla, a svećenik na kraju izgovara blagoslovnu molitvu.  Nakon ovog svečanog uvodnog obreda slijedi sveta misa prve nedjelje došašća ili svečana večernja. Možda negdje postaviti natpis ( ima mnogo mogućnosti) „ Ostavimo (odložimo) djela tame, a obucimo se u oružje svjetla". Propovijed će rastumačiti važnost i značenje adventskog vijenca i poziv na život u svjetlu u vremenu došašća.

c) Što nam želi reći adventski vijenac

Zelena boja je postala, u današnje vrijeme, vrlo programatska boja. I mladi ljudi, bez problema, shvaćaju simboliku  zelene jelove grančice od kojih je ispleten adventski vijenac: upućuju na život, one su znak preživljavanja; u hladnoći i zimskoj tami preživljavaju zelene jelove grane.  Kao zimzeleni, listovi su simbol neprestane čovječje težnje za vječnim životom. Ovu čežnju - uči nas iskustvo - nitko ne može sam ostvariti.   Na kraju svakoga čeka tama, svatko mora proći kroz tamna vrata smrti.

Na vijenac pada svjetlo, svjetlo odozgo, nikakav žarki plamen, nikakva uništavajuća vatra; blago svjetlo s nježnog plamena, svjetlo svijeće koje čini dobro, koja se tako svijetleći topi i daje svjetlo i toplinu. Kršćani starine, kada su na večer palili lampe, mislili na Krista, svjetlo njihova života. Oni su ga, kao svjetlo koje je zasvijetlilo na Božić i nije ga nadvladala smrt i sada kao uskrsno svjetlo sja zauvijek,  pozdravljali himnom svjetla „Phos hilarón":

U slavlju blagoslova adventskog vijenca otključava se riječ  Izaije i simbolika svjetla vijenca od jelke: „Onima koji borave u mraku, žarka svjetlost osvanu" (Iz 9,1) svjetlo - Kristovo! Sjaj sigurnosti njegove ljubavi koja se daruje zahvaća svakog čovjeka na zemlji koji se ne zaključava u tamu svoga srca. I u tom svjetlu je život (usp. Iv 1,4) vječni život za kojim čezne u nutrini svaki čovjek.

Spisateljica Ida  Friederike Göres je opisala, u zelenom vijencu, zemaljsku kuglu, naš zeleni planet. Crvena vrpca - bez početka i kraja obilazi vijenac. Tako Božja ljubav obuhvaća zemlju i ljude na njoj dokle bude postojala.  A još se i dalje može razviti: kao što je mnoštvo zelenih jelkinih grančica povezano u vijenac, tako bi trebalo biti s ljudima i narodima na zemlji.  Zar to nije veliki Božji plan spasenja?  Ljude povezati u svom utjelovljenom Sinu u jednu veliku, bratsku i sestrinsku, obitelj?  U toj obitelji će svatko tko je povezan, tko zajedno za stolom sjedi, u blagom svjetlu svijeće koja ih obasjava, naći zajedničku snagu  da doživi ovaj predbožićni simbol.

Adventski vijenac u crkvi i kući bi nam trebao otvoriti oči i srce  za poruku svjetla koje, od Božićne noći, obasjava svakog čovjeka i najavljuje utjelovljenu ljubav Božju, koja želi razbijeni i nemirni svijet privesti jedinstvu i miru.

3. ZORNICE („RORATE MISE")

Čarolija svjetla daje zornicama  nezamjenjivu atmosferu. Od davnina je svjetlo, u hladnim i mračnim dijelovima godine, stvaralo posebnu fascinaciju. I u vremenu električnog svjetla je moguće doživjeti ono što su nam djedovi i bake s nostalgijom pripovijedali: zornica u mračnom hladnom jutru, sa svjetlom svjetiljke. Mladi žele i danas doživjeti takve elementarne doživljaje u nekom adventskom jutru.

Rorate dobiva svoj naziv po latinskim riječima ulazne misne pjesme: „Rorate coeli desuper"  - Rosite nebesa odozgor i oblaci neka dažde pravednika, neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem  (usp Iz 45.8) Hrvatski naziv za zornice dolazi, jasno je, od činjenice što su te mise bile u zoru - prije izlaska sunca!). Tako glasi i službena (iz Rimskog misala - kako novog tako i starog) ulazna pjesma četvrte nedjelje došašća. Prigovor da je liturgijska obnova nakon II. vatikanskog koncila uništila  zornice - „Rorate mise" je sasvim kriv, upravo iz upravo navedenog razloga. Svakako treba koristiti sve mogućnosti, kako pučke pobožnosti, tako i liturgijskih preporuka da se održava ova lijepa tradicija koja nije samo lijepa zbog tradicije,  nego zbog duboke simbolike koju u sebi nosi. U praskozorje dana dok je još mračno, slavimo Mariju koja je na svijet donijela vječno svjetlo, Isusa Krista.

4. BOŽIĆNE JASLICE

Uz ovu temu predlažem  i sljedeće, povezano s ovom temom http://www.don-ivica.net/razno/57-pastoral/405-o-jaslicama.html kao i  http://www.don-ivica.net/razno/57-pastoral/397-boini-krug-blagdana.html

Kad koncilska konstitucija o liturgiji  govori o „pobožnim vježbama kršćanskog puka (pia populi christiani exrcitia)" i preporuča održavanje oblika pučke pobožnosti, onda je bez sumnje time i osigurana budućnost jaslica u crkvi. Iako je bilo pokušaja, u žaru obnove prema Vatikanskom koncilu,  izbaciti jaslice iz crkava, hvala Bogu, bio je to ipak samo izoliran slučaj. U Rimu su čak poslije koncila prvi put izgrađene jaslice u crkvi sv. Petra, a na trgu pred crkvom su postavljene jaslice ispod velikog božićnog drvca.  U zadnje vrijeme pape njeguju običaj na sam Božić posjetiti jaslice izrađene figurama iz Oberamergaua, postavljene u Grotte sv. Petra.

Pobožnost ranog srednjeg vijeka je izumila jaslice. U to vrijeme se novim očima gledalo na Isusa čovjeka. Uranjali su u svaku postaju njegovog zemaljskog života. Na poseban način  se promatralo njegovo rođenje u jadnim, siromašnim uvjetima štale kao i njegovu užasnu smrt među razbojnicima na križu da se pokaže dokle ide Božja ljubav prema grješnicima. Tada se počelo s takvom nutarnjom pobožnošću kakva prije nije bila poznata, prema Isusovoj čovječnosti i to upravo u njegovoj slabosti i poniženju: djetetu u jaslama i čovjeku boli! Bernard od Clairvaux (+ 1153) govori u svojoj propovijedi na Bogojavljenje (PL 183,141 s) i pogađa u srce  ove srednjovjekovne  pobožnosti prema Isusu: „ Što je on za mene postao siromašniji, time mi je postao draži." Time je on jasno ukazao koliko je čovjek vrijedan Bogu.  Franjo Asiški pripada ovom duhovnom kontekstu. On je želio nasljedovati Isusa iz Evanđelja. Nakon svog hodočašća u Svetu zemlju imao je potrebu, u svojoj rodnoj Umbriji, po mogućnosti doživjeti što naravnije iskustvo onoga što se dogodilo u betlehemskoj špilji kad je Isus došao na svijet. Tako je došlo do jaslica u Grecciu 1223. Franjo je izabrao, kao mjesto polnoćke, jednu špilju u šumici blizu Breccia. Tu su životinje i pastiri iz okolice. Uz oltar su stajale jaslice. „Djetić" nije bio u jaslama, jer se znalo da je Isus živ u Euharistiji, pod prilikama kruha u misi Polnoćki.  Franjo nije gradio jaslice, on je inscenirao liturgijsku božićnu igru. S druge strane, u ženskim samostanima se vrlo brzo počelo postavljati jaslice sa strane oltara gdje je u štalici, na slami bilo položeno i „dijete". I tu su se sakupljale redovnice na božićnu pobožnost. I tu je mjesto gdje su nastale najljepše Božićne pjesme, pa čak i pomiješane s latinskim riječima. („ In dulci jubilo" „Gloria, in exelsis Deo")

Daljnji razvitak je slijedio početnu zamisao: uz dijete u jaslama počelo se vrlo rano grupirati osobe koje su bile vezane uz događaj rođenja Kristova ili su našli put k njemu. U njemačkom govornom području, čini se da su prve jaslice u punom obliku izgrađene  1601. u Altöttingu. (Na žalost nije mi poznat podatak gdje su i kada u Hrvatskoj izgrađene prve jaslice - don Ivica) Barokno vrijeme je rado smještalo jaslice u domaći kraj. Tako je postajalo razumljivije: događaj od nekada ostaje događaj za nas. Bog se povezao, u djetetu iz Betlehema, sa svim ljudima i na svim mjestima.

­U vrijeme katoličke reforme su, prije svega, isusovci prepoznali katehetsko značenje božićnog običaja građenja jaslica i gradili prekrasne jaslice u svojim crkvama. Značenje je zadržano još i danas. Jaslice, sasvim neprimjetno ali jasno, ukazuju na činjenicu koju kršćanstvo slavi iz godine u godinu, na početak ljudskog otkupljenja.  Čini se da jaslice vješto izmiču današnjoj opasnosti  da se Božić slavi bez povezanosti s Betlehemom.  I zato u pastoralu treba ustrajati i pozivati na posebnu pažnju i pobožnost prema jaslicama i to tako da ta pobožnost ne utone u prošlost. Važno je naglašavati da  je u Betlehemu rođeno dijete  sada uskrsli i proslavljeni Gospodin o čijem svjetlu slave govore, tako veličanstveno, liturgijski božićni tekstovi.

(Sjećam se, s nostalgijom, kada smo u vrijeme mojih sjemenišnih dana  (1957- 61) obilazili prekrasne jaslice u crkvama franjevaca i trećoredaca u Zadru. Bila su to prava umjetnička djela. Isto tako se sjećam prekrasnih jaslica u crkvama Gospe od zdravlja, sv. Dominika i sv. Frane na rivi u Splitu.)

5. BOŽIĆNO DRVCE (Božićna jelka)

Ni jedan božićni simbol nije tako kršćanski znakovit kao jaslice. Okićeno stablo - Novogodišnja jelka - stoji na središnjem moskovskom trgu kao znak nekrštenog, sekulariziranog Božićnog drvca.  I u mnogim industrijskim zemljama zapada  prijeti opasnost Božićnom drvcu - Božićnoj jelki- da postane hladni besadržajni predmet kićenja u ovom vremenu izmjene godine. (Sjećam se svoga djetinjstva i početaka svećeničkog života kada se i kod nas kitila „Novogodišnja jelka" i to se uvijek počimalo kititi tek kad prođe blagdan sv. Stjepana ili sv. Ivana i tako se pokušavalo zatrti značenje Božićne jelke ili Božićnog drvca. - Ovo zapisah neka znaju generacije koje dolaze što smo prolazili i proživljavali). Danas brojne obitelji koje u svojim stanovima kite božićnu jelku ili božićno drvce jedva i misle na kršćanski smisao božićnog drvca. On danas pripada božićnim običajima, kao i božićni pokloni ili obilati stol.

Jedino još ime može podsjećati na kršćanski sadržaj božićnog drvca. U njemačkom jeziku je to još jasnije Christbaum. Božićno drvce upućuje na Božić, a ovaj blagdan na Krista. U njemačkom jeziku sam dan Božića se naziva „Christfest" ili „Christtag = Christus Tag, pa sasvim jasno upućuje na Krsta dok sam naziv Božić („mali Bog") ne upućuje tako jasno na Krista.

Slično kao i u adventskom vijencu, počeci Božićnog drvca su kod evangelika (protestanata) . Najranija svjedočanstva potječu iz Elsaßa, od prije reformatorskih vremena (pa i nije baš protestantski, op. prev.). Straßburški humanist Sebastian Brant opisuje 1494. da je bio običaj u Oberrheinu,  oko nove godine kititi kuće grančicama jelke. Kao božićno drvce se može smatrati tek oko 1600. O Božiću se božićno drvo kitilo jabukama i slatkišima, okolo se nalazila mahovina ograđena ogradom. To je trebalo davati dojam: drvo raste u vrtu, misli se na određeni vrt (raj zemaljski) u čijem središtu je Bog postavio drvo života (usp. Post 2,9). Nakon grijeha je čovjeku bio zabranjen pristup drvu života (usp Post 3,24). Slika drva života, kako ga Biblija postavlja na početku Božje povijesti s ljudima, izranja ponovo na posljednjim stranicama Biblije. Knjiga Otkrivenja stavlja Kristu u usta ove riječi: „Pobjedniku ću dati jesti sa stabla života, koji je u Božjem raju!"

Božićno drvce je prvotno zamišljeno kao biblijsko drvo života. Jabuke i slatkiši, prvotni ukras  božićnog drva, podsjećaju na jabuke prve kušnje i grijeha, a slatkiši podsjećaju na drvo života u nebu s kojega će otkupljenici jesti kruh života. O tom kruhu  govori i Ivanovo evanđelje u 6. poglavlju: „Tko jede ovoga kruha živjet će u vijeke." Pa čežnja ljudi za životom, za trajnim, neuništivim životom  se ispunila na novi način u Kristu - „kruhu koji je došao s neba" i to u Betlehem,  „kuću kruha".

Božićno drvce ispunja  i konačnu nakanu i spaja široki raspon povijesti spasenja od početka do konca, do konačnog eshatološkog ispunjenja. Ono ukazuje na Krista koji je došao „ da imaju život i to ga imaju u punini!"

Sa Božićnim drvcem kao simbolom života ubrzo se povezuje i simbol svjetla! Ono je prožeto  već, od prvih početaka, atmosferom blagdana Kristova rođenja.  Svjesno je prva Crkva u IV. stoljeću počela slaviti dan Kristova rođenja na dan zimske obratnice.  U rođenju Kristovu na svijet i nad svakim čovječjim životom  „ je granulo sunce pravde u čijem sjaju je spasenje" ( usp Mal 3,20)  To je kao ilustracija evanđelja  Božićne dnevne mise (najstarije od tri božićne mise) ako svjetla zamjenjuju  zimzelene grane: „ U njemu bijaše život, a život je bilo svjetlo svijeta, a svjetlo u tami svijetli i prosvjetljuje svakog čovjeka, a tama ga ne obuze." (Iv 1, 4-5) O jednom takvom osvijetljenom Božićnom drvu imamo izvještaj iz 1621. Svjedočanstvo dolazi iz Južnog Tirola. U augustinskoj crkvi je te godine, uz oltar, stajalo za polnoćku drvo okićeno svjetlima.  A prva svjedočanstva o jelki okićenoj svijećama  su iz prve polovice 18. stoljeća (Wittenberg 1734). Tokom 19. stoljeća iz protestantskih kuća je božićno drvce ušlo u katoličke obitelji. Usprkos buni nekih ekoloških fundamentalista čini se da nema straha za preživljavanje ovog običaja. No, treba dosta raditi da se sačuva i obnovi kršćanski smisao i sadržaj ovog božićnog simbola.

(Napominjem da je kod nas svojevremeno - sredinom pedesetih godina  prošlog stoljeća - bilo zabranjeno pred Božić sjeći borove da se spriječi običaj kićenja Božićnog drvca, a ipak su ljudi, usprkos plaćanja globa, nastavili rezati borove ili se snalazili na razne načine kao rezanje i dovoženje po noći. I ovo je jedno svjedočanstvo povijesti! Don Ivica)

Andreas Heinz Gottes Volk 1987