Čuju se tužbe sa svih strana. Vidimo i na našem Braču da u nekim mjestima, nakon krizme, nema više krizmanika. U nekim župama, kao u Dolu, hvala Bogu, taj problem za sada ne postoji, iako ne za dugo. Negdje je problem više ili manje izražen. U jednoj župi su krizmanici, svi,  iz protesta poslije krizme prestali dolaziti u crkvu, jer ih je župnik «natjeravao» da redovito idu na misu. Gdje je problem i zašto tako? Problem je mnogostruk. Ja ga gledam ovako: velika većina mladih ne vidi primjer roditelja. Kad se krizmaju, onda se smatra kao da je sve što imaju od Crkve primiti primljeno, više im Crkva ne treba. Na žalost, mi svećenici nismo ništa učinili protiv te logike.

Vjerski život se, zapravo, svodi na nekakvo održavanje nekih običaja. Danas mladi imaju mnogo više ponuda nego je to nekada bilo. Recimo otvoreno: i javno mnijenje je danas protiv kršćanskog svjetonazora. Kršćanstvo se sve više želi stjerati u kut, u sakristiju, u četiri zida obiteljske kuće. I onda se pojavljujemo kao kršćani, odnosno u odijelu kršćana, nekoliko puta na godinu. Neki svake nedjelje, a neki u raznim prigodama poput krštenja, prve pričesti, krizme, vjenčanja i sprovoda.

Svako blago se sakriva, što je blago dragocjenije i veće, čvršći su trezori, jači su stražari, njega se na vani ne pokazuje.  Vjera jest blago, ali njega treba pokazati. Isus je rekao: «Po tome će svijet vidjeti da ste moji učenici.» A po čemu to? Po čemu se mi kršćani, pa i oni dobri kršćani, razlikujemo od svijeta za koga držimo da nisu kršćani. Samo po tome što idemo u crkvu? Ako je tako, onda je to malo i ništa, jer istini za volju, ima puno boljih i plemenitijih ljudi koji ne idu u crkvu od nekih koji «ližu oltare» i to je činjenica.

Ali mi kršćani bismo trebali u sebi imati nešto bitno drugačijega od onoga što svijet ima. To je nada koja je položena u srcima našim. Najprije nada da ćemo sudjelovati na vječnom Božjem kraljevstvu. Iz ovoga izlazi mnogo toga. Ako se čvrsto tome nadamo, onda moramo nastojati da tako i živimo na ovome svijetu. A to je teško i nije teško. Teško je, jer se moramo boriti protiv mnogih strujanja. Nije teško, jer imamo uza se Božje obećanje: «I evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta. Ja sam pobijedio svijet»...Pobijedio ga je smrću na križu..

Naši krizmanici sada primaju pomazanje Duha koji im omogućava borbu protiv zla u sebi, oko sebe i u svijetu. Sebe izgrađivati, postajati bolji čovjek. Ovome svijetu udahnjivati novu dušu, u svijetu podložnom trci za potrošnjom, za uživanjima imati pred očima neke druge vrijednosti. Biti na sliku i priliku Boga, slobodni od poroka svijeta, moći će biti kvasac, postat će prekrasan Božji hram koji će imati za svakoga otvorena vrata, jer će u tom hramu biti veliko blago poštene ljudske duše, u svijetu bez poštenja, duša koja će poštovati dostojanstvo čovjeka danas kad je to dostojanstvo palo na najniže grane, počevši od radnika do čistača i od čistača do pape. A to je ono što danas treba svijetu. Krizmanici, kršćani jesmo li svjesni blaga koje imamo. Rastvorimo vrata srca, pokažimo svijetu ovo blago i obogatimo svijet. Ako ga nemamo, onda je žalosno i žrvanj svijeta nas nepovratno melje. Mladi, želite  li to svom životu?

A mi stariji, sjetimo se naše krizme i što je od toga blaga ostalo u nama ili ćemo vrata srca zatvoriti, jer nemamo što pokazati. Onda, ne samo da nismo ispunili Isusovu zapovijed  da svijet vidi naša dobra djela, nego smo i sami sebe strahovito prevarili.

Sveta krizma

1. Situacija

Krizma i priprema za krizmu se nalaze u velikim iskušenjima i traženjima. U našoj biskupiji podjeljuje se u srednjoj školi, u nekim drugima, u 8. razredu osnovne. Svi imaju svoja opravdanja, ali ništa ne daje željene i očekivane rezultate. U veoma velikom broju krizma je oproštaj s Crkvom, a sama podjela sakramenta veliki modni šou, posebno kod krizmanica. U drugim biskupijama gdje je krizma u osnovnoj školi, ona se shvaća kao ulazak u svijet odraslih. I zato ovom problemu treba prići sasvim ozbiljno.

Pitanje starosti krizmanika

Koje je pravo vrijeme za krizmu, raspravljaju teolozi, pedagozi i svatko ima svoje dokaze i protu dokaze. I nema nekog, jednostavnog rješenja. Nije praksa podjeljivati sakrament prije dvanaeste godine (iako se nekada podjeljivala i ranije). Neki preporučuju kroz mladenaštvo. Drugi opet govore da bi krizmu trebalo staviti u vrijeme kad se započinje s ozbiljnim pripremama za život, na početku studija, zanimanja, posla. Sigurno je da se ne može odvojiti pitanje starosti krizmanika od cilja kojeg se želi postići.

Prijelazna faza

Na pitanju krizme jasno se vidi da se taj sakrament nalazi u prijelaznoj fazi. U situaciji pučke Crkve cijelo je stanovništvo bilo usko povezano s Crkvom. Svi su primali sakramente, jer su roditelji pripadali toj Crkvi. Danas se polako gubi iz vida da je krštenje djeteta kao po sebi razumljivo, zato što je rašireno kao običaj. I zato se nameće pitanje kakvo značenje ima primanje sakramenta u našoj prijelaznoj fazi Crkvene situacije. Kod krizme se može ovo pitanje javno postaviti i o njemu raspravljati, jer je vrlo uska veza  između očekivanja i simbola, dapače jača nego u drugim sakramentima.

2. Teologija i liturgija

2.1 Ispunjenje (dovršenje krštenja) i potvrda euharistijskog zajedništva

Krizma u procesu inicijacije

Prvotna praksa (koja se još i danas drži u istočnoj Crkvi) susreće nas danas u slavlju krštenja odraslih. U njemu nakon krštenja (po mogućnosti u uskrsnoj noći) slijedi podjela sakramenta krizme, a potom i sudjelovanje na  euharistijskom zajedništvu. Krštenje, krizma, euharistija tvore jedinstveno upućivanje ucjepljenje /inicijaciju/. Negdašnja uska veza između krštenja i krizme je u zapadnoj Crkvi  prekinuta kad biskupi više nisu podjeljivali krštenje. Biskup je, za vrijeme svog posjeta župama, krizmao one koji su u međuvremenu bili kršteni i time im u podijelio puninu života kojeg su već primili u krštenju, a sada je potvrđen zajedništvom u Kristu. Zajedništvo pričesti i iz ove tradicije nije bez problema. Treba ostati jasno da krštenje i potvrda vode ka zajedništvu pričesti, treba to shvatiti kao potvrdu ovog zajedništva. Euharistija je sakrament opstanka i rasta života koji je primljen u krštenju. Ovo nam daje jasno spoznati koliko je praksa lomljiva, jer kod velikog broja krštenika nikad krštenje nije primilo puninu krštenja i da kod velikog broja krizmanih nema nikakvog trajnog zajedništva pričesti sa nekom zajednicom (ne živi u prostoru u koje je učlanjen). To se može reći i ovako: slave se sakramenti inicijacije (učlanjenja) sa zajednicom ljudi, a nikad ne dođe do stvarnog procesa učlanjenja (primanja), nego se zaustavi samo  na onom prvotnom učlanjenju u zajedništvo vjere.

Djelovanje krizme

Sakrament zrelosti

Budući da se kod nas krštavaju mala djeca, vrlo često se govori da je krizma punoljetno, zrelo prihvaćanje onoga što se na krštenju preuzelo. Teologija krizme je sasvim otvorena za jedno takvo značenje. No, treba ostati svijest  da davanje ovakvog pastoralnog smisla nema korijena u tradiciji, nego je utemeljen našim potrebama i aktualnoj situaciji. I treba priznati da je, bez sumnje, u situaciji dijaspore (kad su kršćani manjina, a još veća manjina je kršćanski život) potrebna  vlastita odluka krizmanika da živi dostojno poziva.

2.2 Simboli u podjeli krizme

Mazanje uljem krizme

Novi red krizme o 1971 govori : Sakrament krizme se podjeljuje mazanjem uljem svete krizme po čelu, polaganjem ruke na glavu i riječima: «Primi pečat dara, Duha Svetoga» Ovom činu prethodi  polaganje ruku nad sve krizmanike s molitvom u kojoj se sabire tihu molitvu prisutnih za dar Duha Svetoga krizmanicima.

Polaganje ruku, koje oduzima mnogo vremena i činjenje znaka križa na čelu tako da ga krizmanik stvarno osjeti, imaju dvostruko značenje: podjeljivanje i obraćanje. Podjeljuju se darovi Božji kojima se krizmaniku podjeljuje i učvršćuje u njemu sudioništvo na nutarnjem otajstvu (misteriju) života Crkve. Ovim darom krizmaniku  se ujedno obraća, govori. On se ojačava za sudjelovanje na poslanju Crkve. Da krizmanik bude znak (sakrament) i oruđe u sjedinjenju Boga i ljudi i za njihovo jedinstvo.

Mazanje krizmom čine neki krizmatelji dužim postupkom laganim i dužim mazanjem (uribavanjem)  na čelo krizmanika ukazuje ne mazanje uljem kod krštenja, kad se odmah nakon krštenja podjeljivala krizma. Poput krsnog mazanja i ovo mazanje krizmom pokazuje da kršćanin, odnosno kršćani, po pomazanju Duhom Svetim postaju sudionici na kraljevskom dostojanstvu Kristovu i njegovu poslanju spašavati ljude, oslobađati ih, podizati i pomirivati. Ova kristološka dimenzija nije izričito spomenuta u popratnim riječima, ali na to ukazuje mazanje svetom krizmom koje ukazuje na misterij dostojanstva i poslanja Kristova.

Da bi ovo bilo jasnije može se, kod slavljenja krizme, podsjetiti na sljedeće rečenice iz posvete ulja: »...zato te molimo, o Gospodine,  posveti ovo maslinovo ulje, svojim blagoslovom,  i ispuni ga snagom Duha Svetoga, po tvom Sinu Isusu Kristu. Od njega ima krizma svoje ime, mirisna pomast kojom si ti mazao svećenike, proroke, kraljeve i mučenike. Učini ovo ulje krizme za sve, koji će biti preporođeni u vodi krštenja, za znak ispunjenog spasenja i života. Operi s njih naslijeđenu propast, i učini ih po mazanju krizmom svojim hramom, koji je ispunjen mirisom Bogu ugodna života. Uzdigni ih po svom božanskom  promislu na dostojanstvo kraljeva, svećenika i proroka i obuci ih haljinom njihova neprolazna poziva. Ovo ulje neka bude svima, koji će biti preporođeni vodom i Duhom Svetim, krizma spasenja koja će im podariti dioništvo na vječnom životu, i na nebeskoj slavi.»

Da potvrđivanje kršćanskog poziva prate riječi «dar Duha Svetoga» naglašava da u životu kršćana ispred svega stoji dar svih  govora o Božjoj povijesti s ljudima. Kršćanin ne stoji najprije ispred nekih  neodređenih imperativa, nego se on nalazi po svom pozivu, prihvaćanjem onoga što mu je Bog dao, zajedno s drugim ljudima koji su s njime na putu.

Euharistijsko okupljanje

Okupljanje ljudi na slavlje podjele krizme je od središnjeg značenja. Okupljanje u Isusovom imenu je 'prostor' u kojem se događa stalna prisutnost uskrslog Krista. U tom okupljanju biskup (ili onaj kojeg je biskup poslao u svoje ime) povezuje zajedništvo konkretne zajednice s općom Crkvom. Time postaje uočljivo da krizmanik, učlanjenjem u mjesno zajedništvo, postaje učlanjen u sveopće zajedništvo Crkve. I kad se krizmanici pozdravljaju sa  «Mir  vama»,  to je pozdrav prijema u euharstijsku zajednicu. Krizma ne završava pomazanjem i molitvom vjernika ili molitvom Očenaša. Krizma vodi u prostor euharistije. Krizma učvršćuje pripadnost krizmanika «zajednici svetih» bolje «svetima». Ako se dobro ne uoče ove dvije stvari kod podjeljivanja svete krizme, onda se može steći dojam da se ovdje radi o nekom kratkom običnom mazanju i k tome još s nekom mirisnom pomašću.