U raspravi o Crkvenom nauku i samoodređenom načinu života u Sinodalnoj dvorani – došla je u moje ruke službena zabilješka za jednog niže rangiranog vraga. KATH.NET glosa Helmuta Müllera.

Koblenz (kath.net) Nema dugo što sam primio ovu službenu zabilježbu (od 13. 10. 2014.) koju je otkrio moj doušnik. To je vjerojatno posljednja pošta iz podzemlja koju sam mogao primiti. Veoma mi je žao što mi više neće biti dostupni pogledi iz podzemlja koji pokušavaju utjecati na Crkveni život.

Moj dragi Wormwood,

kao što je bilo kod posljednjeg Koncila, bio je i koncil za tisak, tako i kod tekuće Sinode ima jedna sinoda za medije. Ako imaš neke želje i slušaš, procjene, komentare biskupa koji ne sudjeluju, ali i onih koji sudjeluju, kao i drugih običnih smrtnika, bilo katolika ili nekatolika, primijetit ćeš da su oni, na našu veliku radost, orijentirani lijevo i desno. Ono važno i sumnjivo postaje jednako i klizi polako prema krivome. Pokazuje se da je govor,, uglavnom, odvojen od bilo kakve objektivnosti i kod govornika i u raspravi samo traže konsenzus. Konsenzusom može propasti ono pravilno i važno. Patnja i radost bračnog i obiteljskog života, njegovi lomovi, oblici raznih zahtjeva trebaju ostati nebitni, ali ih zato treba učiniti po sebi razumljivima. Formalno ostaje velika provalija između života i naučavanja. A pritisak je ogroman prilagoditi nauku životu. Tebi je jasno da ni u jednom slučaju ne treba doći do govora o stvarnim problemima, nego sve treba ostati u govoru i raspravama.

Ovom prilikom želio bih te stvarno pohvaliti. Ja sam se potajno smijao kako si uspio, čak i papine riječi, tako galantno preokrenuti da su o sinodi njemački mediji izvještavali drukčije od svih ostalih medija. U Njemačkoj bi moglo biti mišljenje da je Papa rekao na početku Sinode: Duh nam podari mudrost koja može nadići znanje. A u stvari je rečeno da nam je Bog dao mudrost koja nadilazi čisto znanje. Dakle, to je ono što volim. To je naš dim u Domu Božjem, kojega se Pavao VI. toliko plašio. Naravno, to je bilo samo malo sumpora u oblacima tamjana. Sinoda je tek počela.

Ni jedna agencija nije donijela ispravak, osim uobičajenih sumnjivaca iz Linza i Würzburga koji su ispravno preveli. Svi su zauzeti kako se orijentirati, lijevo ili desno. Gledaju ljudima u usta što kažu demografi u njihovim statistikama, što je u novinama? Tko govori o čemu i s kim i u kojem TV programu? Koliko ima lajkova na Facebooku, tko i koliko često je na Twitteru?

Za nas to znači: Ono što zuji i što se vrti u njihovim glavama? Oni kažu da je tu njihov razum. Sve što prodire tamo gore, bi bilo objektivno, i u što više glava se sve preselilo, tim je razumnije, današnjije, suvremenije, činjenično objektivnije i demokratskije. Nastaviti raditi kako bi se istina sve više i više odvojila od materije i tako postaje mješavina mišljenja. Time će biti pogođena kako jest, nadamo se da se neće mijenjati. Nauka treba ostati nefleksibilna i kruta, koja nije pogodna za život danas. I takvu treba zapisati.

Jak prirodni zakon u Instrumentum laboris mi je trn u oku. Preokreni ih da ne pitaju što je pravilno prema prirodi i okreni njihov pogled - a to i nije tako teško – prema današnjoj stvarnosti. Dakle, kao da je spolnost i obitelj doletjela, poput meteora iz svemira na zemlju prije nekoliko godina. Nakon udara, sve se raspalo u toliko životnih stvarnosti da se nikoga ne bi smjelo „diskriminirati“. Razvodni pogled svetog Tome da bez jednog Općeg ne može biti ni pojedinačnog i ne bi bila moguća znanost.

Seksualnost morskih kornjača bez ležanja na jajima, puževi kao dvospolci i morski konjići kod kojih muški mogu biti trudni, trebalo bi biti moguće izabrati i ljudima. To što je ispravno po prirodi, trebalo bi stajati na raspolaganju „Kruni svega stvorenoga. To možeš opravdati– čak i krivom - teologijom stvaranja. Zašto „slika Božja“ ne bi mogla slijediti maštu Stvoritelja s obzirom na sve vrste i biti uzor za vlastitu vrstu, tako da bi se iz obilja seksualnih varijanti moglo izabrati.

Obitelj - ako još uvijek – se definira prema samo odabranoj seksualnoj varijanti.. Postoje sasvim inteligentne opcije da se sruši prirodni zakon te se stvar definira sasvim drukčije, kao ljudsko pravo.

Evo kako: Pojačaj ono što većina ljudi ionako misli: prirodni zakon je krut i star. Ako to ne uvjerava, njegova preopterećenja u prošlosti treba predstaviti kao jedinstveni model za sadašnjost. Progresivni duh onda ne će dopustiti da propadne bilo kakvo razmišljanje. Ili širi kako je to nepovijesno. A to skretanje izgleda ovako: koristi oblik dokazivanja da ono što dolazi iz naravi je ljudsko pravo, to je sloboda. Inače se ništa ne bi moglo izvesti iz prirodnog prava. Ali stvarno ništa. A kad je donesen prirodni zakon, onda smo kod ljudskih prava. Ništa drugo ne smiješ dopustiti da bude jače od slobode. Sloboda, koja se tako shvaća, nije drugo ništa nego ostvarenje biblijske napasti. Preokreni ono „stvoren na sliku Božju“ u „biti kao Bog".

Tako smo stigli do našeg starog projekta kojega slijedimo od početka i s kojim smo slavili veliki uspjeh, u skladu s motom: „biti ćete poput Boga." Znaš: stablo u sredini vrta je granica samostalnog zakonodavstva ljudi. Sve može čovjek okretati na kugli zemaljskoj oko tog stabla. U biblijskoj priči ovo izgleda kao mini-zapovijed o kojoj ovisi dobrobit i poraz cijelog roda tog polu-duha; samo plod tog jednog stabla nije dopušteno jesti. Zapravo, to bi trebao biti jednostavan podsjetnik na to da oni ne duguju sebi zahvalnost za ovaj veličanstveni svijet. Stablo u sredini vrta bi trebao biti znak da je sve oko stabla dar, čak i sposobnost za samozakonodavstvo. Nebeski svijet tako je bio vezan samo na poštivanje jednog zakona, jednog pravila: da ne jedu od ovog stabla, formalno slijediti Božju volju u ovom, uistinu jednostavnom, zahtjevu.

Kako je onda išlo dalje, znadeš. Sloboda koju im je dao, došla je do njihovih glava kad su čuli od nas: „ bit ćete kao Bog". Zahvatom ovog, zapravo bezopasnog, ploda je bio je otrovan u tren oka. Postao je zaraza. Tko ga zagrize halucinira u njemu. On se osjeća kao da je Bog: ne samo da je otkrio dobro i zlo, nego i određuje, a da prije nije utvrdio mjere nego na samome sebi. To odgovara novovremenom okretanju od ondašnjeg shvaćanja prirodnog prava u samoproglašeno ljudsko pravo. Naravno, Svemogući je dopustio da se ovi polu-duhovi pretvore u majmune, što nitko od nas ne razumije. On im nije uzeo slobodu i dao im još jednom drugi zakon, Dekalog. Zbog nastale štete koje su uzrokovane nepoštivanjem prve zapovijedi, druge zapovijedi su trebale biti detaljnije. I tada nismo bili u stanju mirovanja. No, to nije puno koristilo. Da, a onda se dogodilo nešto što nitko od nas nije ni u snu pomislio: On je sam preuzeo oblik tih Zemljana i na taj način nas je stvarno potisnuo u kut. Nevjerojatno, on se još uvijek suzdržava oduzeti im njihovu slobodu. Tko to može razumjeti. Nama bi to trebalo biti u redu.

Sada sam opet postao temeljitiji. Ne škodi ako ti ovo, tu i tamo, ponovo pooštrim da se sam postaviš u situaciju startegijskih postupanja i razmišljanja. Ako u Rimu stare figure, ne možeš ih drugačije ni nazivati, u vrijeme kada je sve više i više ljudi, koji su još uvijek zeleni iza ušiju, zahvaćeno političkim strujanjima, s Instrumentum laboris, opet naglašavaju prirodni zakon, trebalo bi ga galantno pretvoriti, kao što je planirano, o ljudskim pravima. U Privremenom izvješću sinode, srećom, nije toliko puno ostalo. Ljudska prava nemaju tu smrdljiv miris, iako je trebalo biti drukčije, da imaju odlučujuću mjeru što se po sebi potpuno određeno.

Sada cijelu stvar uzmi u ruke. Dalje od onoga što je po prirodi pravilno okreni se onom što je od ljudi (kao što se to od nedavno shvaća ) kao ispravno. To je najsigurniji način da se iz sigurnog puta po prirodi završi na krivo.

Hajde sada u sinodalnu aulu, u press centre, na Facebook, Twitter, putem WhatsApp, u talk šoue i stvaraj klimu mišljenja da se stvori konsenzus daleko od bilo kakve objektivnosti i dođe do mnoštva mišljenja i životnih stvarnosti.

U ljubavi tvoj ujak

Screwtape