Benedikt XVI. i njegova ostavština u Crkvi.  Pogled unazad i pogled naprijed.   Armin Schwibach

 

Rim (kath.net / kao) Za samo sedam dana ništa neće biti kao do sada: Crkva i svijet će biti  ovdje uz jedan povijesni događaj: Papa podnosi ostavku 28. veljače u 20.00 sati. Prije toga, vjernici će moći reći zbogom još: u nedjelju na posljednjem  Angelusu pontifikata, u srijedu na posljednjoj općoj audijenciji, na Trgu svetoga Petra.  Prošle je nedjelje  bilo oko 150000 ljudi pokazati papi zahvalnost, a neće ih, ni na posljednjem nastupu Benedikta XVI.,  biti ništa  manje. Rim se priprema za velike gužve sa strancima.  Ovo tim više  što je Benedikt XVI., od prvih minuta svoje Petrove službe, bio okružen velikim brojem vjernika  ispunjenih  entuzijazmom, očekivanjem i ljubavlju  - ili samo iz znatiželje - broj koji je rastao  tijekom  vremena  pa je  narastao širom svijeta, onih   koji su željeli čuti i znati  što ovaj  mali, simpatični, nježni čovjek u bijelom ima za reći.

Skandali i problemi su se provlačili,  kroz svih osam godina njegova papinstva,  jednog vrlo teškog vremena za Crkvu. Oni se mogu sažeti riječima „seks, novac  i moć." U skandalima  seksualnog zlostavljanja štićenika od strane klerika i drugim ekscesima; posvjetovnjačenom  uključenošću u priče o  novcu, počevši s problemom crkvenog poreza u Njemačkoj, sve do  financijskih skandala koji su  bili ili su još uvijek povezani i označeni crnom aurom riječi "IOR". Posljednje, ali ne i najmanje važno, skandal podjela u tijelu Crkve, koje joj  izobličuju lice. Sve to sjecka briljantni rad njemačkog teologa, Pape, jednog  od najvažnijih živućih intelektualaca, dobrog pastira  na Petrovoj stolici u čijim  mislima i  djelima su "ljubav" i "radost"  glavne brige.

Komičari se u svom radu oslanjaju na to da  izvade nešto od biti neke osobe.  Tako se ne treba čuditi  tvrdim njemačkim naglaskom izrečeno "tschoia" za "gioia"što su, u više navrata, isticali u svom  repertoaru imitatori Benedikta. "Tschoia" - to je ono što Benedikt XVI. htio prenijeti kao radost vjere,  čiste  vjere  koja nanovo  izlazi iz korijena, radost biti katolik, da je Bog izabrao da budem katolik (vidi lectio divina u rimskom sjemeništu "Seminario Maggiore," 8. veljače 2013).

"Možda" - riječ koja je uzrokovala, ne samo kod  katolika njemačkog  govora, čuđenje. Predsjednik Njemačke biskupske konferencije, nadbiskup Robert Zollitsch je rekao, u svojoj pohvali  pontifikata,  da bi  trebali  tražiti Papu oproštenje za sve pogreške koje su počinili "možda" s područja Crkve u Njemačkoj protiv njega. Zatim onaj članak u vatikanskom listu "L'Osservatore Romano" (20. veljače) objavljenom  osvrtu o papi da su mnogi Talijani, "možda", počinili greške  „forse 'sono statati degli errori".

Možda

No, možda se radi o nečem sasvim različitom i drukčijem  nego su to  mnogi   ljudi govorili i komentirali u posljednjih nekoliko dana na stolicama  talk showa ili  u mainstream medijima. O „jednom promašenom" pontifikatu, o nedostatku "reformi" u Crkvi koja je, u velikoj mjeri zbog krivnje Rima i Pape, upala u unakrsnu vatru različitih mišljenja. Mnogi poznati i uvijek isti komentatori sa svojom nepromjenjivom i uvijek istom, do mučnine, istom retorikom duha vremena  mogu učiniti samo jedno: pontifikat Benedikta XVI., a posebno njegovu ostavku politički „doručkovati", a da s jedne strane nisu sudjelovali i s druge  da ne mogu razumjeti.

Zašto  je Benedikt XVI. najavio ostavku? Učinio je to u punoj slobodi, s jakom gestom da bi razotkrio napasti kao što je to, za vrijeme molitve Angelusa 17. veljače, dramatično  naglašeno proglasio. Jer središnja jezgra napasti se sastoji  „uvijek u instrumentalizaciji Boga zbog vlastitih interesa, tako da uspjehu ili materijalnim  dobrima dajemo veće značenje nego ga imaju. Napasnik je lukav: on ne potiče izravno na zlo, nego preko lažnog, prividnog dobra, tako što čini da se povjeruje  da sadašnje  stvarnosti  i moć (sila)  mogu zadovoljiti  temeljne ljudske potrebe.  Tako Bog postaje drugorazredni, netko koga se pretvara u neko sredstvo i konačno postaje nestvaran, više ne vrijedi, nestaje."

Zaustaviti nestajanje Boga i vjere: o tome se radi. Tako se može promatrati ostavka Benedikta  XVI. u dimenziji vjere. Papa je poslao snažnu poruku. I tako pokreće svoju vlastitu reformu Rimske kurije. U mjesecima nakon njegova izbora 2005., mnogi su pitali: što Papa će napraviti od  kurije, koja je dugi niz godina vladala svojim  aparatom  i svojim navikama? O nadolazećoj „jesenskoj revoluciji", kako su  neki promatrači pisali u rujnu 2005. No, ništa se nije dogodilo. Ništa izvanredno. Novi papa je počeo lagano organizirati, polako pročišćavati. I tako to treba ostati. Nema brzih ili revolucionarnih  novih imenovanja, ništa posebno što nije u stilu Josepha Ratzingera. Njegov stil je bio i ostao: Dajem dokaze, tumačim, sam se oslanjam  na to  i očekujem da će ove informacije dovesti do promišljanja, preokreta, čak i čišćenja. No, to nije bilo dovoljno.

Ipak, njegovom ostavkom aparat  je teško pogođen  što je i jasno vidljivo u djelomičnoj zbunjenosti  ovih dana. Zar u svojoj posljednjoj propovijedi, što nikako nije bez značenja, na Pepelnicu, uporno ne poziva da se "korizmu živi u intenzivnijem  i vidljivijem zajedništvu s Crkvom, prevladavanjem individualizma i rivalstva"? Korizma,  koja se mora živjeti u Crkvi, nije ograničena samo na četrdeset dana. Papa poziva na radikalan novi početak, radikalnu promjenu, možda i s razlogom više, jer pozna izvješće Kardinalske  komisije za „Vatileaks" i pozna okoliš te je gledao u ponor grijeha, koji se ne usredotočuje isključivo na Rim. Čini se kao da je ironija sudbine: Benedikt XVI. će napustiti Vatikan prije Paola Gabrielea, čija izdaja je simbolično obilježila papinstvo posljednjih nekoliko mjeseci.

U kuhinji nekog talk showa stvar je samo politička. No, stvarnost je drugačija: događaje oko ostavke pape može se  shvatiti  samo u okviru metafizičke bitke koju je u stanju prepoznati razumni promatrač. Naravno, ostavka je "šok", tsunami, neopisiva  bol, u kombinaciji s velikim razočaranjem, osjećaj izgubljenosti, zabrinutost za budućnost Crkve i papinstva s obzirom na jedinstven događaj u povijesti Crkve. Je li to slučaj, kako ga je krakovski  kardinal nazvao u svojoj vulgarnosti, da je  Benedikt XVI sišao s križa  i napustio Golgotu  i diže veliku prašinu?

"Ad cognitionem certam perveni  vires meas ingravescente aetate ne iam aptas esse munus Petrinum aeque administrandum" - „Došao sam sa sigurnošću  do svijesti  da moje snage, zbog poodmakle životne dobi, više nisu pogodne za adekvatno vršenje  Petrove službe"- tako je to odzvanjalo 11. veljače u Sala del Concistoro u Apostolskoj palači. Drugim riječima, Papa je osjetio da s "business as usual" više ne može dalje. Da su zidovi ove kurije pretvrdi i da treba eksploziv. To - a to je najvažnije - u svijetu je u tijeku bitka između dobrih i zlih  snaga.

Benedikt XVI. je postavio važne temelje za ovu borbu, ali "ingravescente aetate" je došao do spoznaje da on nije general koji bi mogao voditi  masovnu vojsku u toj borbi, jer mase nedostaju, a on bi bio za potrebnu koordinaciju vrlo spriječen od zlih sila koje ga svaki dan i u svemu okružuju. Da, on ima „ posebne trupe" obučene i  postavljene na položaj da i same nešto učine,  ali sve to nadilazi jednostavnu radio vezu i jednostavno izvršavanje naredbi.  On se postavio nasuprot đavolskog djela  seksualnog zlostavljanja  i homoseksualizacije Crkve i njezinih službenika,  nasuprot grijeha  protiv šeste zapovijedi, a posebno protiv grijeha protiv sedme zapovijedi. On se borio protiv njih u društvu u kojemu je đavlu  čak i lakše. No, on je bio u samom središtu ove borbe koja je drugdje donosila  svoje nježne plodove,  što je donijelo toliko mržnje i neprijateljstva koja su omogućila đavlu lakše suprotstavljanje  njegovih ljudi.

Papa je dao Crkvi takav poticaj, revolucionarni poticaj: on priznaje da njegova fizička snaga nije dovoljna u odnosu na sve vidljivije, goropadnije „otajstvo bezakonja".   I baš zbog toga, jer  je borba metafizička, Papa ne može dopustiti da padne zbog svoje slabosti u ruke drugih koji igraju svoju igru zla, a  „Kristovog namjesnika"  drže kao roba. To postaje jasno: ostavka nije „rezignacija", nego naprotiv: nastupio je s pokrićem, u svom stilu, stilu snage, koja  proizlazi iz poniznosti  i blagosti, sasvim odrješito postupio, tako jako što đavlu  ponovo silno otežava,   jer je podigao razinu borbe iz čisto svjetovne u  transcendentnu, teološku. I sve što je učinio ostaje na raspolaganju posebno  izgrađenim  „njegovim  posebnim trupama".

Čovjek za koga riječ "kontinuitet" ima  ključno značenje za postojanje i razumijevanje Crkve i njezine povijesti poduzima vrlo bolan, odgovoran poziv na prijelom.  Dob privida, instrumentalizacija, laž mora završiti. Sada je vrijeme u kojem on želi, radikalno, u središte  postaviti Krista i križ. Neće se javno slaviti i štovati njegov križ nego KRIŽ. To znači da je zadnja ostavština ovog velikog crkvenog učitelja koji  Crkvu šalje u bitku, ali s danim materijalima za borbu.  Svaki čovjek se mora boriti za sebe, u stalnoj spoznaji da je  Papa ovdje i da ga u bitci štiti  od snage zla u zajednici Crkve. Dakle, to je revolucionarni slobodni čin Benedikta XVI. Znakovi vremena u kojima je samo jedna stvar sigurna: "non praevalebunt".  Samo Crkva, koja pripada Kristu je vječna, a on se brine za nju, čak i kod papine ostavke.

Benedikt XVI. je svjestan, kao što je to već kao mladi teolog naglasio, da je čovječanstvo, a time i Crkva danas dosegla prekretnicu u svom razvoju. Iz današnje krize će izaći jedna Crkva  koja je mnogo izgubila i mora doći do novog  početka kad mora biti Crkva malenih, malog  ostatka, duhovna Crkva molitve i pokajnika, u pogledu kojih svijet u svojoj tami postaje svjestan Boga i svoga siromaštva.

Joseph Ratzinger je rođen na Veliku subotu. Tajna ovog dana i pashalnog misterija prati njegov život. Kao što je on napisao 1969. u svojim trima meditacijama za Veliku subotu:

"Velika subota, dan pokopa Boga - zar to nije, na neki čudnovat  način, naš dan? Zar naše ne počima biti jedan veliki: Velika subota, dan u odsutnosti Boga, u kojem, također, učenicima ulazi  ledena praznina u srce, tako da se srame i boje za se na putu kući u Emaus ne rađa nejasan i zbunjujući očaj ne opažajući da je onaj mrtav u koga vjeruju, u njihovoj sredini? Bog je mrtav i mi smo ga ubili. Jesmo li primijetili da je ova izjava gotovo doslovno uzeta  iz jezika kršćanske tradicije, da smo mi već to mnogo puta bebetali u našim molitvama na križnm putovima, bez zastrašujuće ozbiljnosti, a da nismo preispitali  jezivu stvarnost onoga što je rečeno? Mi smo ga ubili zaključavajući ga u našim starim, uobičajenim načinima razmišljanja, da smo ga prognali u nekakve  pobožnosti koje su sve više i i više postajale devocionalne i arheološke dragocjenosti;  mi smo ga ubili dvosmislenostima  našeg  života  koje su ga sve više potamnjivale , jer što može Boga više učiniti upitnim nego upitna narav vjere onih koji u njega vjeruju  i upitnost ljubavi njegovih vjernika?

 

Pomrčina Boga ovih dana ovog stoljeća, postaje sve više i više velikom subotom  koja nam govori u savjesti. Ona također ima veze s nama. No, to je ipak nešto utješno u sebi. Jer  Božja smrt u Isusu Kristu je, također, izraz njegove radikalne solidarnosti s nama. Najmračnije otajstvo vjere je, u isto vrijeme, najsvjetliji znak nade koja prelazi svaku granicu. I još jedna stvar: samo neuspjeh Velikog petka, samo mrtva tišina Velike subote  je mogla učenike dovesti do njihovog  razumijevanja tko je Isus doista, što je stvarno njegova poruka. Bog je morao  morao umrijeti za njih, tako da bi on, doista, mogao živjeti u njima. Slika koju su oni  napravili o Bogu, koju su oni htjeli grčevito zadržati, morala je biti uništena, tako da  bi, preko ruševina, mogli vidjeti samo nebo koje ostaje beskrajno veće.

 

Trebamo Božju tamu, Božju šutnju da bismo ponovno mogli doživjeti njegovu neizmjernost i dubinu našeg ponora ništavila,  jer tko će nas izvesti ako njega ne bi bilo?" Iz ponora van u svjetlo istine: posljednji čin velikog i povijesnog  pontifikata je jedan od koraka na ljestvama  preko kojih nas papa Benedikt XVI. želi dovesti do cilja.