Ovaj članak sam preveo i objavljujem na 44. godišnjicu Mlade mise koja je bila na današnji dan 14.VII.1968 u Postirima na Braču. A bilo je isto ovako vruće kao  danas. Na ovaj način želim dati javnu podršku Svetomu Ocu. Don Ivica.

 

Šesnaest pitanja i odgovora uz Vatileaks - aferu.

Kath net, analiza Petra Seewalda

München-Rim

1. Tko i što stoji iza „otkrića" Vatileaksa?

Izdaja je u svakom slučaju ružna stvar, iako je sasvim ljudska. Da izdajnik ništa ne drži do Crkve pokazuje  već primjer apostola.  O pozadini vatikanske afere koja nosi iste oznake reći će istraga, a sve drugo su samo insinuacije. Prema mojim saznanjima kod Vatileaksa se radi o nekim radnjama koje su bile detaljno pripravljene, sistematski izvedene. I tone samo da bi se upozorilo na neke ružne stvari, nego da se nanese velika šteta vladanju Benedikta XVI.

2. Zašto se u igru uvodi privatni tajnik Gänswein?

Da bi trebalo diskreditirati najužeg i najbližeg papinog suradnika, ne govori ništa protiv njega nego za njega. Potpuno je nemoguće biti takva  meta i u pucnjavi ne dobiti niti jednu strijelu. Tko je kao Genswäin, a k tome još i onaj tko je otkrio počinitelja, postaje dvostruka meta.

3. Kako funkcionira medijska mašinerija?

Nisu mediji krivci za Vatileaks, ali neki su preko apsurdnih spekulacija, ukrašavanja i miješanjem mišljenja, doveli slučaj do monstruoznosti. Kopanjem po prljavštini  zamjenjuje kompleksnu osvetu motanjem  vlastitih razmišljanja.  Kada Katolička Crkva dolazi u žarište zbivanja, onda  „žutog -novinarstva" teži samo za buđenjem bijesa (sablazni). Mnogo kuhanja uništi pivo, ali u ovom slučaju pivo nije  dovoljno pokvareno.

4. Zašto se stare, poznate stvari ponovo miješaju?

Prvo: jer „otkrića" puno ne pokazuju; drugo zato što glavni pokretači cijelog skandala  koriste aferu za vođenje ideoloških ratova. Neprestano blebeću,  klepeću jednom jednostavno satkanom igrom i galame u zvučnike  „o tajnama Crkvene države" „mračnim moćima" i njezinim „strašnim mogućnicima" koji sada „navode pobožne kršćane da sumnjaju u vodstvo svoje Crkve." Čak aktualni „Stern" (objavljeno 11.VI.) donosi na naslovnici umjetničko djelo o „povijesti otkrića", a da ne donosi apsolutno ništa novo. Zašto?  Recept je iskušan: izvaditi iz kofera, zasoliti, popapriti, opet skuhati: izvolite skuhano je! I uredniku je uspjelo dokazati da je papi dodijala služba i da se umorio, jer je Benedikt XVI. upravo govorio o „Raju":

5. Da li se otkrića precjenjuju?

Jednostavno da! Mnogi promatrači su očekivali nešto sasvim drugo i smatraju da je novim otkrivanjem papira Vatikan više olakšan nego opterećen.  Andrea Bachstein govori sasvim otvoreno: „ Ono o čemu se piše već je sasvim poznato."  Što mnogi  smatraju „nečuvenim miješanjem" moglo bi se, redovito,  smatrati „normalnim". Čak i sam „otkrivač" Gianluigi  Nuzzi govori o tome da je posebnost u njegovoj knjizi „Sua santita" (Njegova Svetost) da  su štampani papiri tamo samo zato „da imamo neobjavljene dokumente jednoga pape dok je još u službi."

6. Može li se navedene slučajeve bagatelizirati?

Ne! Nisu zastrašujući samo tajna izdaje i zloporabe vatikanske banke, nego činjenica vrlo malo bratskog postupanja mnogih monsinjora i biskupa međusobno. Ne smije se ni previdjeti jedna stara nomenklatura  koja se radije može pripisati Machiavelliu, nego Isusu.  Oni koji vuku konce od vjere čine politiku, iz politike intrige, a iz intriga  borbu za prevlast. Često iz pukog običaja, iz čistog mentaliteta  gdje su takve stvari, jednostavno, sastavni dio igre.

7. Kako se mogu širiti takve kaljuže?

Nije nikakva tajna da se predšasnik Benedikta brinuo više za globalne odnose, nego za nutarnje vatikanske  stvari, već  zbog prioriteta jedne epohe u kojoj je svijet bio podijeljen željeznom zavjesom. Ne smije se izgubiti pogled  u stvarnost. Jedan veliki duh reče za samostane, a to vrijedi i za Vatikan: „Kao što nigdje nisam vidio tako palih ljudi kao ovdje, tako isto nigdje nisam vidio svetijih ljudi nego ovdje."

Uostalom naivna je pretpostavka da se ondje gdje se radi o svetosti, nalaze sami sveci. Upravo Judina izdaja  je slika i prilika velikih napasti za Crkvu a) napast mamona - po kojemu se Juda služio zajedničkom kasom, b)  duhovno izdajstvo, po kojemu se on suprotstavio Mesiji, jer taj baš nije odgovarao njegovim vlastitim predodžbama.

8. Ne radi li se, kod Vatileaks afere,  i o tome da se Papu upozori na zloupotrebe?

Ova spekulacija pretpostavlja da je Papa loše obaviješten. No, već kao kardinal, Josef  Ratzinger je pokazao da je on ne samo vrhunski intelektualac svoga vremena, nego uvijek i najbolje informiran. Važno je da su sva društva intriga  i intrigantske igre protivne.  Sam papa je rekao:  „Najveća opasnost za Crkvu dolazi od nje same."

9. Zar nije papa star i nesposoban?

Tako bi to u najmanju ruku trebalo izgledati. Postavlja se u pitanje papin suverenitet i njegovo vođenje Crkve. Cilj je utjecati na upravljanje Crkvom i na silu i nasiljem moći djelovati sve do papinog štapa. I zato treba donijeti na zao glas i papinog privatnog sekretara.

10. Da li je Benedikt XVI slab (nejak) papa?

„Kada sam slab, onda sam jak" jednom je rekao sv. Pavao. Da li je ovaj papa stvarno slab papa? To shvaća onaj koji je  učio inteligencijom vjere, misliti na učenje Kristovo.  Nije moć ono što svijet može okrenuti na dobro. Niti je čisti menadžment ono što bi moglo održati i ravnati Crkvom. U svom  nepokolebljivom povjerenju  u snagu Duha Svetoga  papa može pisati ravno i po krivim crtama  i, poput Isusa, izaći na kraj sa suradnicima koji su mu često bili na putu.

11. Da li je Benedikt XVI jaki papa?

Benedikt XVI. nije nikakav div, ali je dovoljno težak da može nekim ljudima stati na nogu. Rezultat je poznat. Njemu su sumnjivi pastiri  koji ostavljaju da sve bježi, zbog mira. Ovaj papa je, kao ni jedan drugi, govorio o zloupotrebama u svojim redovima  i odgovarajuće postupao.  Nutarnja obnova koju je on zacrtao, misli najprije na duhovni proces, ali se ne zadržava pred aparatom. Već izjava o „odsvjetovnjačenju",  odvojiti se od sile i institucionaliziranja da bi se bilo slobodno za ono što je vlastito vjeri, pogodilo je mnoge tako da se riječ pokušava drugačije interpretirati, umjesto da ju se koristi.

12. Trpi li papa zbog sadašnjih afera?

On najprije trpi sa svima iz svoje bliže okoline, koji su upali u pakao njihove vlastite savjesti. Tko poput njega diže prašinu, tko je neugodan i ostaje nepokolebiv, tko se čvrsto drži i za to može dati dobra opravdanja i razloge, taj zna da ima posla sa silnim neprijateljskim silama i mora podnositi vlastitu patnju.

13. Mogu li se zloupotrebe jednostavno preskočiti?

Možda zvuči paradoksalno, ali zlo ima svoje dobro. Treba postaviti temeljno pitanje: što je istina, što je laž? Što je krivo, što je ispravno? I konačno: Tko je za ovu, a tko protiv ove ključne figure koja je postavljena, kako kaže evanđelje, da sile tame ne nadvladaju Crkvu Kristovu.

Napasti svijeta su velike, mogu biti jake, a jak može biti samo onaj koji ima jaku vjeru.  No, suprotstavljanje je moguće ako iza svega stoji čvrsto uvjerenje.  Zato je jedino oružje i prioritet ovoga pontifikata osvjedočeno učiteljstvo i vlastiti primjer.

14.  Da li je Vatileaks točka preobrata?

Važno je aferu potpuno protumačiti, rezultate istrage transparentno pokazati po javnosti i konkretnim djelovanjem steći ponovno povjerenje.  Iz izdaje nasljednika Petrova može se razviti novi početak i val solidarnosti.  Ne kod svih, ali kod mnogih.  Istovremeno vrijedi: tipa nevjernog i neposlušnog sluge, koji u osobi rimskog komornika sada poput komada za učenje dolazi na pozornicu; takvoga nema samo u Vatikanu.  Vlastitost ove izdaje nije izdaja bilo kakve „tajne",  nego još više nego izdaja jedne od najvećih tajni, karizme Petrova nasljednika.  Vatileaks se tako gleda svugdje gdje se opomene i učenje Petrova nasljednika baca u vjetar, gdje se spava poput djevica iz Evanđelja, a trebalo je bdjeti.

15. Što znači Vatileaks za budućnost?

Završetak moderne je označen klimom konfuzije i nesigurnosti.  Pitanje je: koji su pravi i istinski razlozi krize? Može li uspjeti društvo u kojemu je čovjek sam sebi dovoljan  i čini sam sebe jedinim mjerilom? Što želim? Što vjerujem? Uza što stojim?

U svađi koja postaje sve agresivnija  bore se, s jedne strane,  neohedonizam, a na drugoj strani  kultura koja se temelji na židovsko kršćanskoj tradiciji, možda bi se moglo reći: religiozni i nereligiozni svijet.  Na poseban način se Katolička Crkva mora suočiti s pojačanim protivljenjem zbog svoje vjernosti predaji. Konačno, zar ne bi trebali biskupi reagirati na ova velika iskušenja, hoće li propadanje kršćanske vjere,  na kojoj je izgrađena zapadna civilizacija, dramatično napredovati?

16. Može li se Crkvu još spasiti?

Ne radi se o propasti, nego o tome da će dosadašnji svijet shvaćan našim načinom vjerovanja i života, biti osuđen, dapače sudi sam sebe zbog manjka pažnje, krivog odnosa prema prirodi, prema novcu, ljudima, samima sebi. Konačno i zbog toga što se udaljio od prazamisli stvorenja. U propasti staroga predosjeća se izlazak nečeg novog. Stari panjevi se lome, a nazire se mlado, zeleno. Zadaća mogućeg posljednjeg pape između starog i novog eona je oživljavanje vjere snagom njenih početaka.  I tko zna, možda će se moći uskoro reći da je nakon stoljetnih stranputica katolička vjera tako blizu Kristu, kao što nije bila ni na početku Crkve.