Studenti i apsolventi  teologije  kritiziraju memorandum teologa: razočarani profesorima koji nisu, kritična pitanja koja nas uče, sami bolje upotrijebili.

 Beč (kath.net) Studenti i apsolventi  katoličke teologije obratili su se pismom „Memorandum 'plus'  sloboda" piscima memoranduma „Crkva 2011", profesorima teologije. Tu oni pišu: „Način postupanja nas je uznemirio", osim toga upotrebljavate „govor koji nije diferenciran i izrazi su paušalni."

            Potpisnici su „razočarani profesorima, koji kritična pitanja, koja nas uče, sami nisu bolje upotrijebili" Povezivanje skandala zlostavljanja sa „besprimjernom krizom" Crkve  - potpisnici precjenjuju ovo pitanje  - i povezuju neakademski sa različitim razinama.          Inicijatori  „Memorandum 'plus' sloboda" ukazuju da je za obnovu Crkve  potrebno „ponovno se vratiti glavi Crkve, Isusu Kristu" i kažu  da se „prava obnova događa ondje, gdje je Krist pozvao ljude na obraćenje i nasljedovanje."  Ovaj aspekt u cijelom memorandumu nedostaje, kritiziraju potpisnici.

 Kath.net donosi cjelokupni tekst „Memorandum 'plus' sloboda"

 Memorandum „Crkva 2011. - Potreban izlazak" kojega su potpisali neki profesori i profesorice katoličke teologije  je jako pogodio studente i apsolvente katoličke teologije.

 Razmišljali smo da li i u kakvom obliku javiti za riječ. (U Benediktovu pravilu se kaže da kod savjetovanja Bog, ponekad, daje i mlađima nekakav uvid.) Ne možemo ništa drugo nego izraziti naše razočaranje s „memorandumom". Nalazimo da je govor premalo diferenciran, a izjave su paušalne. Pa i način i vrsta postupanja su nas uznemirili.  Postavlja nam se pitanje: da li je to današnja teologija? Da li je to način na koji se trebaju javljati za riječ teolozi i teologinje? Da li je to slika teologije i njenih predstavnika, što mi sami težimo jednoga dana postati? Ne. I mi smo razočarani profesorima, koji kritična pitanja o kojima nas poučavaju, nisu bolje iskoristili.

            Temeljnu nakanu pisaca da Crkva mora dobiti impulse, baš od teologa, za novi „polazak"  i mi smatramo hitnom, ali u jednom „otvorenom dijalogu" kao i odvažnosti na „samokritiku". Mislimo da nije svrsishodno  da se različite sadržajne razine, koje su se ovdje tematizirale, sasvim neakademski miješaju.

            Uvod memoranduma donosi dvije izjave koje se povezuju. Jedna je otkrivanje skandaloznih seksualnih zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi u početku 2010. Godine, a druga je „besprimjerna kriza" Crkve.  S obzirom na  pitanje da li je stvarno duboko, potresna kriza Crkve  zadnjih godina  stvarno besprimjerna - pogled u povijest Crkve to čini, u najmanju ruku, upitnim. Povezivanje sa spomenutim slučajem nije primjereno, nego više zasramljujuće.  Ne možemo se oteti dojmu da skandal u Crkvi  po kome su pogreške i zlodjela (hvala Bogu) došla na svjetlo dana, ovdje služi, povezujući ga s jednom drugom razinom  diskusije, za „zagrijavanje" teme.

            U istom odlomku, neposredno nakon povezivanja skandala zlostavljanja sa dubokom krizom, stoji poziv „na otvoreni dijalog o moći  i strukturi komunikacija, o liku Crkvene službe, kao i o sudjelovanju vjernika u odgovornosti o moralu i seksualnosti." Ovo sugerira da je skandal nastao baš u ovoj točki i i zato se traži obnova  Crkve u ovom području - kakva slika Crkve se ovdje nalazi? Moglo bi se nagađati.  Poznato je i često se ukazivalo da se ovakvo zastrašujuće stanje  nalazi i u drugim područjima društva. Koliko god bila ova zlodjela teška,  imaju malo zajedničkoga sa zahtjevima.

            U sljedećem odlomku naglašavaju potpisnici, s dosta velikom patetikom, svoju odgovornost koja im ne dopušta da šute, „da doprinesu novom pravom početku". Zvuči herojski, a ipak u tome vidimo veliko nerazumijevanje odgovornosti teologije.  Mišljenje da se brinu o „pravom" početku tjera nas na podsmijeh, jer onda se postavlja pitanje što bi bio „nepravi" početak? Tako na mnogim mjestima memoranduma stoji sugestivna retorika, umjesto razboritih činjenica i znanstvenog promišljanja.

            Potpisnici opominju Crkvu - o kome se govori? - da napusti „okoštale strukture" da bi dobila novu životnu snagu i vjerodostojnost. Struktura Crkve je ovisna o onome što je ona - sadržaj određuje oblik.  Sigurno postoje stvari, koje se mogu mijenjati, ali se treba pitati: koje strukture treba mijenjati da sadržaj ostane isti, a koje ne?  Crkva nije naše iznašašće, ona je Crkva Kristova. Nagovještaj o tome, u memorandumu, nismo opazili.  Prava reforma se događa ondje gdje Krist poziva ljude da se obrate i da ga nasljeduju. Mi smo na to pozvani. Naviještati Kristovu poruku, ali smo najprije pozvani biti u zajednici s njime. Ono što je potrebno jest gledati na glavu Crkve, Isusa Krista.  Trebamo se i moramo orijentirati na njegov život. U svim težim situacijama Isus je tražio tišinu i osobnu molitvu s Bogom, svojim Ocem.  Prema tome, lako je ovoga časa, u ovoj krizi odgovoriti što treba činiti. U memorandumu i svim njegovim zahtjevima ni traga od ovoga vida. Nama teolozima bi bolje činilo ovdje malo poniznosti pred zahtjevima teologije, nego sva mudra govorenja o Bogu, jer teologija - kako je to jednom formulirao Johann Baptist Metz - dolazi „iz govora Bogu". 

             Potpisnici se žale  na „zastarjelost"  i potiču na odvažnost, na „samokritiku". A mi vas želimo pitati da li su, po vašem mišljenju, na  „otvoreni dijalog" spremni samo oni koji prihvaćaju vaše zahtjeve? Iz našeg kuta gledanja, gledanja mlade generacije, su sve teme, po svim vidovima već davno prodiskutirane. Da li je stvarno primjereno neprestano obnavljati stare zahtjeve, bez donošenja novih i dubokih argumenata i gledanja na sveopća Crkvena rješenja?

            Potpisnici se žale na neslaganje „samo slike i vanjske slike" Crkve. A što doprinosite, vi sami, da se obje slike „tako ne razilaze" ? Nije li zadaća teologije ovdje posredovati? Prikazivati život i vjeru Crkve kao nešto oslobađajuće i povezano sa dostojanstvom čovjeka?

            „Crkva nije nikakav smisao sama po sebi i za sebe. Ona ima zadaću, poslanje naviještati  svim ljudima Boga Isusa Krista koji oslobađa i ljubi:" U to ne sumnja nitko, a to znači da ona ne smije biti uklještena u interese jedne grupe. Crkva je, upravo u kriznim vremenima, vjerodostojni svjedok radosne vijesti evanđelja, jer upravo tada pokazuje svoju zahvalnost Isusu Kristu.  Ne spašavamo mi ljudi, nego Krist po svojoj Crkvi. Zato se poruka za koju smo odgovorni ne može tako dugo prilagođavati dok  ne bude više nikakav zahtjev za bilo kojeg čovjeka, društvo ili kulturu. To znači učiniti da sol obljutavi. Da je Crkva obvezna prema povjerenoj  riječi i prema ljudima, nije nikakva suprotnost.

            Djelovanje Crkve stoji „pod zahtjevom slobode ljudi kao Božjih stvorova: Neophodno poštovanje ljudske slobode,  slobode savjesti, zauzimanje za pravo i pravdu, zauzimanje za siromahe i potlačene to su teološka temeljna mjerila koja izlaze iz obveze Crkve za Evanđelje." S tim se treba potpuno složiti, no ipak primjećuje se određena jednostranost u shvaćanju slobode.  Nema slobode bez istine, jer to vodi u dezorijentiranu samovolju.  Sloboda i istina su bitno međusobno povezane i zapuštanjem jedne od njih propadaju obje. Ovaj vid u memorandumu ne dolazi u obzir.

            Naglasak na poruci slobode kao „mjerilo za vjerodostojnu Crkvu" zaboravlja spomenuti da se slobodu nikada ne može promatrati individualno, nego se događa u određenoj sredini, zajednici. Sloboda ljudi je poviješću povezana sloboda.  Začuđujuće je da neki profesori, od kojih mi kao njihovi studenti očekujemo teološku orijentaciju i samostalno vođenje teologije, smatraju da je nauk Crkve napad na slobodu.

            Opomena na poštivanje slobode savjesti  se ovdje, u nekim točkama od šest zahtjeva, razvija konkretno. Zahtjevi sigurno proistječu iz konkretnih, bolnih situacija ljudi u Crkvi, ali hoće li se, na ovaj način, utažiti njihova žeđ za ozdravljujućom ljubavi Božjom? Uvijek vrijedi: poštovati ljude kao od Boga ljubljene osobe, prihvaćati ih i susretati s ljubavlju. Prema GS 16  treba slijediti zabludjelu savjest  koja sadrži svoje puno dostojanstvo.  No, to ne znači da su postupanja, iz toga proistekla, pravilna,  oslobađajuća i spasonosna za te ljude.  Savjest nije isto što i  trenutačno raspoloženje i mišljenje. Zato je posebna zadaća Crkve , a posebno teologa, pronaći mjerilo i orijentaciju  po kojima se savjest može tako  graditi da stvarno oslobađa ljude.   Sloboda, u tom smislu, nije samovolja, nego raste u povezanosti s Kristom.

            Slika Crkve koju Pismo donosi ne može se prepoznati kao Crkva koju mi prihvaćamo i doživljavamo. No, ni nauk koji je prikazan i koji se Crkvi predbacuje, kao i praksa, ne ukazuje na ono što mi u Crkvi ljubimo i što nas je potaknulo studirati teologiju. Teologija, kao vlastiti poziv u Crkvi, ima za nas određenu ljepotu  utemeljenu na razumskom govoru o Bogu, a ima za nas zadaću i odgovornost to i obdržavati.  Teologija kao proučavanje, produbljenje objave koje je u cjelini povjereno Crkvi, je nezamjenjiva služba u Crkvi.  U zajedništvu s učiteljstvom pomaže iznositi povjereno dobro, gdje u zajedničkom djelovanju razuma i vjere sjaji punina istine koja je Isus Krist. Treba naglasiti da je ovo služba u poniznosti, kod koje je pojedincu jasno da ostaje u pozadini, a ne vježbanje moći.

            Poželjan nam izgleda teološki dijalog, koji preko stereotipnih formulacija ne „razapinje" Crkvu, nego je donosi bliže ljudima zajedničkim slušanjem istine u ljubavi.