Bez ispravnog slavljenja liturgije nema budućnosti. (Armin Schwibach)

 

Rim (kath.net/as/  „Kako može čovjek ići na misu, a da pri tome ne izgubi vjeru?" Ovim provokativnim naslovom  Nikola Bux, svećenik, liturgičar, konzultor različitih vatikanskih ureda ( među ostalima i ureda za slavljenje mise sa Papom). Knjiga je predstavljena 2. ožujka, a sadrži priloge kardinala Raymunda Burke

(Apostolska  signatura)  i  Antonia  Canizaros Llovera (kongregacija za  bogoslužje i za disciplinu sakramenata). Uvod je napisao pisac  Vittorio  Messura.

 

            Buxu povezuje prijateljstvo s papom Benediktom. U knjizi raspravlja o  problemima  u njegovoj biskupiji Bari i pokrajini Apuliji, poslije koncilske obnove,  a posebno  na području glazbe i umjetnosti.

            Cilj njegovog djela je pokazati da s liturgijom vjera stoji ili pada, zato je potreban jedan čvrst i odgovorni postupak koji je odraz „ius divinum" (božanskog prava) i time se isključuje svaki zahtjev za kreativnošću ljudi. Ovaj zahtjev ne predstavlja nikakvu opciju, nego je apsolutna potreba Crkve.

            Bux tvrdi da liturgija nije više odraz, stotinama godina starog, obreda katoličke Crkve, nego vrlo često odgovara subjektivnom raspoloženju i prilagođavanjima samog celebranta.   Za Buxa to očito ima za posljedicu gubitak jedinstva obreda, koji se drukčije slavi od oltara do oltara, a što kod vjernika zbog manjka prepoznatljivosti jedne katoličke mise, izaziva dosađivanje.  Posebno liturgijske zloupotrebe imaju za posljedicu gubitak vjere zbog nepodnošljivih deformacija liturgije.

            Prema Buxu je najčešća zloupotreba „govorljivost" celebranata, što ima za posljedicu da se sveti čin prekida kroz mnoštvo  mini-propovijedi, a to neizbježno vodi gubitku tišine i sabranosti. „Govorljivost svećenika nastaje, jer su brojni svećenici uvjereni da sve treba razjasniti,  što znači manjak povjerenja u snagu komunikacije koja počiva u samom obredu.

            Liturgija je, od početka, bila sveti sakramentalni obred. Na ovaj način  postaje nekakvo neprestano poučavanje koje se onda „obogaćuje" spektakularnim ubacivanjima i tako nastaju liturgijski glumci.  Tako misa gubi svoj sveti karakter i postaje, od posadašnjenja tajne (otajstva) Kristova, njegove muke, žrtve, smrti i uskrsnuća djelo koje se  pokazuje kroz neku vrstu zabave, a koja ipak ne može konkurirati drugim vrstama zabave.  Tragične posljedice su: svođenje svetog na  ono što je učinjeno i što se može učiniti, dosadno naglašavanje zajedništva kojemu nedostaje svaki oblik stvarnog temelja, sve veći otpad vjernika, jer se vrlo lako može „zabavna vrijednost mise" zamijeniti nečim drugim.

            Nikola Bux  podsjeća na pojam  kojega je prvi iznio tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ratzinger: „Reforma reforme", kojim je htio naglasiti da treba na poslije koncilsku obnovu staviti obnoviteljsku ruku,  jer je ta obnova, uz pozitivnu stranu čišćenja, često zahvaćala i u bit stvari. U svezi s tim bitno je naglasiti činjenicu da se liturgija ne obraća svećeniku ili zajednici, nego Kristu Gospodinu, jedinom središtu liturgijskih događanja kojemu predsjeda svećenik da bi postigli spasenje naroda Božjega.

            U svezi s tim i ponovno uvađanje klečanja kod primanja pričesti i pričesti na usta, kod misa koje se slave sa papom Benediktom XVI, pokazuje da ovo nije primanje „Posljednje večere" u svjetskom smislu, nego da se ovdje stvarno radi o sudjelovanju u otajstvu, Kristu prisutnom pod prilikama kruha. Stvarnom  tijelu Kristovu se tako najprije klanja i time on postaje duhovnom hranom duše.

            Kao što to knjiga Nikole Buxa pokazuje,  ne radi se o nečem sekundarnom u liturgiji, nego o mjestu i svetom vremenu kojega nam je sam Bog darovao da mu se klanjajući približimo, u njegovom otajstvu, kojega ljudi ne mogu shvatiti, zato njime ne mogu raspolagati, niti u njega ući i na zemaljski način ga predokusiti. 

            Nikola Bux spada među one svećenike koji u Motu propriju „Summorum Pontificum" za „liberalizaciju" takozvanog tridentinskog obreda kao izvanrednog obreda  rimskom obredu, vidi  poklon kojim se može obogatiti liturgijsko slavlje u redovnom obliku. Bux posebno naglašava, u jednom intervju, da je ovaj „stari" obred našao vrlo velikog odjeka i vrlo lijepo primljen kod mlađe generacije, što je neočekivana posljedica „Summorum pontificum".  Upravo bi ovu činjenicu, prema Buxu, trebali biskupi prepoznati, prihvatiti je i pratiti: malo starih ljudi ide „tridentinskoj misi", nego upravo mladi.

            Za Buxa ne postoji dvojba da je papa zadovoljan ovim razvojem, što će  doći do izražaja kod objavljivanja daljnjih razjašnjenja za primjenu „Summorum pontificum".   Papa želi, prema Buxu, reći da uz ovaj redoviti Rimski obred, postoji i izvanredni oblik koji je isto udomaćen u Crkvi.