Što se može naučiti iz umjetno izazvane „kondom krize" Armin Schwibach
Rim (kath.net / as) Kao i nedavne rasprave o „izjavi pape o kondomima", kako je sažeo medijski mainstream, skraćeno, pokazuju da se čini neizbježnim da se katoličko moralno učenje promatra kao konglomerat „zabrana" - koje se prema zahtjevu vremena i kulturnih okolnosti - mogu olabaviti. To je čisto nerazumijevanje.
Najprije: tu su Božje zapovijedi na kojima se temelji katoličko moralno naučavanje. To nisu nikakve zabrane nego izraz i poziv na veliko potvrđivanje (afirmaciju)
"Također smo mogli reći da je lice Božje, sadržaj ove kulture života, sadržaj našeg velikog „da, izražen u deset zapovijedi, koje nisu zbirka zabrana, u kojima ne dolazi do izražaja samo „ne", nego u stvarnosti pokazuju veliku viziju života. One su „da" Bogu koji daje smisao životu (prve tri zapovijedi), „da" za obitelj (četvrta zapovijed), „da" životu (peta zapovijed), „da" odgovornoj ljubavi (šesta zapovijed), „da" solidarnosti, društvenoj odgovornosti i pravednosti (sedma zapovijedi), „da" istini (osma zapovijedi), „da" poštovanju drugih ljudi i onoga što je njihovo (deveta i deseta zapovijed). To je filozofija života, to je kultura života koji postaje konkretan, ostvariv i lijep u zajedništvu s Kristom, živim Bogom koji ide s nama u zajednici svojih prijatelja, u velikoj obitelji Crkve" (Benedikt XVI., 8. siječanj 2006).
Budući da katoličko moralno učenje služi da humanizira sve ljudske okolnosti, posebno u velikom području seksualnosti, da se i na taj način pokaže povezanost pojedinca s božanskom stvarateljskom voljom, to je prostor za istinsku ljepotu i slobodu i u potlačenom čovjeku razvija snage da, u svojoj konačnoj nesigurnosti, po prepoznavanju apsolutnog dobra, dođe i do njegovog ostvarenja.
Drugo, katolički nauk o seksualnosti se oslanja na brak. Samo brak je pravo mjesto ostvarivanja seksualnosti: „Seksualnost je usmjerena na bračnu ljubav muškarca i žene. U braku fizička intimnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva. Bračni savez među krštenim osobama se posvećuje" (Katekizam Katoličke Crkve, br 2360). Iz toga slijedi: Svaka druga provedba seksualnosti, bilo izvan braka ili u homoseksualnom odnosu je protiv prirodnog reda kojeg je Bog dao. Sve što krši ovo pravilo, Crkva naziva grijehom, ako se taj grijeh ne bi mogao ispraviti, kao u slučaju istospolnih odnosa, onda je to vrlo ozbiljan grijeh.
I treće: zabrana kontracepcije bilo koje vrste se, u svom punom smislu, odnosi na izvršenje bračnog života, inače svi drugi oblici seksualnog života su u potpunosti protiv postavljenog božanskog reda i zato su nemoralni! Sredstva za sprečavanje začeća nisu po sebi (kao objekti fizikalno-kemijske prirode) zlo, nego zato što se koriste protiv božanskog poretka i primjenjuju se iz bilo kojeg razloga. I zbog toga treba „svaki čin odbaciti, bilo u predviđanju ili tijekom bračnog čina, ili nakon naravno izvedenog bračnog čina s prirodnim posljedicama, kako bi se spriječilo razmnožavanje, bilo kao cilj, bilo kao sredstvo" ( Pavao VI., Humanae vitae, 14). Takvi „čini" su u sebi zli i ostvaruju se upotrebom nekog sredstva za sprječavanje začeća. Nauk Crkve ne govori ni o kondomima, niti o pilulama ili drugim stvarima kontracepcije. Ona govori o pravoj bračnoj ljubavi i istinskoj ljudskoj seksualnosti.
Ali što s onim izvan stvarnog područja ostvarenja seksualnosti (izvanbračnih odnosa, prakse homoseksualnosti), ili u carstvu perverzije kroz prostituciju? Crkveno učenje je jednostavno: ono osuđuje sve oblike promiskuiteta i praksu koja nije po Božjem planu, poziva ljude s homoseksualnim težnjama na uzdržavanje, a prostituciju procjenjuje i priznaje kao djelo koje krši ljudsko dostojanstvo.
Ali što ako se taj nauk, usmjeren na dobro i lijepo, ignorira? Trebalo bi biti jasno da nema puno smisla postavljati moralna pravila za nemoralno ponašanje i tako na primjer „zahtijevati" da se nekom prostituirajućem čovjeku, usprkos visokom riziku od infekcije od mnogih bolesti, odstupi zbog relativne pa i male zaštite ili obrane onoga koji s njim griješi. U tom smislu, izjava pape Benedikta XVI. govori: "Postoje možda opravdani i pojedinačni slučajevi, kao kada
prostituirani koristi kondom, gdje bi to mogao biti prvi korak prema moralnosti, prvi dio odgovornosti da bi se razvio smisao o tome da nije sve dopušteno i da ne činimo sve ono što želimo."(Svjetlo svijeta, str 146). Ako pojedinac odbije jedini zakoniti i pravilni način, naime, apstinenciju, onda treba barem doći do toga da se ovom, temeljnom zlu, ne dodaje još više zla koja bi moglo dovesti čak i do smrti drugih. To nema nikakve veze s tim da se takav čin osudi prije ili poslije, nego glavni cilj mora biti iskorijeniti ovo zlo.
Nihil novi sub sole (ništa novog pod suncem)! Već je sv. Augustine naglasio grješnost svih oblika bluda, ali priznaje, međutim, da su bordeli i slični objekti neizbježni, jer bi ljudi inače činili još gore poroke („aufer meretrices de rebus humanis, turbaveris Omnia libidinibus", De ordine, Lib II, 4, 12). Ovdje se, dakle, ne radi o izboru između moralnog i nemoralnog stanja, nego o izboru između dva nemoralna stanja od kojih je jedno nemoralnije i teže od drugoga.
Ukratko: kada papa Pavao VI. piše: „Ne smije se uzeti kao dokaz da bi se opravdao namjerno napravljen jalov brak, to da treba birati zlo koje izgleda manje, a niti ih se smije miješati sa plodnim činima bilo prije ili poslije , i tako im se dala jednaka dobrota (Humanae vitae 14) i tako izgovor „manjeg zla" se isključuje, jer se ovdje nikad ne može dopustiti izbor „manjeg zla". I zato takozvani zakon gradualnosti se ne može izjednačiti sa "gradualnosti zakona" kao da bi bilo različitih stupnjeva i vrsta ponude u božanskom zakonu, koje variraju u skladu s ljudima i situacijama" ( Ivan Pavao II, Familiaris consortio, 34).
Istinski "novo" u riječima pape Benedikta XVI. je da je govorio na ovaj način i ovom jasnoćom. Papa uzima, tako reći, svo oružje iz ruke onima koji žele cijeli moralni nauk Crkve proglasiti apsurdnim, zastarjelim ili nerealnim. Nitko ne može više reći (kao što je došlo u nekoliko navrata na međunarodnoj razini i opet) da je nauk Crkve i papa „zločinački", jer doprinosi, na primjer, širenju AIDS-a.
Stoga treba biti jasno: ljepota moralnog učenja Crkve u čijem središtu je dobro, iako je put do njega često težak, obuhvaća cjelovitost ljudske egzistencije te je sposobno suočiti i s najkritičnijim situacijama. Rasprava o pravilnim metodama suzbijanja epidemije AIDS-a se ne sastoji u objašnjenju moralnosti uporabe kondoma. Umjesto toga, on je usmjeren za Crkvi kako se može najbolje i najučinkovitije spriječiti da ljudi proizvode katastrofalne posljedice zbog svog nemoralnog ponašanja. Odgovor pape Benedikta XVI. ne mijenja nauk Crkve: čovjek mora doći do svijesti da ne može činiti sve ono što želi. Ono što je doista važno, međutim, je „humanizacija spolnosti", a to znači jedinstvo sa Stvoriteljevim redom. Upravo iz tog razloga kampanja za promicanje upotrebe kondoma nije nikakvo rješenje i samo sprječava pogled na istinu.