"Gdje su ona dobra stara vremena..." refren je kojega sve češće čujemo. Doista, nekada smo se osjećali zaštićenijima, sigurnijima, a time i radosnijima. Informacije su do nas stizale vrlo rijetko, a i kad su stizale, bile su tako filtrirane da nas ništa nije moglo poljuljati u našem uvjerenju. Postojale su ljestvice vrijednosti do kojih se držalo: roditelji, Crkva (svećenik), učitelj. I jasno, time se označavalo i cijeli niz vrijednosti povezanih s navedenim službama.  Logično je da se u takvom okruženju čovjek osjećao sigurnim, zaštićenim, ali s druge strane, manjak toga sistema je bio u tome što onaj "mali" čovjek nije puno znao, a nije mu ni trebalo, pa se s njim lako manipuliralo. Na žalost, trebamo priznati, da je i sa Crkvene strane bilo takvih manipulacija. No, taj "mali čovjek" je bio potpuno zadovoljan znanjem koje mu se pružalo, jer se pokrivao autoritetima: rekli su otac i majka, učitelj, župnik!

             Vremena su se izmijenila. Tržište znanja, razvojem medija, posebno televizije i interneta, postaje kućni inventar, dostupno svakom djetetu. Malo po malo, navedeni autoriteti gube svoju "moć" i ulogu. Zašto se toliko udarilo baš po tim autoritetima, nije tema ovog razmišljanja. Sasvim sigurno da postoji razlog. Nešto krivnje nose sami autoriteti, a nešto čini vrijeme.

             U današnjoj ponudi mora informacija, otvorenost "tržišta znanja" svakome, naročito preko interneta, stječe se lažno uvjerenje da svatko može sve znati, pa svatko misli da je stručnjak u svim pitanjima. Jasno se to vidi na internetskim forumima. Sjećam se jedne zgode iz svog mladenaštva koja rasvjetljava ovu tvrdnju: vratio se mladić iz vojske. Nedjelja je. Zvona zvone za na misu. Mladić pita majku: „Mama što je ovo, što ovo zvoni?" Mama začuđena: „Ajme sinko, zvoni za na misu, treba ići u crkvu." On odgovara: „A ne, mama, pročitao Ante dvije knjige, vidio Ante svijeta, ne vjeruje Ante više u Boga." Očito da sukob onoga što je znao, što je dobio kao informaciju i onoga što je pročitao u knjigama (danas u raznim medijima: vidio na TV-u, čuo na radiju, pročitao na internetu) izaziva u mladom čovjeku takav kaos da on raskida s onim što mu se čini staromodnim, jer mu je, do tada, pružana samo određena informacija i nije bio pripravljen za susret s drugačijim informacijama.

             Stoga je danas vrlo važno ukazivati na vrijednost i stabilnost onoga u čemu smo poučeni. Drugim riječima, sačuvati povjerenje u neke autoritete. Posebno u autoritet koji se zove Crkva. Autoritet koji se zove nacija, narodnost, država, čini se da gubi utrku sa sveopćom globalizacijom. Navest ću jedan primjer: jedno naše primorsko mjesto, nedjeljna misa, crkva dobro ispunjena. Ulazi čovjek (muškarac ili žena sve isto) u kupaćem kostimu zaogrnut oko bokova ručnikom ... ne reagira nitko ... To ukazuje do koje se granice srozala svijest našeg kršćanina o dostojanstvu i svetosti mjesta, čina (sv. mise) i tako redom.

            Upravo tako moramo i shvatiti neprestane napade na Crkvu, iznošenje pojedinih afera da se kod ljudi uništi onaj autoritet kojega je Crkva imala. Stječe se dojam, iz ove i one afere, da u Crkvi ništa ne valja, a to doprinosi padu autoriteta, time i vjerodostojnosti onoga što Crkva naučava.

             Stoga je veoma važno shvatiti i poučavati da koliko god roditelji bili samo ljudi, koliko god oni imali svojih mana, ipak vole svoju djecu i žele im dobro (na žalost gomila se broj suprotnih primjera pa je mladom čovjeku sve teže prihvatiti taj autoritet).

             Država, vlast u očima ljudi gube autoritet. Pogrešnom politikom, privrednim promašajima, korumpiranim sudstvom  ljudi gube svaki oslonac, a političari sve više i više lažu, naročito sada, pred izbore, uvjeravajući da ljudi nemaju nikakvog drugog puta.

             Crkva je jedina koja još ima dovoljno unutarnje snage da ljudima ukazuje na nepromjenjivu i vječnu vrijednost Božje riječi. Pa koliko god Crkvu i potresale afere, ona posjeduje, po nalogu Isusa Krista, vječni polog nepromjenjivih istina.

I samo te istine mogu dati snage i svjetla današnjem čovjeku da izdrži.

                Zato je od neupitne važnosti za mlade ljude, ali ne samo za njih, nego i za sve nas: pitati se koliko nam vrijede vječne vrijednosti? Koliko smo spremni priznati da smo, zapravo, ovdje na zemlji, samo putnici, da ništa sami ne možemo, da nam je sve darovano: od života, preko zdravlja, sposobnosti do konačne sreće. Mi samo upravljamo.

              Vrlo je važno danas sebi priznati koliko me je zahvatila guba današnjeg vremena. Neke toliko da nisu svjesni svoje  bolesti, pa niti ne viču: Isuse, budi mi milosrdan, izliječi me.

             Vrlo je važno naučiti biti ponosan na ono što su nam dali preci: vjeru, nacionalnost, imanje. Kako je žalosno gledati kako se u bescjenje prodaju ogromni prostori. Drugi će postati gospodari...

            Kako je žalosno gledati, posebno mlade, bez ikakvog samopoštovanja, kako trče od idola do idola. "Kovači propasti" vješto igraju svoju igru i uvlače u nju sve više mladih koji niti ne primjećuju da je to njihova propast.

            Jedini lijek kako se tome oduprijeti jest biti svjestan da smo izloženi modernoj gubi i u svakom trenutku reći Isusu: Očisti me. I čvrsto ostati uz ono u što smo poučeni, jer ćemo samo tako opstati  kao pojedinci, kao narod i kao vjernici. A tko to ne želi?