Slušam razgovor djece: štreber, buba napamet, samo hoće petice, nastavnici mu daruju ocjene, jer su mu roditelji na položaju.

 Slušam razgovor ljudi u kafiću: švercer, lopov, gledaj što izmišlja, vara ljude, kao da je svu pamet svijeta popio.

           Slušam razgovore svećenika: što se pravi važan, što mu to treba, biskup ne valja ništa, misli da će obratiti svijet, onaj se svećenik samo želi isticati, onaj hoće da se samo o njemu govori... Ali i ne samo to, nego se svim silama nastoji umanjiti nešto dobra što je drugi svećenik učinio, ali zato odlično pjevaju "Hvalite me usta moja"...

            I nikome, ni na jednoj razini, se ne priznaje da je nešto napravio, da je nešto lijepa i dobra učinio. Kroz 40 godina svećeništva malo kada, skoro nikada, nisam (osim prije kratkog vremena) primio nikakvo priznanje za nešto što sam učinio. Uvijek se tražilo i traži samo ono što ne valja, što nije lijepo.

            A da ne govorim o predizbornoj kampanji, mogao bih reći pravom primjeru omalovažavanja čovjeka i svega što je učinio.

             Rijetko koji medij se može pohvaliti da ističe dobrotu i plemenitost.

             A ipak!  Svaki čovjek, dijete i radnik, domaćica, političar i svećenik je u konačnici samo čovjek koji  kao "društvena životinja - zoon politikon-  želi biti prihvaćen, želi se osjećati dobro došao, želi osjetiti priznanje i poštovanje svoga djela. I ako to ne osjeti, onda prijeti opasnost da ga život uništi, da padne.

            Nije li to razlog da su mnoga, veoma mnoga djeca frustirana, jer se nikada nisu osjetili prihvaćenima, priznatima. Školska ocjena nije uvijek znak prihvaćanja i priznanja nečijeg truda (jer ponekad neko dijete za dobar uspjeh uloži mnogo više truda, nego li onaj odlikaš za svoj odličan) ne ocjenjuje se trud, nego uspjeh. A o priznanju suučenika, o prihvaćanju nema ni govora, ne možemo ni sanjati. Dapače, prema novinskim izvještajima sve je više nasilja u školi. Nije li  tome jedan od uzroka što se djeca, u društvu u kojem se kreću, ne osjećaju prihvaćenima, cijenjenima, vrijednima.

          Živimo u vremenu uspješnih. Oni drugi, manje uspješni, neuspješni osuđeni su na rub društva. A tu onda cvjetaju mnoge opasnosti, opasnosti za razne stranputice.

          Nisu li mnogi brakovi propali upravo zato što se bračni partner nije osjetio prihvaćen kao čovjek, nije osjetio da se vrednuje njegovo nastojanje, nego je uvijek nailazio na omalovažavanje. Nije li se mnoga bračna ljubav ugasila upravo zato što je nedostajalo "drva - potpore vatri."

           Nije li se mnogi svećenik umorio, počeo sumnjati u svoje sposobnosti pa i svoje poslanje samo zato što njegova subraća svećenici, a da o vjernicima i ne govorimo, nisu priznali, prihvatili, cijenili njegov život i rad. Težak je to križ. I ništa me ne čudi da su mnogi posrnuli i da ih je težina križa pritisla, uništila. A onda su subraća svećenici međusobno govorili: "Znao sam da će mu se to dogoditi."  Koliko puta sam u životu to osjetio, čekali su da padnem u jamu, a i gurali su me da padnem, da bi mogli reći "znali smo". Nažalost, ovo bi brojni svećenici mogli potpisati.

            Tko uči djecu da prihvate svoje suučenike, da ih poštuju, cijene njihov trud i napor. Nitko!

             Tko uči zaručnike, bračne parove da se međusobno poštuju, cijene napor i trud drugoga! Nitko!  Tako ni svećenike, ni političare!

             Ima li lijeka? Zar je situacija tako beznadna?

             Ne, nije. Lijeka ima.

              Evanđelje 27. nedjelje kroz godinu koje ćemo čitati i slušati daje nam odgovor. "Kad sve učinite, recite:  sluge smo beskorisne". Time se ne misli da naše djelo ne valja, nego se želi probuditi svijest o krhkosti našega posla, čina.

              Ako sam ja svjestan svoje krhkosti, onda su mi potrebni ljudi (u prvom redu) koji će me prihvatiti, koji će me hvaliti kada uspijem, to će biti potpora daljnjim naporima, ali isto tako kad ne uspijem, oni će mi biti potpora, podržavati me kad počnem teturati, podignuti kada padnem i pomoći da nastavim.  To je prva, ljudska stepenica.

              Druga stepenica je vjera. No, vjera nije poznavanje i prihvaćanje vjerskih istina. Vjera je odnos. A odnos može živjeti samo ako ima ljubavi, jer Bog je ljubav, a ljubav prema Bogu najprije počima preko ljubavi prema čovjeku. Ljubav je: prihvaćam te takvog kakav jesi. Cijenim tvoj trud i napor, poštujem tvoje ideje, ali ovo što si sada učinio, to ti nije bilo baš najsretnije rješenje. I to će me onda činiti ispunjenim, sretnim. Davati mi poticaja da nastavim sve bolje i bolje.

             S druge strane, znam da svojim naporom i svojim trudom ništa pred Bogom ne mogu postići, jer vjera je, u konačnici, dar. Dar se ne može iznuditi. Samo svojom otvorenošću prema Bogu, svojom usmjerenošću prema Bogu bit ću sve spremniji primati njegov dar, a onda kad moja vjera bude jaka, duboka, ukorijenjena u Bogu i čovjeku, onda ću moći i "brda premještati"

           A dotle mi ostaje samo jedno: poput apostola koji su se nalazili u istoj krizi, moliti Gospodina: "ojačaj našu vjeru".A ako ne budem mogao premještati brda ili dudovo stablo, možda ću premjestiti neku travku u uvjerenju da sam učinio sve što sam mogao, pa ću uvečer umoran reći, prije nego legnem: "Gospodine, sve sam učinio što sam mogao, sluga sam beskoristan". I zadovoljan ću zaspati, jer znam da sve mogu u onom koji me jača.