(uz 4. nedjelju kroz godinu C)

Zanimljivo je čitati Jeremijin poziv i odmah pomislim na razne slične pozive kroz povijest: Augustina, Ignacija, Franje Asiškoga.  Prisjetih se i svoga poziva, davno, prije pedeset godina.. I nekako kad se govori o pozivu onda se misli redovito na svećenički ili redovnički poziv.

            Ali nije tako. Ili tako je, ali samo djelomično. Jer Bog svakog čovjeka poziva, svakog čovjeka poznaje prije rođenja, još u majčinoj utrobi. I poziva ljude u svoju službu sudjelovanja na njegovom stvarateljskom djelu.  I s tog stajališta svi pozivi, sva zanimanja su jednako vrijedna. Na drugom mjestu će to Pavao, na drugačiji način, reći  - da su svi dijelovi tijela, svi udovi jednako vrijedni , drugim riječima svi poslovi, sva zanimanja koja su Božji poziv. Samo je pitanje koliko mi shvaćamo naš život kao Božji poziv? Koliko mi svoje životno zvanje shvaćamo kao Božji zov? Stvorio se dojam (pod brojnim mladomisničkim propovijedima) da Bog zove samo u svećenički i redovnički poziv. Što baš nije sasvim ispravno. Jer Bog zove i u roditeljski, liječnički, ribarski, činovnički i svaki drugi poziv. I što je bolje ispunjavanje svoga zanimanja i zvanja bolji je i odgovor na Božji poziv...

            Na žalost, mnogi kršćani nisu svjesni, niti vjeruju da ih je Bog pozvao, a još manje se trude shvatiti svoj životni poziv kao određeno Božje poslanje. I mislim da je ovdje veliki nedostatak i manjak vjere, koji se tada odražava na cijeli život. I zato nije nikakvo čudo što se u Austriji planira zakon po kojem se dijete može, neposredno pred rođenje, usmrtiti iglom u srce ako se ustvrdi da će dijete biti invalid. To nam pokazuie dokle može doći ljudska ludost. Ali ništa nije drugačije ni sa shvaćanjem života kao sudjelovanja na Božjem stvaralačkom djelu. I dolazimo u jednu, vrlo tragikomičnu situaciju: ljudi koji sebe nazivaju kršćanima  ne vjeruju da ih je Bog pozvao, niti vjeruju, a prema tome ne drže do toga, da ih Bog šalje.

      

            U ovakvoj situaciji vrlo šuplje zvuči Pavlova himna ljubavi koju smo danas čuli u poslanici. Ljubav o kojoj Pavao govori ne može postojati u uvjetima ako čovjek sebe promatra samo kao potrošačko, proizvodno biće. Na gornjem primjeru iz Austrije dijete invalid još u majčinoj utrobi je proglašeno nekorisnim, štetnim, nepoželjnim. A i za takvo biće vrijedi Božja izjava: „Vječnom sam te ljubavlju ljubio". I što ta riječ nama kršćanima, nama koji smo ovdje na misi, što nama znači da nas Bog ljubi vječnom ljubavlju... za veliku većinu koji me sada slušate - (i čitate) tvrdim ta riječ ne znači ništa. Čime to obrazlažem. Evo kad bih ja bio uvjeren u to i kad bih vjerovao da me Bog ljubi vječnom ljubavlju, onda bih najprije ja sam poštovao svoje ljudsko dostojanstvo, a da ne govorim svoje krsno dostojanstvo. I kad vjerujem da Bog mene ljubi, onda ću ja ljubiti druge ljude, kako one koji su daleko od mene, tako i one koji su blizu mene. Kad bismo držali do svoga ljudskog i krsnog dostojanstva, onda se ne bi moglo pročitati na internetu: maloljetnica, preko interneta, prodaje svoju nevinost.  Kad bismo vjerovali u Božju ljubav koja je prema nama velikodušna, koja sve podnosi, sve prašta, svemu se nada, sve vjeruje...onda bismo i mi mogli imati takvu ljubav prema drugim ljudima kojima je Bog također rekao: Vječnom te ljubavlju ljubim. Kad bismo vjerovali i držali do svoga i tuđeg poziva, onda ne bi dolazilo do stvari kakve danas imamo. Uzmimo samo jedan primjer: mladi bračni par se vjenčava u crkvi, a ne vjeruju da ih Bog od vječnosti poziva na sakramenat ženidbe i da tako sudjeluju, na najizvrsniji način, na Božjem stvaralačkom djelu. S koliko bi žara oni trebali živjeti ovaj himan ljubavi: sve podnositi, sve praštati, svemu se nadati...da, nažalost same prazne riječi i eto rastave. Kad moje riječi ne bi bile istinite, onda  u Hrvatskoj ne bi bilo toliko rastava.. gdje je himna ljubavi na djelu? Nema je! Prazne riječi... Oni koji ne vjeruju u vječnu Božju ljubav ne mogu, na duge staze, ostvarivati ovu krepost ljubavi koja se nikako ne može tumačiti ni shvatiti  kao ljudska ljubav. Mislim da ovdje čak ne mogu ni uzeti Pavlovu sliku da razmišljamo kao nejačad.. Odrasli smo dovoljno da odbacimo Božju ljubav, a onda ostajemo i bez ljudske ljubavi.

 

            Zanimljivo je gledati stanovnike Nazareta pri Isusovoj prvoj propovijedi. Sjećam se sada svoje prve propovijedi, kao đakona u Škripu, 1968.g. na Veliki petak. Tema je bila „Žedan sam". Znam da su, nakon te propovijedi, radnice pričale ocu u tvornici kako je propovijed bila lijepa.. sjećam se brojnih svojih propovijedi i one jedne, na blagdan Uzašašća 1969., u Velom Grablju na Hvaru kada sam rekao: „Ljudi Galilejci, što stojite gledajući na nebo" dok vam neki ljudi kvare djecu i navode na zlo .. na te riječi je jedan demonstrativno sišao s kora i napustio crkvu... sjećam se jedne propovijedi u hvarskoj katedrali, jedne korizmene nedjelje 1974.  o svećeničkim zvanjima. Pokojni biskup Celestin Bezmalinović mi je rekao: „Tako treba govoriti, riječi si mi iz srca vadio", ali se propovijed nije svidjela tadašnjem župniku i ja više nikada  (do lipnja ove godine - slučajno) nisam propovijedao u hvarskoj .katedrali...Nije baš lako ljudima koji imaju svoje slike i predodžbe o Bogu  govoriti o Bogu, a još manje o Božjem zakonu.. Još je teže govoriti ljudima koji imaju svoju sliku o svećeniku  i o onome kako bi on trebao i što bi trebao govoriti. Jeremija je to bolno osjetio u svom životu. Isus je to na početku osjetio i konačno doživio odbačenost na križu. I sada ću reći jednu istinu koja može biti bolna: samo ona propovijed koja izazove reakciju je propovijed koja je pogodila. Čak je i  pitanje koliko je svećenik koji nikada nije svojom propovijedi uznemirio duhove, vjeran svome (jeremijinskom) pozivu. Sigurno ne govori ono što mu Bog kao proroku zapovijeda, jer Riječ Božja žeže i pali... I samo je onaj prorok pravi koji doživi odbacivanje. Isus je rekao: „Mene su progonili i vas će progoniti."

              I vjernicima mora biti jasno da ima i lažnih proroka, onih koji ugađaju ušima, ali takvi nisu pastiri. A Bog poručuje:  „Jao pastirima koji su postali kao nijemi psi koji ne laju..." Problem je kod vjernika kao i kod Nazarenaca. Sve je bilo dobro dok on nije počeo govoriti što im se ne sviđa. Onda su ga htjeli ubiti. Ali tada vrijedi riječ proroka: „Ne dršći pred njima. I borit će se s tobom, ali te neće nadvladati, jer ja sam s  tobom da te izbavim."