Danas se malo kojim vjerskim pitanjem i odgovorom toliko barata kao s ovim. Maše se na sve strane kako je Hrvatska 90% katolička, a Hrvati katolici. Pa po čemu smo mi to katolici? Ako se računa krštenje i upis u matične knjige, onda je podatak ispravan.

Ako se računa po nekakvim slavljenjima blagdana, održavanjem nekih običaja (ne jesti meso u petak u korizmi ili ne jesti meso na Veliki petak.), i onda bi podatak mogao biti približno ispravan. Isto je to i s blagoslovom kuća (nekada se znalo da se kuće komunista ne blagoslivljaju). Krstiti djecu, poslati ih na prvu pričest i krizmu, podatak bi i tada mogao biti ispravan. Tako je i s Crkvenim sprovodima. No, kod vjenčanja već nije tako. Koliki katolici uopće ne mare za predbračnu čistoću. Mnogi žive „u braku", a da nisu Crkveno vjenčani. Ima katolika koji iz pomodarstva žive u  homoseksualnim brakovima. Ima katolika koji sklapaju Crkveni brak zbog lijepe ceremonije, a nakon godinu, dvije ili više:  razlaz. Po  životu u braku prema katoličkim načelima, ajme meni, majko moja, podatak je strahovito lažan. I tako bih mogao nabrajati, ali samo ovi glavni ukazuju da nešto ne vrijedi. A gdje to ne vrijedi?

Liturgijske poruke početka ovog dijela Crkvene godine, a posebno evanđelja, nam daju odgovore. Pa pođimo redom:

1. Nedjelja krštenja Gospodinova. Slušali smo u evanđelju da se nakon krštenja Isusova čuo glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin. Po sakramentu krštenja postajemo djeca Božja i subraća Kristova, tako nas uči Crkva. Znači da je i nad nama Bog, za vrijeme krštenja, rekao: Ti si moj ljubljeni sin - kćerka, moje ljubljeno dijete.. A sada vas pitam: Tko od katolika do toga drži. Što to jednom katoliku, Hrvatu uopće znači? Budimo iskreni i recimo istinu - jednom vrlo malom broju znači, a ogromna većina u to uopće ne vjeruje, niti im išta znači. I ovdje leži temeljni problem našeg odnosa prema biti katolik. Koja je to karikatura: priznaješ se da si katolik, a ne vjeruješ, niti ti je stalo do onoga po čemu si katolik.  I ovo je činjenica pred kojom ne smijemo zatvarati oči.

2. Nedjelja kroz godinu. Evanđelje nam govori  o prvom znaku - čudu kojeg Isus učini u Kani Galilejskoj, pretvorio je vodu u vino. Hm. Tko u to danas vjeruje. Pa koliki danas čine vino od vode.. A  tko danas vjeruje u čudesa o kojima govore evanđelja.. Pa, ruku na srce, koliki vjeruju da je Isus stvarno uskrsnuo. A ako učinimo korak dalje i postavimo pitanje koliko katolika vjeruje da se Isusovo čudo  događa i danas, u svetoj misi. Da se po Isusovoj riječi kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Katolici danas trče za čudesima,čudesnim ozdravljenjima, a tu na dohvat ruke je čudo nad čudesima. Koliki od onih koji su ovdje, u  ovoj crkvi, na misi vjeruju to da se stvarno događa čudo pretvorbe? A idu na pričest.

A koliki broj vjeruje i dopušta Isusu da od vode njihova života učini dobro vino (ljude kreposna i svetačka života)? Ima ih tako malo, ali su upravo oni dokaz da je moguće i da bi tako trebalo biti.

I po ovome, jer ne vjerujemo u čudo euharistije i u čudo pretvorbe, gornji podatak o 90 % katolika Hrvata je strahovito lažan!

3. Nedjelja kroz godinu: Danas čujemo kako je narod plakao (na žalost taj odlomak se ne čita) kad su čuli riječi zakona, Tore. Tko danas plače kad čuje riječi Biblije. Isus govori: Duh je Gospodnji na meni ... navijestiti godinu milosti Gospodnje.. Ma koga se to danas, među našim slušateljima, tiče? Mi bismo, kao katolici, trebali slušati Bibliju, čitati posebno evanđelja. Što mi danas slušamo i čitamo, koga slušamo: TV Dnevnik, koji tako manipulira s ljudima, medije svih vrsta: horoskopi, Sai Babe - uzeto kao sinonim -  više nam vrijedi horoskop, nego Biblija... nekada sam slušao kao dijete: Jesi čuo što se pjeva u Crkvi: „Kopao je jamu i iskopao ju i pade u jamu koju je načinio..." ili „Jer zao čovjek ili za to živi da se popravi ili da se po njemu dobar čovjek vježba.." Danas čujem „televizija rekla ovo, rekla ono.."  Ovaj političar rekao ovo, rekao ono..."

Osvrnut ću se na jedan današnji problem u društvu o kojemu bruje mediji, a zove se nasilje u školi ili među mladima. Danas su razne međunarodne institucije naredile kako će se odgajati djecu i teške kazne su propisane ako to prekršiš. Među ostalima i kažnjavanje djece, ograničavanje djece.. I svi se pozivaju na deklaraciju oi pravima djece.  A mi katolici, gdje je Biblija? Ma tko gleda što piše Biblija. Posebno što piše knjiga Sirahova, poglavlje 30 o odgoju djece (ovdje je pročitati na propovijedi iz Biblije). I kad bismo mi više slušali Bibliju, a ne razne deklaracije, mnogo bi nam bolje bilo. Samo, mogli bi me pozvati na odgovornost da sam protiv države i državne politike...

A Biblija spada među najstarije knjige na svijetu. U njoj je sakupljeno tisućgodišnje iskustvo. A Biblija je, za nas, sveta knjiga, Bogom nadahnuta, u Bibliji je temelj kršćanstva. Koliki katolici to vjeruju, do toga drže i po Bibliji žive?

Znači ne vjerujemo u krštenje, ne vjerujemo u čudo euharistije, ne vjerujemo i ne poštujemo Bibliju. Onda što smo mi po vjeri? Katolici - agnostici! I nikako čudo da većina katolika bira za predsjednika agnostika. Neki se tome čude...

Može li se promijeniti situacija. Na normalan način ne vjerujem. Staro stablo presađivati ne može se. Staro stablo presavijati ne ide - puca. Jednostavno idemo u propast ove katoličke generacije kako u Hrvatskoj, tako i u Evropi. A Biblija, evanđelje govori: Bog može podići djecu Abrahamovu iz ovog kamenja. Da, možda i iz muslimana koji sve više nadiru.