Kvarantore

Ne znam što mi je bilo u djetinjstvu draže, mističnije, jaslice ili kvarantore.  Uh, kako je bilo divno promatrati barba Zoru (a bio je već star) kako pali svijeće i onu najvišu. Koji mi je bio užitak donositi svijeće, kandelire, poći ubrati jafrina za okitit oltar /tko je onda poznavao cvjećarne/. Uvijek mi je bilo tajanstveno promatrati dalmašak kako visi s krune nad oltarom,

Stare postirske kvarantore nestale su u ovom obliku obnovom prezbiterija oko 1980.  godine.

Koja božanska mistika je ispunjala kapelu (prezbiterij), a kako je to djelovalo u mojoj duši. Kad sam malo ponarastao smio sam ići u šufit, uvući se kroz jedan otvor i podignuti mač da se može kruna spustiti.. a kasnije sam je i sam dizao... pa kad sam smio nositi „piramide“ (2 stalka za svijeće sa strane.)  Cvjetnica .. blagoslov palmi, procesija sa palmama.. pjevanje muke..a kako mi je bilo interesantno slušati pojedine pjevače...Ne znam zašto, ali sa zanimanjem smo čekali Pilata kojega je redovito pjevao  barba Pjerinko...Onda barba  Zore i još jedan čovjek pale svijeće na kvarantorama, svaki sa svoje strane. Bilo je zanimljivo gledati koji će prije zapaliti svijeće na svojoj strani.. onda  pjevanje predslovlja i tada barba Zore i još jedan čovjek  povlače debele zastore na prozore kapele. Čarobni polumrak, svijeće na oltaru gore...pjevači pjevaju  Svet... Bože, da je sada moći opisati sve one osjećaje što sam ih tada osjećao...pa onda druga procesija sa Presvetim ..a onda ure klanjanja... Tek ona večernja, zadnja ura sa sedam pokorničkih psalama i onda je jedna zavjesica „krenula“ i prekrila pokaznicu. Uslijedila je propovijed, a na kraju propovijedi bi propovjednik pozvao prisutne da se poklone Gospodinu...tog časa bi se zavjesica ispred pokaznice otvorila, a puna crkva ljudi pala na koljena.. Tako i ponedjeljak i utorak, a u srijedu, nakon otpjevane muke i procesije, sve je trebalo raspremiti. Kvarantore treba ukloniti, a na oltaru sv. Ivana urediti „Božji grob.“

 

Kvarantore  raznih godina nakon obnove

Vrijeme čini svoje, pad vjere sasvim sigurno igra veliku ulogu, ali i nestanak mističnosti pa više ne privlači onako kao nekada. Na Veliku srijedu se dalmašak skupljao po sredini, a onaj sa strane se malo podizao što je podsjećalo na cijepanje hramske zavjese.. na razorenje Jeruzalema i pustoš o kojoj govori Jeremija prorok u svom Plaču. Pa onaj Baraban! Sve je to davalo Veloj šetemoni notu koja se duboko usjekla u djetinju dušu čovjeka koji se i sada rado prisjeća i žali za „izgubljenim djetinjstvom“.

                Ista sudbina je zahvatila i “Božji grob“. Sjećam se koliko sam samo puta tražio  cvijeće za okitit, čak su nas nekoliko puta tete poslale u Dol na groblje ubrati bijelog cvijeća kojega je bilo samo tamo. Pa su žene kitile tanjure, u sredini je bio lumin, a on ukrašen cvijećem..

Stari i novi  „Božji grob“ u Postirima

Zatim one figure rimskih vojnika i Marije i Ivana pod križem. Koliko sam ura proklečao pred tim divnim prizorom, a u mašti doživljavao muku i smrt Spasiteljevu. Sigurno su kateheze župnika, don Ante, učinile svoje, a barba Zore je imao najviše povjerenja u mene. Evo, pri kraju svog životnog puta otkrivam koliko mi je sve ovo u životu značilo. I sada, gledajući ove stare izlizane slike, osjećam milinu u duši i žal što nemam više onih sila koje bi punile moje duhovne akumulatore! Kao mlad svećenik sam svake godine dolazio makar doživjeti jednu večer kvarantora pa su mi se i neki kolege rugali da sam vezan „pupčanom vrpcom“ za Postira. Na žalost, danas su od te ljepote ostali ostaci ostataka, a „pupčana vrpca“ potpuno nestala!

Prve svećeničke kvarantore

Brusje – došao sam mlad, pun zanosa nadajući se onom bogatstvu.  Pred Cvjetnicu me neke žene, Lucija Puizova i Kate Tamboletova, pitaju što ćemo s oltarom. Zbog promjene oltara prema puku sve je nestalo. Opisali su mi kako je izgledalo i naručio sam konstrukciju. Da, sve je bilo kako su mi one opisale, ali moja duša je bila prazna, a tim više što ni posjet crkvi u Brusju nije bio Bog zna kakav.

Kvarantore u Grablju, danas kao i nekad¨

Kvarantore u Brusju danas  vrlo slične negdašnjima!

  

Sjećam se da smo šivali nove zavjese. Posebno lijepo bilo je pjevanje „Slava čast i hvala ti“ u procesiji s maslinovim grančicama. Lijep je bio i Prosti moj Bože no, u Brusju nikad to nije u meni izazivalo neki poseban osjećaj, jer je bilo malo svijeta.Sjećam se jedne godine (kad je bio izgrađen novi hotel Helios u Starom Gradu),  teta Lucija i Kate su napravile oltar, ali skroz tužne, jer nije bilo ama baš nikakvog cvijeta u mjestu. A ja sam znao da je nasađeno nekakvo žbunje oko hotela koje je upravo cvjetalo bijelim cvijećem. Oko polnoći ja i jedan mladić  otišli smo mojim fićom do  Heliosa i nabrali cvijeća. Kakvo je to bilo iznenađenje kad je u jutro oltar osvanuo sav u  cvijeću. Sjećam se i sada zapanjenog pogleda sakristanke Vice Mirine, a teta Lucija i Kate nisu nikada doznale od kuda je bilo cvijeće. I mislim da je ovo prvi put da ovako javno iznosim. Samo napominjem čitateljima da je to bilo početkom sedamdesetih godina kad je to bilo vrlo opasno.

                U Grablju je situacija bila drukčija. Crkovinari i bratimi su tamo bili aktivni pa su crkovinari uređivali oltar, a njihove žene su se brinule za cvijeće. No, prve godine su bile nekakvi stari crveni oltarnici i svijećnjaci poprilično crni. Župa je imala novca od lavande pa smo, za iduću godinu, napravili nove oltarnike koji stoje i danas, a sve svijećnjake dali kromirati. Iako je bilo samo šest-satno klanjanje i u Brusju i u Grablju, zadnja ura u Grablju mi je bila posebno lijepa i ostala mi je u srcu. To je trebalo doživjeti. Ono pjevanje  „Klanjamo se tebi Isukrste“ kada punim srcem i glasom pjevaju svi u crkvi i pjevači u kantadurskim bancima i oni na koru, kao i sav narod u crkvi. Doživljaj koji se pamti. Takvo je pjevanje bilo u Grablju uvijek ,a posebno za blagdane. Propovijed je bila sa „pulpita“. Prije toga bi remeta, Luka Dončetov,  zastavicom pokrio Presveti sakramenat. Ja sam trebao petom udariti u vrata na propovjedaonici da on može, na dogovorenu riječ, ukloniti zastavicu, a svi u crkvi bi pali na koljena i ja sam trebao zazvati poseban blagoslov na sve. Nisam smio nikoga i ništa ispustiti. Nakon toga bi se palile svijeće i pjevalo „Isuse ufanje naše“. Još sada mi odzvanja u ušima. Kako mi je bilo šuplje gledati jedan noviji video zapis, velika većina u crkvi šuti. Lijepe uspomene na neka davna vremena.

      

Sjećanja na druge kvarantore koje nisu bile u mojim župama

  U Hvaru su također bile lijepe kvarantore. Posebno je bilo lijepo pjevanje „Rubeske“,  mislim da je to komponirao jedan kanonik  baš za Hvar. Prekrasno je zvučalo to pjevanje  uz još ljepše okićene kvarantore

sa zlatnim brokatnim antipendijem što je u hvarskoj katedrali stvaralo posebno raspoloženje. Tamo bih odlazio u Veliki ponedjeljak, jer sam uvijek odlazio i u Postira.

Hvarske kvarantore, dok se s kora orila „Rubeska“. Desna slika - hvarski remeta Zorko i njegov sin Nikša pale svijeće.

 

Na žalost i ovo je nestalo kad je tadašnji župnik, msgr. Josip Šantić, prebacio biskupski tron ispred glavnog oltara.  Ovdje ću navesti još jedne kvarantore o kojima sam prvi put čuo  od župnika don Ante Marušića,  to su kvarantore u Milni.

 

Pripovijedao je don Ante da je trebalo danima raditi za napravit ove kvarantore. Mislim da su ove kvarantore bile zadnji put postavljene za vrijeme župnika, don Stipe Bonačića. Rapidnim padom broja vjernika, gubitkom interesa za Boga i crkveno dolazi i do smanjenja oltara kvarantora.  Još jedne kvarantore sam želio vidjeti koje su posve osobite, a to su kvarantore u Komiži. Posebna konstrukcija je podizala i spuštala Presveti sakramenat.

 

Ove kvarantore mi se čine zanimljivima, jer bi mogle vući svoje podrijetlo iz vremena kada je papa Aleksandar III. bio u Komiži.       

Vrlo su lijepe kvarantore u Pučišća,  mislim da je to, uz Postira, jedina župa na Braču koja ima klasične kvarantore, od  Cvjetne nedjelje u podne do Velike srijede u jutro. Časna sestra Danijela ulaže, dugi niz godina, mnogo napora i truda da ih ukrasi.

     

Kvarantore u Pučišćima   Kvarantore u Starom Gradu /Hvar

 

 

 

Vrijeme nakon povratka iz Austrije 

U Dolu, ni prije mog odlaska u Austriju, a pogotovo poslije nije  bio veliki oltar nešto posebno okićen za Cvjetnicu. Znalo se, ponekad, staviti sa strane oltara po veliku granu palme i oltar bi se nekad bogatije, nekad manje bogato okitio, ali ništa posebno. Pa ni klanjanje nije baš bilo nešto naročito, tako da sam zadnje dvije godine činio samo jednu uru klanjanja, jer nitko nije dolazio. Pjevači bi, da na večer ne moraju dolaziti, otpjevali  „Prosti, moj Bože“ preko pričesti .

 

U Škripu, zbog dužine obreda i malog broja vjernika, to jest klanjatelja, u zadnjim godinama nije bilo niti klanjanja, a koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i do 1982. bilo je klanjanje . U zadnjim godinama nije se ništa održavalo, jer sam ja redovito imao još i u drugoj župi, a klanjatelja nije bilo. U Splitskoj sam nekoliko godina posluživao, tamo je bilo klanjanje i imaju jedan vrlo lijepi napjev „Slava,čast i hvala ti“! Smrću posljednjeg pjevača Hrvoja, ne znam da li više pjevaju Prosti, moj Bože!  Na kraju, evo i  oltara u Pražnicima kakav je bio do sada i kakav je ove godine nakon preuređenja i nabavke novih oltarnika, jer je stari vrlo lijep i vrijedan, ali u lošem stanju da ga se ne može koristiti, nego ga treba čuvati!