Pogledajte: Propovijed i oproštajni govor na sprovodu Marka Gospodnetia
Dol se iznenada oprostio od svog pjevača i čovjeka koji je dugo godina radio na dobrobit mjesta i općine Postira. Rođen 1950.g. u obitelji Pavla i Regine (Reice) Gospodnetić. Započeo je svoje školovanje upisom u srednju glazbenu školu (to znanje je obilato koristio u pjevanju). Njegov otac, Pavo, je bio crkveni pjevač. A Marko, kao dijete i momčić, nadaren sluhom, upio je dolsko pučko pjevanje. Nastavio je školovanje studijem ekonomije u Zagrebu. U to vrijeme je sudjelovao u studentskom pokretu. Zanimljiva je epizoda kad je došao na Brač, za vrijeme praznika. S nekim prijateljima iz Dola je napravio „barikade" na cesti Bol - Supetar s namjerom da ometaju automobile beogradske registracije. A prvi je naišao automobil zagrebačke registracije. Puni straha su stali, ali su „organizatori" smijući se, prišli i „propustili" ih: „Ne plašite se, ovo je namijenjeno Beograđanima." Plod: Marko izgubio općinsku stipendiju.
Nakon što je lijes izložen u župnoj crkvi, nepregledna kolona je odala počast pokojnom Marku i izrazila sućut obitelji.
Život mu nije bio baš lagan. Radio je u Kaštelima, u ekonomatu grada, u Općini Postira, pa u Croatia osiguranju, gdje ga je zatekla iznenada smrt, iako je, u zadnje vrijeme imao problema sa zglobovima i spremao se na operaciju koljena. Zbog ekonomskih i stambenih uvjeta sagradio je kuću u Supetru i oženio se Filkom iz Krila. S njom je imao dva sina Pavu i Tonija. Za vrijeme rada u općini Postira pripremio je, među ostalim, plan i nacrt za izgradnju igrališta u Dolu, koje je kasnije i izgrađeno. No, upravo tu je doživio vrlo ružan udarac. Na izborima su se mještani opredijelili i glasali za listu na kojoj se nije nalazio Marko i tako ga nagradili za njegovu ljubav prema mjestu. Time je morao napustiti i mjesto u Općini.
Iako je obitelj izrazila želju da se umjesto vijenca daruje za potrebe crkve, mnogi su i odar i grob okitili vijencima.
Ljubav pokojnog Marka prema Dolu i dolskom pjevanju bila je vrlo velika. Svojim drugim dolaskom u Dol za župnika 2000.god uznastojao sam oživjeti, a onda i očuvati dolsko pjevanje, čemu se Marko toliko radovao. Imao je veliko strpljenje s ministratima koji su tek započimali pjevati. Kad sam predložio pjevačima da bi oni pjevali Božićnu jutarnju s kora, a ministranti odgovarali , mnogi su na taj prijedlog sumnjičavo klimali glavama. Vježbalo se u kuhinji župske kuće, uz komin. Marko je pjevao s djecom. I otpjevala se Božićna jutarnja na opću radost i odobravanje svih. Marko je pjevao i bio uz ministrante (ja nisam najbolji pjevač, a i melodija mi „vuče" na postirsku) i tako ih je pokrenuo, uz aktivno podučavanje starog pjevača Ante Gospodnetića - „Kralja", prema pjevanju starih dolskih melodija.
Zasigurno Dol nije doživio takvog sprovoda
Ljubav prema Dolu i dolskoj župi se očitovala i na jedan poseban način. Marko je, dugi niz godina, dolazio u Dol na misu. I ako uzmemo da je svake nedjelje, a na veće blagdane i dva puta (na Večernju) , dolazio iz Supetra, a to je 25 km i ako uzmemo da je dolazio samo dvadeset godina i ako uzmemo samo po 1 kunu, onda bi to bila suma od preko
5 000 €. Ne znam da li se u Hrvatskoj može naći takav vjernički primjer. No, Marko nije gledao samo na pjevanje, nego mu je na duši bilo i duhovno dobro, i materijalni napredak Dola. Pa je u promišljanjima o budućnosti župe svim srcem i dušom prihvatio i zastupao ideju o premještanju mjesne fijere, Kandalore (2.II). Slagao se da se, zbog izmijenjenih okolnosti, radnih obveza, starenja stanovništva Fijera prenese na prvu subotu u mjesecu veljači. Ovoj ideji su se žestoko usprotivili oni koji nisu za župu, ni župski život učinili ništa, čak su i rijetko dolazili na misu i kojima je fijera bila samo „fijera trbuhih" kako je to u župnoj kronici zapisao mještanin - bivši župnik Dola, pokojni don Mirko Matulić. Glavni argument protivnika ove ideje je bio „nama neće zapovidat oni koji ne spavaju u Dol."
To je Marka toliko ražalostilo da dugo vremena nije dolazio u Dol na misu, nego je odlazio u župu svog stanovanja. Znao mi je reći „Don Ivica, ni mi ovo doživljaj mise i blagdana kao u Dolu."
Nakon oproštajnih riječi još jednom nam je Marko otpjevao poslanicu Cvjetne nedjelje - „postavši poslušan do smrti i to smrti na križu"
Nakon koncelebrirane svete mise, župnik i trojica svećenika - koja je otpjevana u uskrsnom raspoloženju, uslijedio je obred posljednjeg oproštaja. Najprije je klapa „Vala" iz Supetra u kojoj je i Marko sudjelovao, otpjevala jednu prikladnu pjesmu, potom je pročelnik općine Postira izrekao nekoliko riječi u ime Općine, a nakon njega se župnik zahvalio Marku na njegovoj ljubavi, kako prema župi, tako i prema njemu kao čovjeku. Na kraju je pušten video zapis kako Marko pjeva poslanicu Cvjetne nedjelje, samo onako kako je on to znao pjevati, s puno vjere i ljubavi, jasno melodijom koja se pjeva u Dolu. To je na sve prisutne ostavilo vrlo dubok dojam. Kolega svećenik je prokomentirao: „Ovo je sigurno prvi sprovod u Hrvatskoj s audiovizualnim oproštajem". Na kraju su pjevači otpjevali tradicionalni „Oslobodi me, Gospodine!" Supruga pokojnog Marka je izrazila želju da cvjetni aranžmani koji su postavljeni na oltarima ostanu u crkvi i da se ne nose na groblje. Nad grobom je zapjevala i klapa „Morbin."
Mnoštvo ljudi je otpratilo Markovo tijelo na posljednje počivalište, kroz rascvjetalu dolinu do mjesnog groblja
Reče mi stari pjevač, Ante Gospodnetić Kralj: „Uvijek sam se veselio kad sam vidio Marka među nama, znao sam da će ako nešto pogriješimo, Marko to odmah ispraviti." S Markom je otišao i komad kulturne baštine Dola. S Markom je otišao i dobar čovjek i vjernik, što je pokazalo ogromno mnoštvo na ispraćaju. I ovo napisah da ostane zapisano kao malo svjedočanstvo o životu jednog vjernika koji je volio svoje rodno mjesto.
Marko, hvala ti za iskazanu ljubav prema meni, za prijateljske opomene i kritike, za riječi podrške. Bog neka ti bude vječnom nagradom. I eto me, uskoro za tobom, doviđenja!