Narod Božji i sukobi:

 

Prevladavanje unutarnje Crkvenih sukoba kao problem[1]

 

1. Položaj sukoba unutar Crkve

Čini nam se da se broj i intenzitet nutarnje Crkvenih sukoba povećava. «Novi crkveni smjer», «imenovanje biskupa», «teologija oslobođenja», „napetost između tradicionalnih i modernih grupacija» danas potiču sukobe na veliko. K tome dolaze «trajno goruće» teme kao «diskusije o sprječavanju začeća», «seksualni moral», «celibat», «žene u Crkvi», «laici», a onda mjere učiteljstva (Küng, Boff, Drewermann) pružaju vrlo često izliku za žestoke sukobe.

To je stanje u sveopćoj Crkvi.Mi, kao da živimo izvan vremena i prostora, zašto? Svećenici ne pokazuju nikakav interes za spomenute teme ili vrlo mali. Uzroci : slabo praćenje duhovno - intelektualnih kretanja u sveopćoj Crkvi? Premorenost? Okoštalost? Uljuljanost u vlastiti «kampanelizam», to jest «uvjeravanje sebe i drugih kako je moj «kampanel najljepši i najbolji»? Sukobi koje danas imamo u biskupiji? Izvor? Ili sukoba ne smije biti?

Neizbježno je pitanje kakvu vrijednost imaju unutarnje Crkveni sukobi danas. Jesu li sukobi nešto što je u svojoj biti suprotno narodu Božjem - dakle nešto što se protivi volji Božjoj, čak sotonski? Neće li se tumačiti to nejedisntvo, odbijanje, suprostavljanje kao neposluh?  Ili, jesu li sukobi - pa i u Crkvi, nešto naravno, možda čak i poželjno? Nisu li upravo sukobi bili izvor pročišćavanja učiteljskog pologa, poboljšanja Crkvene organiziranosti? Poticaj novog oživljavanja vjere.

S obzirom na ovo pitanje, postoji neka određena nejednakost. Na prvi pogled izgleda  da je u svijesti Crkve duboko ukorijenjeno da su sukobi nešto protivno Božjem narodu, da se u sukobima očituje nekakva «pukotina» u Crkvi, da su sukobi nekakvo sjeme zla. Ovakve i slične predodžbe o sukobima u Crkvi čuju se i čitaju vrlo često. Sam papa Pavao VI je, s obzirom na miris ovakvih turbulencija, jednom rekao: »Sotonim dim je kroz neke pukotine ušao u hram Božji: proširili su se sumnja, nesigurnost, kritiziranje, nemir, nezadovoljstvo, protivljenja.»  (Herder Korespondenz 17 (1972/73), 87).

Ovakvo stajalište odgovara pokušajima da se svi sukobi umanje, po mogućnosti, sukobi ne bi smjeli niti postojati i oni bi trebali određenom riječju (sile), npr. papinskom instrukcijom  biti rastumačeni i jednostavno time i dovršeni.

Sada se može postaviti pitanje da li je ovakvo stajalište pravilno nasuprot konflikata? Da li je to korektno, nastupanje različitih mišljenja, različitih očekivanja ili čak suprotnih interesa povezivati sa izdajom, pobunom, izdajom vjere ili čak djelovanjem Zloga? Zar ne postoji ovdje nekakva preosjetljivost za postupke na koje smo naviknuti, ali su besplodniji, nego reakcija na njih? U stvari, u svim vremenima Crkve, su postojali sukobi - i to ne baš tako maleni - a sama Biblija nam navodi vrlo rječite primjere ( Dj 15, 36-41: dijeljenje Pavla od Barnabe;  Gal 2,11-21: sukob u Antiohiji. Narod Božji bez sukoba je iluzija!

Odakle onda dolazi ovakvo odbijajuće ponašanje nasuprot sukoba?  Sigurno ga potiče određena slika o kršćanskom zajedništvu, kao što se to opisuje npr. u Dj 2,42,  zajednica koja je «jedno srce i jedna duša. Brojne druge biblijske izjave idu u tom pravcu: među kršćanima ne bi smjelo biti sukoba,  vlastitost kršćanskog zajedništva je bratska i sestrinska ljubav koja ne pozna ni svađe, ni napetosti. Oduševljeni ovakvim idealom, učiteljstvo Crkve i teologija su se neprestano trsili definirati Crkvu kao jednu takvu zajednicu;  Papa Leo XIII je definirao Crkvu kao «societas perfecta», to jest kao savršenu i harmoničnu zajednicu.

Ovdje treba reći da se ideal i stvarnost ne podudaraju. Ideal ne opisuje stvarnost, nego zahtjeve za (što je moguće veće) približavanjem tom idealu.Ovo dostignuće savršenog ideala putujućoj Crkvi neće nikada biti dostupno - to je stanje koje pripada ehatološkom savršenstvu.

Jer dokle god mi «putujemo ovom zemljom» vrijedi: nikakvo trajno ljudsko zajedništvo ne može potpuno riješiti sukobe. To doživljavamo i u našim odnosima u obitelji, na poslu, s kolegama, sa susjedima,  pa čak i s prijateljima: nije moguće postići stalnu harmoniju bez ikakvih sukoba. Gdje ljudi žive ima napetosti, : različiti interesi, ciljevi, ideje, očekivanja neizbježno vode prema određenim problemima. Može se reći: u čovječjoj je naravi da on, kao socijalno, društveno biće, jest ujedno i biće sukoba.

Takvim pogledom, jer sukobi nisu nikakav pokazatelj otpada i propasti - trebalo bi u Crkvi doći do malo drugačijeg pristupa,  malo pozitivnijieg,  prema sukobima: naime radi se o sasvim normalnim, naravnim datostima ljudskog zajedništva, koje treba stvoriti i izgraditi jedan tako visok ideal kršćanskog zajedništva iz ovakvog svijeta. I zato se ideal kršćanskog zajedništva ne bi smio shvatiti tako da su sukobi zabranjeni, nego «u bratskoj i sestrinskoj ljubavi ujedinjena zajednica» u kojoj će se napetosti koje nastanu, u bratskoj i sestrinskoj ljubavi, nadvladavati.

I sasvim sigurno da nije unaprijed predodređeno da bi sukobi trebali biti nešto rušilačko i protiv spasenja, naprotiv, sukobi u sebi nose nešto kreativnog i spasiteljskog potencijala. Sukobi po sebi niti su dobri, niti su zli, oni mogu djelovati kako rušilački, tako i izgraditeljski. To ne leži, pak, u samim sukobima, nego u tome kako ljudi sa sukobima postupaju i kako ih podnose. Iz svega što je do sada rečeno izlazi da nam je u Crkvi potrebna «kultura rješavanja sukoba.»

Mislim da sam ovdje dotakao ranu na tkivu našeg Crkvenog zajedništa. Nedostaju nam modeli ponašanja koji bi doprinijeli rješenju sukoba. Vrlo često se napetosti i proturječnosti  uređuju mehanizmima koji nemaju nikakve veze sa sadržajem sukoba: pozivanjem na viši autoritet u hijerarhisjkom uređenju (kao da bi imao uvijek pravo onaj koji je na čelu neke zajednice) zapovijedanjem šutnje ili zabranom javnog nastupa, oduzimanjem misije ili dozvole naučavanja, preko poziva na «poslušnost» i poniznost, preko raznih predbacivanja kao «tvrdoglavost» «nepogodno vrijeme» «slijepilo» itd

Ovdje se otvara široko polje učenja za sve kršćane kao i za nositelje dužnosti, a posebno za one  koji nose neku odgovornost u Crkvi: postupanje sa sukobima i njihovo uspješno rješavanje. Možda bi bilo neizbježno da se u odgoju teologa, kao i u katehezi svih krštenika, uz moralne i duhovne pouke, daju pouke kako rješavati sukobe - ovo na temelju činjenice da će naša Crkva i naše društvo postajati sve više i više pluralističko, da će možda različitosti, a time sve češće i jače razlike i nesuglasja, spadati u našu stvarnost.

Upravo danas, unutar znanosti, postoje mnoge discipline koje se bave tematikom «sukobi» (u najširem smislu riječi): proučavanje mira i agresije - psihologija, sociologija, politologija, etnologija, analiziraju unutar svog područja  pojedine dimenzije sukoba.; vrste, način izražavanja, faze,  trenutke rješavanja i metode. Ova proučavanja imaju veliko značenjem, jer se pomoću detaljnih spoznaja svih aspekata može doći u situaciji brojnih navala sukoba (posebno u društvenom sektoru: nemiri, teror, revolucije, građanski ratovi) ciljano  djelovati u suprotnom pravcu i tako stvarati adekvatna rješenja.

U ovom istraživanju vidim zauzimanje za «kulturu rješavanja sukoba», koju bismo mi trebali preuzeti i u našem Crkvenom zajedništvu. Analiza konfliktnih procesa, kako dolaze u Crkvi, mora stajati na početku te discipline koja ima pred očima specifičnost.nutarnjo Crkvenih sukoba. Jedna takva disciplina bi se mogla studirati na nekoj Crkvenoj akademiji ili teološkim fakultetima i bila bi vrlo poticajna, jer bi se, u rješavanju sukoba, oslanjala na bogato Crkveno učiteljstvo i socijalni nauk Crkve. Takva disciplina, trenutno, ostaje samo san i svaki pojedini od nas je zato pozvaniji uložiti svoje sile u traženje zadovoljavajućeg rješenja sukoba.

 

2. Problemi unutar Crkvenog rješavanja sukoba

Već gore je bilo rečeno da je uočljiv veliki manjak u načinu kako se unutar Crkve iznose problemi. «Veliki manjak» - znači da preko pojedinih načina ponašanja u nekim konfliktima, prije dolazi do eskalacija, «bunkeriranja» frustracija, ogorčenja, nego pronalaska zadovoljavajućeg rješenja za sve strane u sukobu. Želim u sljedećim primjerima pokazati taj «veliki manjak" ne zato da bih napravio nekakav katalog grešaka, nego da bih razjasnio neke postupke. Jer uvjerenje da neko ponašanje može biti pogrešno, u sebi nosi pretpostavku popravka i kontrole.

Medij kojim ću se služiti je govor, jer je govor najvažniji medij rješavanja sukoba. Ne samo da će se tražiti  «dijalog» i «komunikacija» - svaki sukob sadrži i formulaciju riječima (vlastita i tuđa pozicija) i sudionici sukoba najprije dođu jedan s drugim u verbalni kontakt. Da, način kako sudionici sukoba međusobno razgovaraju je odlučujući za tok njihovog sukoba.I zato je neophodno potrebno paziti na govor i način njegove upotrebe - jer u tome leže velike opasnosti - kako će se to pokazati -  da se rješenje sukoba oteža ili čak spriječi. Nabrojit ću nekoliko načina upotrebe govora koji imaju u sebi rušilački i destruktivni karakter:

 

a) Crno - bijela tehnika

Argumentacijski oblik unutar Crkvenih diskuija (ali i ne samo ovdje!) kojeg se vrlo često nalazi je upotreba pojmova koje izazivaju polarizaciju: «istina» i «zabluda»; «posluh» «neposluh»; «vjernost papi (biskupu)» «kršenje vjernosti»  «otvorenost » «neprijateljski svijetu» i td. Upotreba ovakvih pojmova sugerira: Tko nije jedno («otvoren «) taj je onda drugo («svijetu neprijateljski»). Između toga ne postoji ništa, nekakve diferencijacije, nikakve nijanse, nikakvi međutonovi.

Dobar ili zao, prijatelj ili neprijatelj, povjerljiv ili opasan, od Boga ili od vraga, to su drugi primjeri za takve polaritete. Oni sasvim krivo usmjeravaju da su sve stvari uređene prema jednostavnoj dualističkoj metodi: tko nije istog mišljenja s onim koji se nalazi u  posjedu «istine», taj je u «zabludi». I kad bi postojala samo ova dva suprotna polja, onda bi kvalitativne razlike među sukobljenim stranama postale kvantitativne: tko odbija nekakve papine moralne izjave, on je sveukupno protiv pape, tko pokušava promijeniti neku Crkvenu praksu, on je nevjeran Crkvi.

 

Po sebi je jasno da je takvo razmišljanje i takvo shvaćanje sasvim neprikladno za rješavanje Crkvenih sukoba. Ovdje se radi o nečuvenom pojednostavljenju stvarnosti koja ne prihvaća  takvo pojednostavljivanje, jer ima bezbroj raznolikosti i nijansi. Ako je sve raspoređeno u dva tabora i ako je jasno u kojem taboru stoluje istina i dobrota, onda je uzaludno pokušavanje približavanju drugom taboru. Onda se kompromis ili približavanje drugom taboru shvaća kao «izdaja» ili « napuštanje i poraz istine», kao «prihvaćanje zabluda». I kod takvog načina razmišljanja  je potpuno nepotrebno da se pripadnike suprotnog tabora sluša, njihova razmišljanja uzima ozbiljno. Ovdje rješenje problema znači samo jedno: «zabludu treba iskorijeniti, istina mora pobijediti.»

 

b) Shematizacija

Isto tako se vrlo često opaža onaj način gledanja po kojem se sve stvari trpaju u svoju shemu. Tom načinu gledanja je dovoljno da opazi samo jedan znak na čovjeku, da bi se o njemu mogao reći kompletan sud: To je tradicionalist. To je lijevi. I na taj se način gledaju i ocjenjuju  pojedini događaji ili situacije pa se tako i kategoriziraju: novo poganstvo, materijalizam, liberalizam, posvjetovnjenje, centralizam itd.

Takve shematizacije imaju za cilj da svijet učine preglednim. I takav pogled nema analizirajuće, ni diferencirajuće  načine promatranja. Time što cijele događaje prekrivaju jednom etiketom, cijeli se događaj i pokret prosuđuje i osuđuje. Time je sve poznato, sve procjenjivo, sve predvidivo.  I tko je raspet kao "tradicionalist", njega će odbiti u svemu oni koji kod svojih protivnika vrijede kao "lijevi."

I u ovom slučaju dijeljenje svih stvari po shemama, otežat će se rješenje sukoba: po shematizaciji onom suprotnom će se dati slika "neprijatelja" pa će se u nastavku ratovati protiv te slike, a da se neće uopće promatrati jedinstvenost i svojevrsnost partnera u sukobu.

 

 

c) Teologizacija

Od starine u Crkvi je poznato da se sukobi i napetosti  prenose i u teološki rječnik. Ovdje se sasvim jednostavni sociološki i sociološko-psihološki fenomeni pokušavaju teološki rastumačiti, dakle "teologizirati". I danas je to vrlo čest slučaj. Ako nositelj Crkvene vlasti, prigodom kritike na njegov način upravljanja, reče:" Istina se ne smije falsificirati!", tada on upotrebljava teološki pojam "istina" i tako napetosti oko svoje osobe i načina upravljanja prebacuje na teološko područje da bi ga označio kao "zabludu". Time on pokazuje: ne radi se uobičajenom osobnom sukobu i napetosti, nego o teološko metafizičkom sukobu. Tako situacija dobiva teološko metafizičko opterećenje, pa tako i sredstva, koja su na raspolaganju ne mogu nikako biti uobičajena, kao dijalog ili kompromis, nego ostaje samo podložiti se istini ili ostati tvrdokoran u zabludi.

Upotrebljavanje teoloških pojmova da bi se tumačilo socijalne (i Crkveno političke) situacije, vrlo je obljubljena strategija kojom se, uz pomoć govora jednog načina gledanja, želi stvoriti istina kojom se može kasnije utjecati na tok sukoba. Na primjer, tu je strategiju upotrijebio Martin Luhter kad je papu nazvao "Antikristom". Time je želio probuditi dojam da se kod ovog sukoba radi o jednom apokaliptičnom, posljednjem boju između božanskih i sotonskih snaga.

Da takva "teologizacija" sukoba ne može doprinijeti rješenju, ne treba posebno dokazivati. I po njoj se temeljni uzrok sukoba prenosi na drugu stranu i umjesto napora da se međusobno razumiju, sve se stavlja pod "nasilno" rješenje.

 

d) Hijerarhizam

 

U našoj Crkvi postoji vrlo veliki problem odijeliti hijerarhijsko ustrojstvo socijalnog sistema od pitanja istinitosti izjava. Izgleda da vrijedi sljedeće : Tko je na višoj poziciji, ima veću kompetenciju odlučivati što je pravo, a što krivo.

Ovaj se problem javlja češće ako se javlja sukob između dva partnera, koji pripadaju različitoj hijerarhijskoj razini, npr. između biskupa i svećenika. Tada riječi biskupa imaju veću vrijednost "jer je on biskup", nego svećenika: "jer je on i onako samo svećenik!" U takvoj situaciji ovaj posljednji se može truditi ne znam kako i dokazivati da su njegove riječi ispravne, ali zadnju riječ ima biskup, jer se biskupovoj riječi daje drugo značenje. Isto vrijedi i za konflikte između svećenika i laika. Ovdje je svećenik u "povoljnijoj poziciji."

Treba naglasiti da hijerarhijska kompetencija i istinitost izjave ne stoje ni u kakvoj međusobnoj ovisnosti. Istinitost izjava se nikako ne smije mjeriti, kako se ona predmijeva, nego kako se dokazuje. Strukturalni auktoritet nikako se ne smije pretpostaviti razumskom prosuđivanju. Ako je to slučaj, onda će rješenje problema izgledati ovako: "jači" ("viši") upotrebljava svoju vlast, a "slabiji" ("niži" ) se mora toj vlasti podvrći - jedna vrsta katoličkog socijaldarvinizma koji ni na kakav način ne odgovara idealu kršćanske zajednice.

 

e)Argumentacija frazama

Nutarnje Crkveni sukobi su, na žalost, označeni time da se ne pazi na nutarnji sadržaj. To se najjasnije pokazuje kako se određena uvjerenja opravdavaju ili temelje: njihovi zastupnici govore paušalne fraze, koje u prvi čas izgledaju kao da govore njima u prilog, ali u stvarnosti ništa ne govore ili su čak lažne.

Na primjer, takve fraze su: "O istini se ne može glasati" ili "u Crkvi nema demokracije" obje tvrdnje se često upotrebljavaju da bi se blokirala obnova ili promjena Crkvene prakse - pa koliko god izgledaju na prvi pogled prihvatljive, toliko je krivo da "se o istini ne može glasati", jer je stara praksa na koncilima drukčija. Kao što je i tvrdnja da "Crkva nije nikakva demokracija" toliko paušalna nasuprot činjenici da u Crkvi postoje brojni demokratski elementi (izbor pape).

Pri upotrebi takvih parola ne uzima se u obzir da je stvarnost mnogo složenija, a da bi se mogla obuhvatiti jednom jednostavnom izjavom. U stvarnosti sugerira se jednostavno i jasno postavljanje problema: kao da je problem izašao samo zbog gluposti ili tvrdoglavosti druge strane. Problem se rješava: izoliranjem, sprečavanjem gluposti.

Ovdje ne završavam  iznošenjem "manjaka",  jer ne bi sve bilo rečeno, nego bi se razdužila tema. Kao što je već rečeno ovaj opis bi nam trebao poslužiti, oči sviju nas izoštriti, za slične ili iste slučajeve. Mislim da će dovoljno poslužiti  cilju; a sljedeće je: pripaziti na uputrebljavanje vlastitog izričaja i govora i kod sebe izbjegavati takve manjkove te tako doprinositi uklanjanju zapreka za rješavanje sukoba.

 



[1] prema: Friedrich  Schleinzer OCist Gottes Volk 2/92 str. 87