U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.
Ulazna: Bliže o Bože moj
Braćo svećenici, sve vas lijepo pozdravljam. Osjećam jednu malo nelagodu, neugodno je drugima ispitivati savjest. Pokušavam zajedno s vama razmišljati. Nikako ne želim da se na bilo koji način shvati da je jedno ili drugo namijenjeno ovom ili onom kolegi.To bi bilo ono najlošije u ovoj rekolekciji. Osim toga jer je ovo na neki način nešto novoga na našim sastancima pokušajmo sve skupa shvatiti kao pokušaj koji želi obogatiti naš duhovni život.
Geslo pod kojim želim predvoditi ovo pokorničko slavlje je :
U Gospodina je milosrđe i obilno u njega otkupljenje.
Prepustimo se sada njegovu Duhu nek nas vodi. Stanimo pred Gospodina i poslušajmo što će nam reći.
Čitanje: Lk 15, 11-24
"Reče dalje,: "Neki čovjek imao dva sina. Mlađi reče ocu: "daj mi dio baštine koje mi pripada!" Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju I ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno. Kad potroši sve nasta ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati. Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji, a taj ga posla na polje da čuva svinje. Uzalud je čeznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Tada dođe k sebi i reče: "Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću i poći svom ocu pa mu reći:" Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika." Diže se i krenu svom ocu.
Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin mu reče: "Oče sagriješih Bogu i tebi, nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom..." Tada Otac reče svojim slugama: "brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo I da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav I oživje, bijaše izgubljen i nađe se.. I počnu se veseliti."
.
Igramo s maskama
Terapeut Tobia Brocher objavio je pismo jednog mladića. U njemu stoji: «Ne varaj se mojim licem kojega ti pokazujem, jer ja nosim tisuću maski - maski koje se bojim skinuti i odbaciti. I nijedna od njih nisam ja. Moja vanjština govori o mojoj sigurnosti. A iznutra, u duši često lutam, često sam osamljen. No, to sakrivam. Ne želim da to tko opazi. Baš zato pronalazim sumnjive maske iza kojih se krijem, mudre fasade koje mi pomažu da nešto sakrijem, koje me skrivaju od pogleda koji me želi upoznati. Taj bi pogled za mene mogao biti spas. Znam, taj pogled bio bi i prihvaćanje mene kakav jesam, taj pogled ljubavi bi me spasio.»
Da, svi mi igramo igru maski. Ne smijemo se zavaravati. Pokazujemo se jakima, a iza toga se krije lice puno straha, srce opterećeno grijesima i potpunim promašajima.
- Skini sada masku pred samim sobom, jer Bog ne gleda na tvoju masku i pitaj se: Koji su moji strahovi, čega se to ja plašim? Kojih se grijeha ovoga časa stidim, grijeha protiv subraće svećenika.......... grijeha protiv povjerenih župa i župljana...............drugih ljudi i društva? Koji su moji promašaji u dosadašnjem načinu života?
Kad nas srce optužuje
Što činiti kad nas srce optužuje? Ako pogledamo unazad, rezultat su samo karikature našeg prvog plana? Što ako stojimo na ruševinama prošlosti? Ako se počnemo bojati pred nesavladanim strahom pod teretom grijeha i krivnje? U svagdanjem životu razvili smo strategiju da ne osjećamo baš previše od onoga što na nama leži. Krivnju jednostavno nazivamo «manjak kavalirštine» i tako stvari izgledaju drugačije. Ili jednostavno sve bagateliziramo « pa nije to takvo zlo», ili se sakrivamo iza uopćenosti «tako danas rade svi, to pripada svakodnevnom životu». Ili jednostavno sve predajemo vremenu: «To je već davno zaboravljeno. Preko svega jednostavno izraste trava.» Prije svega, sebe oslobađamo krivnje, a optužujemo druge: «Majka je kriva, otac je kriv, krivi odgoj, sredina, društvo...» Stara pjesma, pjesma o prebacivanju krivnje pjeva se već od Adama: «Eva je kriva». Tako tražimo «žrtvene jarce» i uvijek ih nalazimo.
Ako trenira, čovjek može čak i svoje grijehe zaboraviti. Ali ono podsvjesno je duboka rupa. No, zaboravljeni i potisnuti grijeh nije oprošteni grijeh. Već je sv. Ivan napisao: «Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo.»
- Kako prekrivam svoje mane i pogreške? Zašto to činim? Imam li hrabrosti sebi priznati istinu?
Pogled ljubavi mogao bi me spasiti!
Igra skrivača sa vlastitom krivnjom neće nas osloboditi krivnje. Svi izgovori i isprike ne oslobađaju nas grijeha. Ali ako nas netko susretne s dobrotom i milosrđem, mogli bismo odbaciti masku. Pogled ljubavi bi nas mogao spasiti. «Ako nas i naše srce osuđuje, Bog je veći od našega srca.» (1Iv 3, 20) Tada mogu priznati da sam zatajio, da sam sagriješio. I mogu se pokajati. Priznanje i pokajanje pripadaju sakramentu pokore.
- Jesam li spreman priznati svoje grijehe onako kako sam ih počinio? Imam li hrabrosti za ozbiljno kajanje?
Pokajanje - ozdravljujuća kriza
Pokajanje nije neki plačljivi osjećaj, nije puko izricanje «oprosti». Svatko od nas nosi, sa sobom, svoju prošlost u budućnost. Svaki pojedinac se mora odlučiti što će sa sobom nositi u budućnost. Prošlost uvijek ima utjecaj na budućnost. Teško čovjeku koji ne ispituje svoju prošlost. Ali prošlost ne određuje našu budućnost automatski. Između prošlosti i budućnosti stoji čovjek i govori: «kajem se.» Ono što se događalo postat će mi ozdravljajućom krizom. «Žalim, trebao sam se drugačije ponašati». Nije to neko beskorisno očitovanje. Čovjek ne može učiniti da se prošlost nije dogodila. Razbojnik ne može ubijenome vratiti život. Nosim u sebi čežnju - želim se popraviti, ali u pokajanju imamo neko odstojanje. Znam svoju bijedu, imam i neku želju u sebi. Želim se promijeniti. Petar i Juda su učinili isto, izdali su Gospodina. Juda se, zbog toga, objesio. A Petar je izašao van i gorko zaplakao. Pokajanje nas čini sposobnima za pokretanje i preobrazbu tamo gdje smo u opasnosti zakržljati i okameniti se.
- Želim li se zbilja promijeniti? Što ću, u svom životu, već danas promijeniti? Da li se iskreno kajem za počinjene grijehe, žalim li za propuštenim dobrom?
Pomirenje je dar, a ne zadatak
Što ću učiniti sa grijesima zbog kojih se sada kajem? Sa pokajanjem oni još nisu oprošteni! «Tako ako nas naše srce optužuje, Bog je veći od našega srca.» On nas ne osuđuje nego nam daruje svoje milosrđe
Jedan od najsigurnijih putova koji vode u obeshrabrenje je predstavljanje i zamišljanje brojnih zadaća, odluka i samoodricanja koje moram učiniti. «To neću nikada postići» - glasi unutarnja parola. Kod mene ne počima obraćenje, ne kod dobrih odluka, nego u povjerenju u Boga koji mi oprašta i oslobađa me moga grijeha. Isus je rasparao našu zadužnicu. Obraćenje iz grijeha i krivnje počima vjerom u milosrđe. Ja se sam ne mogu osloboditi. Ja trebam svog Otkupitelja!
- Kakva je moja vjera u Božje oproštenje? Držim li samog sebe dostatnim ili od Boga molim pomoć da izađem iz svoje bijede? Što za mene znači otkupiteljska smrt Isusova? Što sam do sada činio da uvijek pred očima držim Isusovu smrt? Što ću činiti sada? Posebno u svojoj obitelji?
«Obraćenje počima milosrdnim poljupcem Oca»
Sve što želim reći vrlo je lijepo sažeto u prispodobi o rasipnom sinu. Sin koji je rasuo svo svoje nasljedstvo, sada trpi glad i nevolju. Potrebno je doći do tih granica da čovjek počne razmišljati. Pokušava sam sebi pomoći, pokušava raditi i postaje čuvarom svinja. Zahvaća ga duboka čežnja, čežnja za očinskim domom i domovinom. Dolazi k svijesti i vraća se kući. Obraćenje je korak koji nam se ne može oduzeti. On se kaje: «Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom.» I priznaje svoje grijehe: «Nisam vrijedan zvati se tvojim sinom. I spreman je na pokoru i popravak: «Bit ću samo najamnik». Često sam doživio da je čovjek spreman na pokoru kad uoči da je sagriješio. Naša praksa u pokori je tako orijentirana kao da čovjek može sam ispraviti svoje pogreške i staviti se u red. Poznajem ženu koja je mislila da je sagriješila u jednom događaju. Od tada je bila bolesna. Savjetovala se s mnogim terapeutima i psiholozima. Sada sjedi u govornici jednog samostana, jer joj je postalo jasno: ona je bolest prihvatila kao kaznu. Htjela je vršiti pokoru i zlo popraviti. Rekla je: «Trebala sam vjerovati u oproštenje i bila bih zdrava.»
Izgubljeni sin se htio popraviti. Bio je spreman činiti pokoru: «Daj da budem zadnji najamnik. Želim biti rob, znojiti se na tvojim poljima. Želim sve nadoknaditi.» To bi bilo pravedno. I da je otac to prihvatio, sin koji je ostao uz njega, bi bio zadovoljan. A ipak se događa drugačije. Otac potrči sinu u susret, poljubi ga i dade mu ponovo prsten i zakolje ugojeno tele. Otac slavi jer: «Sin moj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.» Takav je Bog. «Obraćenje počima poljupcem milosrdnog Oca» - reče teolog Karl Rahner. Bog ne želi najamnike, on želi sinove, ne robove: «vi ste prijatelji moji».
Obraćenje iz krivnje i grijeha nije najprije ljudsko djelo, nego poklon svemogućega Boga. Igramo svoju igru s maskama, a Bog gleda samo u srce. Obratiti se znači: ne trebamo se skrivati. Obratiti se znači: vratiti se u kuću Očevu, naći milosrdnog Oca. Pogled ljubavi će te spasiti.
Pokorničko bogoslužje pred Uskrs
« Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Boga»
Pozdrav
Dragi sukršćani! Za mnoge od jedan radno bogati dan bliži se kraju. Bio je ispunjen lijepim i lošim doživljajima, različitim susretima, obavljenim zadacima pa i brigama. A ipak ste došli, danas, ovdje u crkvu, zajedno slaviti pokorničko bogoslužje uoči Uskrsa.
Živimo u svijetu u kojem se, svakoga dana, ne govori o Bogu. U svijetu tehnike čovjeku, našim susjedima pa i našim obiteljima, Bog je postao potpuno stran. A nama osobno?
Pjesma: Ja se kajem...
Uvod:
Bog, njegovo ime izvan crkve, teško dolazi na usta! Za njega nitko direktno ne pita. O njemu nitko ne želi govovriti. Izgleda kao da je Bog potisnut negdje u stranu pred dominirajućim pitanjima osobnog «imati» i «biti» u današnjem društvu. Da li je ovaj problem otuđenosti svijeta od Boga problem i nas kršćana i unutar Crkve? Zar nam svima Bog ne postaje sve dalji?
Biti kršćaninom zahtijeva potpunog čovjeka koji se vezuje na Boga i njemu ostaje vjeran u dnevnim poslovima, obitelji, partnerstvu, zvanju, slobodnom vremenu, krugu prijatelja i društvu. Večeras ćemo uzeti malo vremena i razmišljati o nastojanjima kako odgovorno živjeti kao kršćani pred Bogom i ljudima.
Molitva
Dobri, milosrdni Oče, u ljude si usadio povjerenje i odabrao ih za partnere u svom savezu. No, ljudi su te uvijek iznova iznevjerili. Ti ih ipak nisi napustio. Dopusti da sada, pred tobom, u tišini, zastanemo, ozbiljno se zagledamo u svoj život i vratimo na put koji vodi k tebi. To te molimo po Kristu, gospodinu našem.
Čitanje: Jr 17, 5-10
Pjesma: Prosti moj Bože
Nagovor
Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Boga i čije je ufanje u Gospodinu. On sliči stablu zasađenu pokraj voda tekućica i k vodama pruža svoje korijenje! Ova mudra, starozavjetna izreka ulijeva povjerenje i, po sebi, je razumljiva. Poznamo je iz psalama, molitava i pjesama. Riječi nam lako prelaze preko usana, a slika o stablu koje stoji pokraj vode asocira nas na život i snagu. Promotrimo ove riječi u svjetlu našega života i ustanovit ćemo da tu sliku ne možemo primijeniti na sebe. Često nismo svjesni svojih korijena i ne sličimo čovjeku koji se uzda u Boga. Zašto?
Mi želimo svoj život sami urediti u obitelji, na radnom mjestu, u društvu. Želimo svime gospodariti, sve imati pod svojom kontrolom. Naša nastojanja idu prema onome što smo si sami postavili, a to nas ponekad čini prezaposlenima i preopterećenima. Težnja da budemo priznati, da imamo više povlači nas ljude u krug koji nas zarobljuje, utječe na naše ponašanje i ako potraje, može nas potpuno promijeniti. Plodovi toga svega su bezobzirnost, neozbiljnost, manjak spremnosti za oprostiti, neobazrivost, popušta spremnost spremnost za pomaganje i raste nerazumijevanje. Sve više se uvjeravamo sami sebe da možemo učinit baš sve sami. Sve svoje planove i zamisli povjeravamo vlastitim snagama i mogućnostima, a da pri tome, ne mislimo na ljude oko sebe. Pogreškama i pritužbama ne dozvoljavamo ni da se pojave. A ipak, iza te dragovoljno ili nedragovoljno podignute fasade živi strah i nesigurnost. Ovdje leži ono što nas čini nesretnima i žalosnima i život nam čini teškim.
Pred Bogom se ne moramo bojati. Pred njim možemo odložiti sve svoje nesigurnosti, jer se on u Isusu Kristu spustio u sve pa i najskrivenije muke i patnje. On nas prihvaća kakvi jesmo, neovisno o našim uspjesima ili neuspjesima, kod njego imamo mogućnost priznati svoje pogreške i slabosti, a on nas neće osuditi, niti pustiti da padnemo. Bogu je svatko od nas netko, svjedno tko smo i što posjedujemo.
«Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Boga i kome je Bog svo uzdanje njegovo.» Ako, u svom životu računamo na Boga, ako dopustimo da nam daruje svoju dobrotu i čovjekoljublje u teškim i bezizglednim situacijama, možemo mirne duše započeti nove putove pomirenja pa i onda kada se susrećemo s ljudima koji drugačije misle. Zbog neke svađe s ljudima, odnosi ne trebaju dugo ostati ne pomireni, niti prvi korak uvijek mora poduzeti krivac. Nevolje drugih ne bismo smjeli samo promatrati i ne priskočiti u pomoć, niti bi nas ismijavanja trebala iritirati. Bog se ne podsmijeva našim pokušajima velikodušnosti, strpljenja i ljubavi. A mi tako dajemo svjedočanstvo o njemu koji je naša nada.
Kako to može izgledati Isus nam je rekao kroz brojne priče. Neka nam i nekoliko sljedećih, novozavjetnih tekstova pomogne da promislimo o vlastitom ponašanju.
- govornik: «Tko želi spasiti život svoj, izgubit će ga. A tko izgubi život svoj poradi mene i moga imena, taj će se spasiti. Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a životu svome naudi? Jer tko se stidi mene i mojih riječi pred ljudima, toga će se stidjeti Sin čovječji kada dođe u slavi, pred Ocem nebeskim i anđelima njegovim.» (Lk 9, 25-26)
Tišina
Pomoć za razmišljanje. Da li je Bog glavni oslonac moga života? Da li čvrsto stojim uz njega, prema dubokom vjerničkom uvjerenju? Jesam li spreman i drugima govoriti o Bogu i o svojoj vjeri?
Meditativna glazba
- govornik: «Ako prinosiš dar na oltar i sjetiš se da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar pred oltarom, idi pomiri se s bratom, a onda dođi i prinesi dar svoj.» (Mt 5, 23-24)
Tišina
Pomoć za razmišljanjeDa li primjećujem da sam bio tvrdokoran kada sam drugima nanosio nepravdu. Imam li hrabrosti priznati pogreške i moliti za oproštenje? Tražiti pomirenje? Jesam li svjestan da moje ponašanje utječe na druge?
Meditativna glazba
- Govornik: «Ne sakupljajte sebi blago ovdje na zemlji gdje crvi i moljci grizu, a lopovi potkapapaju i kradu. Nego sakupljajte sebi blago na nebu gdje ni crvi, ni moljci ne grizu, a lopovi ne potkopavaju, niti kradu. Jer gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje.» (Mt 6, 19-21)
Tišina
Da li su moji životni zahtjevi pravični ili su pretjerani? Da li me moje zauzimanje za uspjeh u životu, zvanju i društvu odvodi od mog vjerskog života? Da li mi je moje slobodno vrijeme važnije od zauzetosti za župu i mjesto?
Meditativna glazba
A jer smo svi mi premalo ljubavi pokazali i zato smo griješili, molimo sada Boga i jedan drugoga za oproštenje: ISPOVIJEDAM SE...
Molitva
Dobri Bože, ti koji nas ljubiš i znaš da smo slabi ljudi, priznajemo ti da smo te često zaboravljali. Mi imamo dobru volju, ali ne možemo bez tvoje pomoći. Molimo te, oprosti nam naše nepromišljenosti, neobazrivost, pomanjkanje ljubavi. Daj nam volje i snage da te svjedočimo svojoj braći riječju i djelom. To te molimo po kristu, Gospodinu našem.
Molitva vjernika
Molitva za mir
Gospodine Isuse Kriste, svima koji ti se vrate ti daruješ mir i pomirenje. Ti si sam naš mir i naše pomirenje. Zato te molimo, ne gledaj naše grijehe, nego našu dobru volju i daj da budemo svjedoci tvoje ljubavi i mira te nam daruj mir, jedinstvo i utjehu.
Mir Gospodnji bio uvijek s vama.
Blagoslov
Bog, dobrostivi Otac, dao vam snagu svoje ljubavi da ga možete revno naviještati svakoga dana! Amen!
Neka On priveže vaše misli i srca na Isusa Krista da on bude vođa vašeg djelovanja! Amen!
Neka vas ispuni radošću svoga Duha da možete živjeti u slobodi i istini, pravdi i ljubavi! Amen!
Neka vas blagoslovi svemogući Bog...
Idite u miru i budite nositelji mira.