Sve vas skupa od srca pozdravljam i drago mi je da ste ovaj put izabrale Dol za svoj sastanak. Razmišljajući što bih vam rekao, palo mi je na pamet da smo u euharistijskoj godini  i da prvi dio posvetimo razmišljanju o našem druženju sa euharistijskim Isusom,  razmišljanju s njim i pred njim.

Žao mi je što mi je dekan prekasno javio pa nisam mogao temeljitije pripremiti ovo malo predavanje. No, pokušat ću ukratko dati nekoliko smjernica,  posebice s obzirom na liturgijske propise i slavljenje svete Mise. Ovo kratko predavanje će imati dva dijela: teoretski i praktičan

1.      Euharistija - središte redovničkog /duhovnog/ života

2. Redovnice i euharistijsko slavlje

2.1    cvijeće

2.2    glazba

2.3    mjesni običaji

 

1. Euharistija - središte redovničkog /duhovnog/ života

Predaleko bi me odvelo kad bih sada raspravljao o Euharistiji kao središtu redovničkog, tj. duhovnog života. O tome ste sigurno već slušale, razmišljale i čitale. Ne samo to. Svaki samostan ima kućnu kapelicu. U njoj se okupljate na svoje dnevne molitve. Ali koliko vremena, svaka od vas osobno, provede pred svetohraništem u povjerljivom razgovoru s Isusom. Možda te svagdanji zadaci i brige toliko zaokupljaju da nemaš vremena za osobni susret s Isusom. Velika je to zabluda, ne samo redovnica, nego svih nas pa i svećenika. Podno tabernakula, u povjerljivom razgovoru s Isusom tvojim zaručnikom, a Isus je nebeski zaručnik redovnica na poseban način. Svojim zavjetima vi ste se njemu predale i samo u njegovoj blizini, u njegovoj školi, vaš život će ići naprijed i dobivati na sve većem smislu.

Kad se okupljate na molitvu pred tabernakulom, , rastete vi kao zajednica, ali u privatnoj molitvi i razgovoru s Isusom, razvija se tvoja jedinstvenost. Prava redovnička zajednica bit će onda velika kad svaka sudionica zajednice dođe, na svoj način, do izražaja u svojoj jedinstvenosti. Bog nas je stvorio kao originale na svoju sliku i priliku. Pred euharistijskim Isusom, a on te poznaje po imenu, ta ti si mu zaručnica, kao pred ogledalom ćeš vidjeti na koji način se treba razvijati tvoja jedinstvenost na korist i zajednice i opće Crkve. «Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas... i poslao vas da rod donesete.»  A rod donosite kao zajednica prema pravilu, smislu i cilju vašeg reda, ali rod mora donijeti svaka posebno, prema svojoj jedinstvenosti, prema sposobnostima koje su joj darovane. Često puta umišljamo kako smo mi sposobni, kako sam ja dobar propovjednik, kako ona lijepo pjeva, kako ona izvrsno kuha, kako ona prekrasno svira, druga opet čini prekrasne aranžmane.. Sve su to darovi koji su nam dani i mi ih moramo razvijati na dobro otajstvenog tijela Kristova, vašeg nebeskog zaručnika i konačno nebeskog zaručnika svakog kršćanina i čovjeka.

Zaručnica želi biti što bliže svom zaručniku, što je sasvim normalno. Biblija opisuje odnos Boga s izabranim narodom kao odnos zaručnika i zaručnice. Isus upotrebljava, u svojim prispodobama, tu istu sliku i ona je zapravo bit i temelj cijele evanđeoske poruke. Uskrsni himan glasi: «Na gozbu kralja Jaganjca u bijelom ruhu idimo.» A u euharistiji se, na najintimniji način, sjedinjujemo s nebeskim zaručnikom. On postaje naše tijelo, naša krv. Ne samo otajstveno, nego i stvarno, kao hrana ulazi u svaki djelić našeg organizma. Jesmo li ikada mislili na to kad se pričešćujemo? Istinu govoreći, ona mala, tanka hostija baš nas i ne podsjeća na hranu, ali  mnogi su sveci živjeli od samog euharistijskog kruha. I taj mali komadić ako ga primamo s potpunom sviješću, može u nama probuditi najdublje osjećaje povezanosti naše duše, i ne samo duše, s nebeskim zaručnikom.

Prispodoba o kralju koji je htio prirediti gozbu za svog sina, koju ćemo u nedjelju slušati, daje mi prigodu da malo usporedim redovnice (ali i ne samo njih) sa pričom iz evanđelja.

Kralj, to je sam Bog koji želi prirediti gozbu za zaruke svog sina sa redovnicama. Savršeno odgovara biblijskom poimanju odnosa Boga, zaručnika  i izabranog naroda, zaručnice u našem slučaju redovnice. No, tu su i zaručnica i uzvanici ista osoba. Stara zaručnica kida svoju vjernost, zaboravlja na svoju prvu ljubav, posvećuje se drugom zadatku i drugim obvezama, lomi zadanu riječ (u biblijskom izričaju bludniči sa baalom - lažnim bogom svijeta.) Koliko istine ima u ovom. Da smo mi mnogo više vrijednosti dali i dajemo raznim drugim stvarima nego vjernosti njegovu pozivu. I kad nas on poziva na gozbu, na zaruke svoga sina s nama, onda mi biramo druge stvari, ne odazivamo se, sve nam je drugo važnije nego njegov poziv i vjernost tom pozivu. Rekli bismo, biblijskom jezikom, bludničimo sa božanstvima našeg vremena, sa bogom baalom modernog čovjeka. I zbog toga će stara zaručnica biti kažnjena. Iz poštovanja prema njezinoj slobodi Bog je nije prisiljavao da se drukčije ponaša, ali sada kad je tako odlučila, bit će odbačena, neće više biti pozvana, bit će pozvani drugi, izričito kaže Isus « i zli i dobri» U konkretnom slučaju Izrael - stara Božja zaručnica nije prihvatio Božju ponudu da se zaruči sa Sinom Božjim, Isusom zato je odbačen - njihov grad pretvoren u prah i pepeo, to se dogodilo Jeruzalemu sedamdesete godine.

U prenesenom smislu to se događa i nama. Hrvatski narod se smatra katoličkim. Busamo se u prsa da smo katolici, a vidite što se događa, crkve su sve praznije, sve manje zvanja. Droga, alkohol. Čitam u novinama: u Splitu ovog vikenda troje mladih jedva spašeni od smrti zbog previše alkohola, najmlađa među njima je 13 godišnja curica,  Nije li to znak da nismo voljni prihvatiti poziv na zaruke, zanimaju nas neke druge stvari. I zato se nas više neće pozivati. Bit će pozvani neki drugi narodi koji će prihvatiti zaruke. I doći će na gozbu, mi više nećemo biti pozvani, a naš grad će biti pretvoren u prah i pepeo. Jesmo li svjesni ozbiljnosti trenutka, ali i poruke?

I zato što više nismo kadri shvatiti dubinu koju nam nudi Božji odnos sa čovjekom, odnos zaručnika i zaručnice, nego trčimo samo za užicima, život je izgubio temeljnu radost.

Ostanimo još malo kod ove slike Boga zaručnika i čovjeka zaručnica. Narod božji /Izrael/ Crkva, Djevica Marija  su konkretna ostvarenja te «Božje zaručnice» «Djevičanstvo», gledano duhovno, jest duhovna stvarnost  za bezuvjetnu otvorenost, prijemljivost za Boga  «pravog zaručnika.» I jer smo izgubili to djevičanstvo, tu otvorenost i prijemljivost, za Boga pravog zaručnika, postali smo nevjerni, prihvaćamo lažne bogove modernog vremena i bit ćemo odbačeni.

A Bog traži nove ljude i dobre i zle. Svi mogu doći. Ne postavlja uvjete. Samo je jedan uvjet - da dođu. Za Boga vrijedi jedno pravilo: tko dolazi, tko ne dolazi. Mi dijelimo na dobre i zle i zaboravljamo činjenicu da je svaki čovjek u isto vrijeme i dobar i zao.

Dotaknimo se i čovjeka koji je došao, a nije imao svadbenog ruha. To su «razbijači slavlja», buntovnici kojima ne odgovara ništa što Kralj čini. I njega se jednostavno mora izbaciti vani u tamu, tako ga učiniti «neškodljivim za nastavak slavlja.» Kralj ne želi propustiti, niti uništiti svadbu s dobrima i zlima. Ovo je dokaz da neki nemilosrdni nema mjesta kod slavlja najmilosrdnijeg. Sve dok se ne obrati i postane milosrdan, može vani u tami «zavijati i škripati zubima.»

Ne zaboravimo ni ključnu riječ: «mnogo je zvanih, malo izabranih». I ona ima mnogostruko značenje. Ne zaboravimo ovo: Bog zove sve ljude. Samo onaj koji slijedi poziv je «izabran», a takvih je mali broj. U svakom slučaju sudjelujemo u vlastitom izabranju, jer «izabranje» je uvijek «izabranje za druge. Pa ovaj dio možemo zaključiti  molitvom: Smiluj mi se, Gospodine i učini me milosrdnim da mogu slijediti tvoj poziv.

 

2. Redovnica i euharistijsko slavlje.

Mnoge redovnice su direktno uključene u euharistijsko slavlje Mnoge redovnice i te kako su aktivno uključene u liturgiju počevši od pranja crkvenog rublja, čišćenja i kićenja crkve do sviranja i pjevanja. I zato ovdje moje priznanje i riječ zahvale.

Neka mi bude, ovog časa, dopušteno skrenuti pažnju na nekoliko stvari o kojima i te kako treba voditi računa, jer s jedne strane mogu bitno doprinijeti vanjskoj ljepoti obreda i slavlja ili ga mogu osakatiti ili čak uništiti.  Najprije, nikada ne smijemo izgubiti iz vida da je euharistijsko slavlje slavlje i molitva Crkve. I sve mora biti podređeno ovom slavlju, u stvari našem susretu sa Zaručnikom i slavlju njegova pira.

 

2. 1. Cvijeće

 

Nešto što spada u svadbu je svakako cvijeće. Cvijeće je znak radosti života. Jer se danas gubi smisao radosti života, kako smo gore rekli, tako se želi ukrasima, cvijećem pokazati ta radost pa se upada u drugu krajnost da zapravo ti ukrasi postaju tako upadni da oni privlače pažnju na sebe, umjesto da usmjeruju pažnju na centralni događaj. U tu napast upadaju i časne sestre i sve osobe koje kite crkvu, a i župnik koji se dovoljno ne brine o tim stvarima. Oltar na kojem se slavi sveta Euharistija, sveta Misa nije nikakav izložbeni prostor za egzibicije s cvijećem. Centralno na oltaru je kalež, patena i svećenik prinositelj.

Sve ono što navedeno sakriva pogledu, a ima groznih slučajeva gdje se od brda cvijeća ne vidi skoro ni svećenik, a kamo li kalež, nije dobro. Cvijeće na oltaru ne bi smjelo prelaziti jednu trećinu kaleža. Preporučam veći buket, aranžman postaviti pred oltar. Isto vrijedi i za svijeće i eventualno križ. Zamislite svadbeni stol i ispred zaručnika i zaručnice veliki buket koji bi ih sakrivao od pogleda ostalih. A ovdje je mnogo više od običnog pira. Ovdje je i najveće otajstvo vjere. Nikada ovo ne smijemo izgubiti iz vide i ovo žrtvovati pod bilo kojim izgovorom.

 

2. 1. 1.             Ovdje još jednu stvar moram naglasiti. Opazio sam da se tabernakuli sve češće upotrebljavaju kao stalak za cvijeće i razne aranžmane. Liturgijski propisi izričito zabranjuju postavljanje cvijeća na tabernakul. Pa sama logika govori da mjesto gdje se čuva najsvetija tajna  ne može biti, ni u kojem slučaju, stalak za cvijeće pa ne znam kako to neke estetske potrebe zahtijevale. Naglašavam i liturgijski propisi to zabranjuju. I oni su zakoni za opću Crkvu. Jedina iznimka je kad se izlaže presveti sakramenat na klanjanje Tada se na tabernakul može postaviti malo cvijeća, pazeći da oblikom i veličinom ne privuku pažnju na sebe, nego usmjeruju pogled prema pokaznici.

2. 1. 2.             Načini kićenja oltara. Ponekad postavljeni različiti aranžmani (koji su za sebe gledano vrlo lijepi i zahtijevaju mnogo rada i umijeća kao i ljubavi) na stare oltare djeluju kao šaka u oči.  Ne odgovara jednoj smirenosti klasičnih oltara i prostora gdje je sve usredotočeno ili na tabernakul ili na određenu figuru. I na tom oltaru postaviti aranžman koji svojim cvijećem i postavom privlači na sebe pažnju, nije prikladno. Na taj način  postavljeno cvijeće, ruši harmoniju prostora, a time i ruši skladnost ceremonija koje su usredotočene na Isusa Krista. Ako bismo ovo promatrali pod vidom životne radosti koja je nestala, onda prihvaćamo lažne radosti kojima želimo uljepšati našu svečanost pa umjesto da uljepšamo, mi je rušimo.

 

 

2.  2. Glazba - pjevanje

 

Glazba i pjevanje su sastavni dio slavlja. Gozbe nema bez pjevanja i bez sviranja. No, ipak ova Gozba nije baš jednaka zemaljskim gozbama. Ova ima dublje i šire vidove. Ovdje slavimo tajnu vjere i predokus one slave na koju nas vodi i upućuje ovo slavlje. Euharistija je i slavlje Crkve. I Crkva propisuje i tekstove i glazbu koja treba pratiti, kako same tekstove tako i kretnje unutar slavlja. Moderna glazba koja se izvodi (ma koliko god ona bila lijepa i pjevljiva, mladima privlačna) nije nastala iz potreba liturgije i za liturgiju, nego je uzeta iz vana i presađena u liturgiju.  Uzmite samo himan Slava Bogu na visini - često se mijenja pjesmom Svi slavimo, a taj himan je tako bogat sadržajem. To je božićni himan, himan Božjoj ljubavi i slavi, a rečena pjesma je uzeta iz jednog određenog miljea i prenijeta u liturgiju.

Pa sviranje, instrumenti, pjevanje, primjetio sam na jednom slavlju da su izvođači, pjevači bili okrenuti leđima oltaru za vrijeme Mise. Sve to odvlači pažnju s oltara i otajstva, a privlači pažnju i postavlja u središte same izvođače. Iskrivili smo i postavili na glavu sam smisao slavlja. O ovom moramo strogo voditi računa. Otajstvo euharistije i samo misno slavlje ne smijemo podrediti ukusima ljudi koji su izgubili smisao životne radosti. U liturgiji je temelj radosti Bog koji nas ljubi vječnom ljubavlji i poziva nas da s njim slavimo predokus vječne gozbe, svi i dobri i zli.

 

2.  3.   Odnos prema običajima

Mogu sasvim dobro razumjeti one sestre koje dolaze u naše krajeve sa drugom tradicijom. Sam sam prošao u Austriji, mogu reći, taj pakao. Doista to može biti pakao. S jedne strane stoljetna tradicija koja dotičnim ljudima nešto znači ili ne znači. Vi dolazite iz krajeva sa sasvim drugom tradicijom i sasvim sigurno da je ponekad teško i vrlo teško uklopiti se u tradiciju u koju dolazite. A ako ste još na položaju na kojem dolazite u dodir sa tom tradicijom, onda je vrlo važno da je poštujete. Poštovanje tradicije je i znak dotičnim ljudima da ih poštujete, a time ste otvorili vrata  kroz koja će vas ljudi puno lakše primiti.

Ovdje nećemo ulaziti u pitanje vrijednosti i održivosti tradicije, jer za to pitanje su drugi mjerodavni a niti je to smisao ovog kratkog predavanja.

Sigurno nije lijepo kad se čuje ova ili ona časna nam je uništila ovaj ili onaj običaj. Znajte vi ste ovdje došli, vi ćete otići, a ljudi s njihovim običajima ostaju. Ako ste im običaj ubili ili osakatili, vi osobno ćete ostati ljudima u lošem sjećanju, je li to potrebno? A s druge strane, osiromašili ste ih i uskratili im neke izvore od kojih su se napajali i koji su ih hranili.

Sam Isus je, kao vjerni Židov, održavao tradiciju, od godišnjeg hodočašća kao dvanaestogodišnjak u hram jeruzalemski do pashalne večere gdje nam je ostavio vječni i trajni spomen na sebe. Ne samo ostavio spomen,  nego je i sam ostao među nama.

 

I na kraju ovog predavanja želim vam zahvaliti na pažnji i preporučiti ono što smo već rekli. Za Boga nema ni dobrih ni zlih. Ima samo onih koji dođu na svečanost, ili ne dođu. Mi ljude dijelimo na dobre i zle, a ljudi su istovremeno i dobri i zli.   I pokušajmo uvijek imati svadbenu haljinu, to jest nemojmo biti bez nje - razbijači slavlja. I nastojmo biti u onom malom broju «izabranih»  i izgrađujmo svoje izabranje,jer je ono uvijek izabranje za druge.