Konačno on upita stražara: «Hoćeš li mi biti sluga?». «Rado» odgovori ovaj «ali što moram činiti?». «Ništa drugo nego me podsjećati» odgovori Rabbi Naftali.
Sjećanje je potrebno, jer je čovjek zaboravan. Čovjek može zaboraviti ono najvažnije i najpotrebnije u svom životu. Zato je sjećanje (podsjećanje) životno potrebno.
Duhovnost živi od sjećanja i razmišljanja. Pri predaji kaleža i patene, nakon svećeničkog ređenja, govori biskup ređeniku: „Primi darove puka za slavljenje žrtve. Misli o onom što činiš, nasljeduj ono što vršiš i stavi svoj život pod otajstvo križa."
1. Misli o onom što činiš!
U slavljenju euharistije svećenik ispunja zapovijed koju je Isus dao apostolima na posljednjoj večeri: „Ovo činite na moju uspomenu." - ove riječi dolaze tri puta u Novom zavjetu (Lk 22,19 i dva puta kod Pavla 1.Kor 11,24.25).
a) Što je Isus učinio kad je apostolima razlomio kruh i dao im kalež? U ovoj tajni sažeo je
Isus sav svoj život. Došao je da bi, u poslušnosti prema svom Ocu, živio i umro za druge - „za" u smislu za njihovo dobro i u smislu: namjesničkom (zamjeničkom). On želi biti s ljudima, svim ljudima, ne želi odbaciti nikoga. To je pokazivao u bezbrojnim susretima s ljudima, posebno s onim odbačenima. On je s njima jeo i pio i tako pokazao da želi biti i s njima u zajedništvu. To je izazvalo protivljenje u očima drugih: nazivali su ga „izjelicom" i „pijanicom", prijateljem carinika i grješnika.
On želi biti povezan s ljudima tako intenzivno da im se predao u ruke. On dopušta da ga uzimaju, a kasnije i uhapse.
Na večeri prije svoje muke sabire sav svoj život i daje sebe u kruhu i vinu. Reče: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv koja će se proliti za vas i za mnoge." Tu sam ja za vas tjelesno, tu sam tijelom i krvlju za vas.
U Ivanovom evanđelju ovo ponašanje dolazi do izražaja kod pranja nogu. Ono stoji na mjestu ustanove euharistije. Isus poslužuje apostole onako kako rob služi svoga gospodara. On svoju riječ čini istinitom: „Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da položi svoj život kao otkupninu za mnoge" (Mk 10,45)
b) U dvorani posljednje večere Isus tumači svoju smrt. Smrt ga ne pogađa tako jednostavno.
Smrt nije, sudbina ili promašaj, nego se Isus sam predaje u smrt. On sam ide u susret smrti. U patnji i smrti on pokazuje da je njegovo ponašanje ozbiljno do smrti. Njegovo okretanje prema ljudima i prianjanje uz ljude nije povezano ni s kakvim uvjetima i nema kraja. Ono ne prestaje ni onda kad ljudi to ne prihvaćaju ili čak kad nastupaju neprijateljski i odbijajuće. Dopušta da ga uhapse i na križ postave. Pušta da ga pribiju na križ raširenim rukama - znak razoružanja, ali i znak spremnosti na zagrljaj. Tako on ostaje za sve vijeke Janje koje je zaklano (usp. Otk 5,12). Njegovo srce je otvoreno za sve (usp. predslovlje Srca Isusova).
S obzirom na neprijateljstvo i odbijanje njegova se ljubav pokazala kao nenadmašna. Zlo ga je potpuno nadvladalo do smrti. No, zloća ljudi mu nije mogla ništa nauditi, nisu ga mogli natjerati da vrati udarcima, nego jer je ljubio svoje, ljubio ih je do kraja. (Us Iv 13,1). On ne ljubi ljude samo dok se oni trse odgovoriti na njegovu ljubav. On ih ljubi zbog njih i onda kad ga oni odbacuju. Njegova ljubav ne ovisi o ponašanju ljudi, ona ima svoj temelj u Bogu samome koji je sama ljubav i koji je ljude stvorio iz ljubavi.
U Euharistiji se naviješta smrt Gospodnja dok on ne dođe (usp 1.Kor 11,26) i na jedan način navješćuje da je raspeti i uskrsli Gospodin tjelesno prisutan u svom predanju za nas.
2."Nasljeduj ono što vršiš!"
Tako glasi drugi poticaj u gore navedenim riječima ređenja svećenika. Svećenik treba živjeti u Kristovom smislu (usp Fil 2,5) koji je, u slavlju euharistije, istovremeno realan i dohvatljiv. P. Henrici ukazuje, u jednom članku pod naslovom „Ovo činite meni na spomen", da se ova zapovijed ne odnosi samo na slavlje euharistije, nego i na cijelo Isusovo životno ponašanje. On piše: „ Kad Isus naređuje svojim učenicima da „ovo" čine na njegovu uspomenu, onda je sasvim jasno da se to odnosi na cijeli njegov život, a ne samo na njegovu gestu na Posljednjoj večeri (obred se može i mora ponavljati), prije svega na njegovo prihvaćanje žrtve sebe predati ljudima iz poslušnosti prema Ocu" (str 228). „ Što treba nasljedovati je nutarnje služeće držanje Isusovog predanja, to treba prožeti cijeli život kršćana, čak i upravo u svagdašnjem životu i njega učiniti pravim bogoslužjem i žrtvom. Jedno čisto ritualno kultno nasljedovanje bilo bi suprotno stvarnosti smrti na križu njezinog značenja za stvarni život kršćana"( 232).
I nakon pranja nogu Isus zapovijeda da čine ono što je on učinio. On je dao primjer. Pri tome se ne radi o izvršavanju samog obreda pranja nogu kao posebnog čina, nego o životu po Duhu koji se odražava u ovom činu.
Svećeničko služenje kao službenika sastoji se, u prvom redu, prema pisanju njemačkih biskupa o svećeničkoj službi „da oni prenose u svom cjelokupnom djelovanju, koje se temelji na Crkvi, svećeničku službu Isusa Krista , koje je ujedno i djelovanje „za nas". Isusa Krista, riječju, znakovima i životom (egzistencijom" (br.22). Zato su život i smrt Isusova svećenička služba - za razliku od njegove proročke i pastirske službe - jer je on sebe predao - u poslušnosti prema Ocu u službi ljudima.
Kardinal Ratzinger piše, u svojoj knjizi „Uvod u kršćanstvo", o Kristovu svećeništvu:
„Po religioznom zakonu gledano on je bio laik, nije imao nikakve kultne službe u Izraelu, on je bio - tako kaže tekst - jedini pravi svećenik svijeta. Njegova smrt, promatrana nutarnje povijesno imala je sasvim profani tok - usmrćivanje čovjeka koji je bio osuđen zbog političkog zločina - ova smrt je bila jedina i prava liturgija svjetske povijesti, kozmička liturgija koja se nije odigravala u ograničenom prostoru liturgijskog hrama, nego u javnosti svijeta je Isus prošao kroz zastor smrti u pravi hram to jest pred lice Božje, ne da stvari, krv životinja ili što drugo prinese, nego samoga sebe (Hebr 9,11 sl.)" (str 235 sl njemačko izdanje). On je jedini veliki svećenik za sve ljude, svih vremena. U njemu su ispunjene sve žrtve staroga zavjeta i tako uzdignute. U njemu je „jednom za uvijek" postignuto „vječno spasenje" (Heb 9,12). Svećenik treba posredovati ovo Isusovo „biti za nas" riječju, znakom i životom (egzistencijom).
Već naviještanje Evanđelja je svećenička služba, govori Pavao u poslanici Rimljanima (15,16) „da je on svećenik Evanđelja". Naviještanje Evanđelja je svećenički čin, jer je ovdje žrtva Isusova za nas, njegovo predanje, onaj koji se za nas žrtvovao ovdje živ prisutan: „Krist se sam predaje da se susretne, drukčije rečeno po svom križu, smrti i uskrsnuću, po svoj pomirdbenoj žrtvi i njenom prihvaćanju postaje ovdje prisutan." (pismo njemačkih biskupa o svećeničkoj službi br.17).
Svećenik posreduje vjernicima svećeničku službu Isusa Krista u sakramentima. Oni su plod muke i uskrsnuća Isusova. U njima čovjek susreće samog raspetog i uskrslog Gospodina. Kad se svećenika opisuje kao zamjenika Kristova, onda ne znači da bi on trebao zamjenjivati Isusa Krista, jer je taj negdje odsutan, nego po njegovu djelovanju treba postati jasno da je Isus Krist onaj koji djeluje i donosi spasenje.
Svećenik treba cijelim svojim životom ukazivati na Isusovo služenje ljudima. Pravo i za kršćane prilagođeno bogoslužje je, prema svetom Pavlu, da sami sebe prinose kao živu i svetu žrtvu koja se Bogu sviđa (usp Rim 12,1). Što ovdje Pavao piše Rimljanima to je on sam pokušao živjeti. On shvaća svoj život - svoje misionarsko djelovanje i napor - kao žrtvu i bogoslužje. U pismu Filipljanima piše: „Naprotiv, ako se ja i izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama" (2,17). Konačno, on je spreman žrtvovati svoj život.
- Euharistija i svećenička služba
One spadaju tako zajedno, jer svećenik u euharistiji naviješta i slavi Isusovo predanje, njega samoga tjelesno susreće i iz tog bi duha trebao živjeti svakoga dana. "Nasljeduj ono što vršiš!" Euharistija je „praslika" na koju se nastavlja svako kršćansko djelovanje i iz nje dobiva svoju snagu." Euharistija nije imitiranje, nego čeznuće. Tako je ona izvor iz kojega struji svaka snaga za kršćanski život. (usp SC br.10). Tako je ona i izvor svećeničke duhovnosti. Da bi proveli u život što je Isus naredio učenicima, treba u sakramentu uvijek iznova primiti ono što treba činiti.
- Zahvala - povjerenje - solidarnost
a) Zahvalnost
Isus izriče hvalu prije nego lomi kruh i pruža kalež. On izriče hvalu uvečer u oči svoje muke, iako on zna što će sve doći na njega. U evanđeljima se stalno govori da Isus zahvaljuje svome Ocu (usp Mt 11,25; Iv 11,41).
U zahvali se nalazi i priznanje i vjerovanje da Bog, u svakom času, dobro misli i dobro čini. Hvala ima u sebi nešto oslobađajuće i nešto puno nade. Imamo sigurno razloga da se žalimo - o ovom ili onom u našim zajednicama, u Crkvi i u društvu. Svatko bi mogao, u času, navesti mnogo toga što zaslužuje jadikovku i osudu. Ali je vrlo teško naći, tako brzo, razloge zbog kojih bismo zahvaljivali. Da li stvarno postoji tako malo razloga? A mi imamo razloga za zahvaljivanje, jer živimo u ovom vremenu i smijemo danas raditi u Crkvi. I nije nikakav slučaj da mi baš danas živimo - ovo je naše vrijeme ili bolje: Božje vrijeme u koje nas je on postavio.
b) Povjerenje
Isus se mogao sasvim predati u ruke ljudima, jer se osjećao sigurno u Očevim rukama: na križu veli „Oče u ruke tvoje predajem Duh svoj" (Lk 23,46) Sve leži u Očevoj ruci: sadašnjost, prošlost i budućnost. Otac je veći od svih i od svega - i ništa ga ne može, ni one koji mu pripadaju, izbaciti iz njegove ruke (usp Iv 10,29). Ova istina se očitovala, za njega, u njegovu uskrsnuću od mrtvih.
Otac vodi svoje djelo spasenja svijeta do cilja, a da ne ukloni slobodu ljudi. Ljudi mogu Isusa pribiti na križ, Bog to ne sprječava. No, svojim postupcima ljudi neće spriječiti Boga u njegovu planu spasenja ljudi. U Isusovu uskrsnuću Bog je ovdje pozitivno odlučio. U konačnici, više nije upitno kako će završiti povijest svijeta.
Svijet je otkupljen i naša je zadaća, uvijek i ponovo, svjedočiti da naš Bog želi da se svi ljudi spase. (usp 1 Tim 2,4) On će stvoriti novo nebo i novu zemlju (usp Otkr 21,1) I ova istina oslobađa. Mi ne možemo i ne moramo ljude spašavati, ne moramo to činiti. Mi smo pozvani naviještati da je Božja spasiteljska snaga već zahvatila i da će se spašavanje svijeta nastaviti. Ovo povjerenje rađa opuštenošću.
c) Solidarnost
Kod razgovora o evanđelju o Isusovu krštenju jedan sudionik se prisjetio događaja iz svoga djetinjstva. Imao je mlađeg brata i kad je ovaj nešto napravio majka je uvijek ponavljala: „Što ste vi opet napravili?" Ovo vi ga je uvijek ljutilo. On nije ništa učinio, to je učinio njegov brat.
¸ Kod krštenja Isus je sišao među ljude, iako nije imao nikakva grijeha. On nije govorio: „Drugi su to, ja ne, ja nemam ništa zajedničkog s grijehom", nego je uzeo grijehe ljudi na sebe. Kod njegova javnog djelovanja prigovaralo mu se da je „prijatelj grješnika i carinika" upravo zbog naklonosti prema tim ljudima. Na križu je visio između dva razbojnika. Ovo mjesto je on sebi dozvolio. U njemu se ispunilo što je rečeno o „Sluzi Božjemu" - „Ne bijaše na njem ljepote, ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. (Iz 53 2-6) On je dopustio da ga zbog nas učini grijehom. (usp 2.Kor 5,21)
Prijatelj grješnika i carinika - odgovara li ovaj opis i za Crkvu - za kršćane - za mene? Pokušaj nepravdu i grijeh u našem društvu imenovati vodi u napast da se distanciramo od onih koji ne žive po uredbama Crkve. Iza toga se nalazi strah: ako s njima održavam kontakt, onda bi se moglo shvatiti kao da ja odobravam njihovo djelo. Isus je ušao u taj rizik zbog volje Božje i ljudi.
„Misli ono što činiš - nasljeduj ono što vršiš!"
[i] Gerhard Stanke Gottes Volk 6/1988