Ako je Krist zaručnik svoje zaručnice, naroda, onda bi trebao biti njegov predstavnik - svećenik - prepoznatljiv znak zaručnika, čovjek koji nije vezan uz drugu "zaručnicu."         Prof. dr. Laurent Touze.

             Rim (kath.net/opusdei.de). Donosimo temeljne linije referata profesora dr. Laurenta Touzea na papinskom sveučilištu sv. Križa u Rimu, u sklopu konferencije o celibatu, 4. i 5. ožujka 2010., na teološkom fakultetu tog  sveučilišta.

              Na jednoj strani, Sveta Stolica naglašava da nema diskusije o celibatu. Tako je npr. Benedikt XV. 16. prosinca 1920., u propovijedi na jednom tajnom konzistoriju rekao: ..Mi ovime svečano potvrđujemo i u svakom obliku (...) da Sveta Stolica neće biti nikada spremna, sveti i uvijek spasonosni, zakon celibata bilo ukinuti, niti olabaviti, niti ublažiti."

            S druge strane, Sveta Stolica pušta neprestano iznimke. Kako u nekim katoličkim Crkvama istočnog obreda, isto tako i u latinskoj Crkvi, počev od odluke Pia XII. sve do Apostolske konstitucije „Anglicanorum coetibus" Benedikta XVI., za anglikance koji žele ući u puno sakramentalno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Zar to nije nedosljedno?

            Ovdje se radi o tome da vidimo iza „dnevnih događanja" veću i dublju vezu  između svećeništva i celibata. Radi se o dvostrukom vidu: euharistijskom i tako zvanom zaručničkom.

Celibat je euharistijski i zaručnički

             Glavna zadaća katoličkog svećenika je u tome da prinosi svetu misu. U svetoj misi: -„za svakog vjernika izvor i vrhunac evangelizacije - je svećenik povezan nutarnje i vanjski s onim kojega predstavlja, s Kristom, a to znači da je on svećenik i žrtva - i to u svoj javnosti.

              I upravo tu prepoznaje Crkva, u svećeniku, dvije bitne oznake koje su vlastite Kristu. Krist se žrtvuje na križu za svoju zaručnicu Crkvu.

              Svećenik je najprije sluga zaručnika Krista, koji se predaje na križu, oltaru svojih zaruka s Crkvom. Onda je i svećenik, svojom posebnom identifikacijom s Otkupiteljem, pozvan da nastavlja ovu žrtvu.

              To se, među ostalim, događa i u celibatu. Papinski dokumenti „Sacerdotalis coelibatus" (1967.) i „Pastores dabo vobis" (1992.) uključuju ove misli. Benedikt XVI., na poseban način, pokazuje  u Sacramentum caritatis (2007.) euharistijsku vezu. Misao zaručničke Božje ljubavi, na poseban način, prožima cijeli Stari zavjet. Savez kojeg Bog stalno sklapa sa svojim narodom,to nije neki pravni ugovor, nego bračni  savez utemeljen na bezuvjetnoj vjernosti bezgraničnog zaljubljenika.

              Bog sam drži ovu vjernost, a njegova zaručnica uvijek pada. Kako su bolne čisto ljudske tužbalice prevarenog koji „trpi" zbog nevjere svoje zaručnice, izabranog naroda, koji se ne odvaja od svoje ljubljene zaručnice nego uvijek iznova obnavlja svoj savez.

               U utjelovljenju Sina Božjega ta bezgranična ljubav Božja postaje njegova i on tu ljubav vodi , usprkos svih razočaranja, do vrha. U žrtvi križa a i u euharistiji, ona tako reći postaje stalno prisutna (vječna)  i ta ljubav postaje žrtvom, tako reći žrtva samoga Boga.

               Jedan suvremeni francuski teolog, Marc-Francois Lacan, to je ovako oblikovao: „U otajstvu križa ludost Božja otkriva njegovu ljubav prema nevjernoj zaručnici. On, Krist, je zaručnik, i to raspeti Krist."

               Poput starih saveza i novi je potvrđen krvlju, no ne više krvlju jaraca i ovnova, nego krvlju samog Bogočovjeka. Ovdje se povezuju oba vida u jednu nedjeljivu cjelinu: zaručnički i euharistijski. I drugi sakramenti nastaju  iz ove žrtvene ljubavi i sudjeluju na njoj.

 Uloga svećenika

             U povijesti teologije može se uočiti jasan napredak od prvih otaca i njihovih moralnih shvaćanja do sakramentalnog pogleda kasnije patristike i srednjeg vijeka.

            „Moralistički" način gledanja se nalazi ondje gdje sloboda subjekta naglašava zaručničko ponašanje. Tu se promišljaju i vide dublje dimenzije ljubavi Raspetoga koje se želi nasljedovati.

            Pojmom „sakramentalno", nasuprot tome, se ne povezuje vanjsko nasljedovanje, nego više dolazi  do izražaja  da se potpuno ostvari život Krista Zaručnika, kako u pojedinim kršćanima, tako i u cijeloj Crkvi i to kroz sakramente.

           Svećenik je onaj koji, po svom od Boga darovanom pozivu, a time i dijeljenju sakramenata, to čini sadržajem svoga vlastitog života. Tokom povijesti Crkva je došla od „moralističkog" do „sakramentalnog" pogleda, a oni su, u biti, usko povezani.

            Značajni teolog dvadesetog stoljeća, Hans Urs von Balthasar, pokušava duhovnost svećenika izvući iz jedne, redovnicima pripadajuće, duhovnosti. Za njega su takozvani evanđeoski savjeti: čistoća, siromaštvo i poslušnost preduvjet za svećeničku svetost. On promatra svetost, zaručništvo i evanđeoske savjete kao jedno.

            Poslušnosti daje posebno mjesto i dolazi na kraju do suprotstavljanja sveopćeg svećeništva i posebnog da bi se prvo (sveopće) moralo u poslušnosti podložiti drugom (posebnom - službenom svećeništvu).

            Sasvim je drukčiji pogled sv. Tome Akvinskog. On polazi od činjenice da žene ne mogu primiti sakrament ređenja. Ovome bi se,  neki ovdje mogli suprotstaviti da ovo nije polazište nego - ako uopće - posljedica. No, ostavimo diskusiju o ređenju žena sa strane, pokušajmo slijediti dokaze.

            Toma Akvisnki kaže da se nemogućnost ređenja žena izvodi iz toga što svećenik predstavlja Krista na sakramentalan način, posebno kod euharistije, kod koje se on nalazi na mjestu Otkupitelja.  To se pokazuje u tome što on riječi pretvorbe izgovara u JA obliku. Sveti Josefmaria Escriva ide još dalje i kaže: Svećenik ne predstavlja samo u svetoj misi Krista, on je Krist. A Krist je muškarac, celibatarac!

 Krista učiniti vidljivim

             Promotrimo misao i još s jednog vida: svećenik je znak čija nadnaravna djelotvornost proizlazi iz svećeničkog ređenja. Ujedno, on mora biti znak kojega će vjernici lako prepoznati.

            Sakramenti su znakovi koje možemo prepoznati „po naravno čitljivim znakovima." Po čemu je svećeničko ređenje znak? - Ovdje Kongregacija za nauk vjere upotrebljava izraz nuptialitas - duhovno zaručništvo. (usp. Inter insigniores od 15.10.1976)

            Svećeničko ređenje znači od Boga ponuđeno spasenje u okvirima jedne zaručničke ekonomije spasenja, čija se cijela logika izvodi iz predanja samog Gospodina na križu, koja se opet „reprezentira" („ostvaruje").

            Ako se Krist predstavlja  kao zaručnik zaručnice (željenog naroda), sigurno je više nego potrebno da njegov predstavnik  bude prepoznatljiv znak zaručnika, dakle mora biti muškarac, koji nije vezan uz neku drugu „zaručnicu" - nego u izvanrednom zaručničkom činu, onom svete mise koja je vazmeno otajstvo.

         Drugi vatikanski sabor govori da je svećenik, u svom postajanju jedno s Kristom,  označen po consecratio (posvetom), a s njom je povezana i nuptialitas (zaručništvo) kao i - u vezi služenja dušama - missio  (poslanje).

            K tome dodaje Alevero del Portillo: „Ovo jedinstvo (obaju elemenata) i njihova međusobna povezanost su bile temelj ideje u sastavljanju dekreta Presbyterorum ordinis. (Usp Del Portillo, djela o svećeništvu). Portillo to potvrđuje iz svog vlastitog iskustva, kasnije biskup i prelat Opus Dei je za vrijeme koncila  bio sekretar komisije za redakciju koncilskih tekstova o svećeništvu.

            Suvremena teologija vidi, u posvećenom svećeniku, reprezentaciju Krista ne samo u odnosu na samu osobu svećenika, nego prepoznaje u njemu i javnu osobu. Njegovo djelovanje, in persona Christi, nije dano zbog njega osobno, nego prije svega s obzirom na Crkvu. On  treba učiniti Krista vidljivim pred očima ljudi.