Duhovni tekstovi za biti svećenik  (1)

Tko sam ja?

U nama postoji pračežnja da budemo netko. Želimo ući u sebe same. Kad je, prije par godina, umro stručnjak za Novi zavjet, našli su mu u torbi pjesmicu iz zadnjeg životnog razdoblja: „Što sam ja?" - Slično je napisao i Dietrich Bonhoeffer koji je, malo prije smrti, napisao u svoju bilježnicu: „Tko sam ja?" Kod obojice se, kroz retke, provlači ista misao - traženje kršćanskog odgovora o smislu življenja i smrti.

Kako ću doći do sebe samoga? Kako pronaći svoj identitet? - Ovo pitanje je i temeljno pitanje vjere  i ne mogu na njega sam odgovoriti. Sam ne mogu naći sebe. Velikim samoostvarenjem to nije učinjeno. Temelj mog života ne leži u meni samom. „Vrlo brzo bih bio sa sobom na kraju kad ne bih bio sjedinjen s onim koji nema granica." (P. Claudel - Svilena cipela). Tko želi doći do sebe kroz svoje vlastito djelo, svoja moralna nastojanja ili bilo kakve vlastite uspjehe, upast će u životnu laž. Taj preskače svoje vlastite okolnosti. On sebe postavlja pod pritisak ne da nešto daje, nego producira samog sebe. To je upravo ono što apostol Pavao naziva „grijeh" i „smrt".  Tko želi producirati samoga sebe, izgubit će samoga sebe (usp. Mt 16,25) I tako vara samoga sebe, o svom dostojanstvu, kojega zahvaljuje svom Stvoritelju i Otkupitelju. Ovo dostojanstvo ne može dati ni jedno ljudsko djelo, niti nedjelo ne može srušiti.

Heinrich Spaemann dodaje ovo duhovno štivo: „Isus često govori u Evanđelju, prije svega po Ivanu: „Ego eimi"- ja sam koji jesam. Ozdravljeni slijepac (Iv 9) prihvaća Isusa otvorenim očima. I kad su ga ljudi opkolili pitanjima da li je on stvarno onaj slijepac, odgovarao je „ego eimi" ja jesam - kako je to Isus govorio. On je po Isusu našao svoj identitet.  Prije toga je bio poput žive kase za milostinju u koju su ljudi bacali novčiće, bez lica, „bez ugleda". Sada mu je Isus vratio ugled i izgled. I kad je Petar, kod zatajenja, izgubio Isusa iz vida („ne poznam toga čovjeka")  onda je rekao „ouk eimi" ja to nisam. On je izgubio svoj identitet. I tek pogled na Isusa vratio mu je taj identitet (Isus se okrenu i pogleda Petra).

Usprkos svih tmina u meni i kroz njih Bog govori meni i povjerava mi ono što je njemu važno. Jer on mene gleda, mogu i ja njega prihvatiti pogledom. Jer uživam pogled Božji, mogu živjeti, a da se ne preopteretim ili sebe ne prezrem.  Tako obje, gore navedene, pjesme završavaju rečenicama: „Što sam ja? Bog me ljubi. Ja sam njegov tren očiju." (Schlier) „I tko god sam ja, ti me poznaš,  tvoj sam, o Bože" (Bonhoeffer)

Amor, ergo sum. Ljubljen sam, dakle jesam. To je mogućnost da nađem svoj identitet. Ona me je sakramentalno vezala, iako darovana i tako me povezuje sa svim krštenima. Ovaj zajednički temelj stoji ispred svih diferenciranja i ostaje kroz svih njih. Tko smo mi u  Crkvenim redovima? Mi smo kršteni  i to je za sve najvažnije.

I zbog zauzimanja u vjeri nismo osuđeni da budemo izolirani i osamljeni.  Ne ograničavanja, nego zajednička „igra svih" članova župe,  čini da vjera raste. Bog nas očuvao toga da umjesto autoritativni hijerarsi, postanemo birokratski činovnici (funkcinari).  Može li čovjek biti dušobrižnik ako pusti da mu se duša okameni, zakržlja?

Želim, ovoga časa, uzeti jedan uobičajeni tekst  na kojega smo tako navikli, ovdje uzeti u jednom, sasvim  neobičajenom, kontekstu: „Radost i nada, žalost i strah današnjih ljudi, posebno siromašnih i ugroženih svake vrste, su i radost i nada, žalost i strah Kristovih učenika. I nema ništa ljudskog, što neće naći odjeka u njihovim srcima.

(Početak pastoralne konstitucije)

Što činimo da mi ljudski rastemo i dozrijevamo i tako razvijamo naše sposobnosti? Što činimo da bismo kultivirali odnose i kontakte sa grupama, prijateljima, zajednicama? Kako stoji sa kulturom župske kuće, nedjelje, blagdana?

preuzeto iz: Franz Kamphaus: „Priester aus Passion"

(www.ordinariat-freiburg.de/743.0.html

Duhovni tekstovi za biti svećenik (2)

kath.net, Redakcijska napomena: U vremenu između  prvog i drugog impulsa, biskup Kamphaus je ustvrdio da  se kod svećeničkog djelovanja ne radi o „činjenju" nego o „predstavljanju". Odlučujuće je da li je Krist prisutan u našem djelovanju i životu. Na ovoj pozadini biskup nastavlja:

5.      Biti duhovan

Od činjenja do predstavljanja je put zamišljanja do djelovanja. Što to znači? Karl Rahner, prigodom svoga 80. rođendana - malo sedmica prije svoje smrti - zamoljen je da iznese pogled na iskustva kao teologa. Priličnom samokritičnošću je rekao: „ Mislimo da smo sigurni kad govorimo o nekoj stvari, a u stvari kod govora o stvari zaboravljamo na samu stvar."  Crkve su postale „iskorišteni rudnici i što se sada izvlači iz rudnika su riječi i formule,  tržište je time prezasićeno, a nedostaje iskustvo. Tako kršćani postaju „narod riječi". Živimo od riječi, to je kao da bi se netko hranio jelovnicima, a ne jelom." (A. de Mello)

Konačno, ne radi se samo o mislima i riječima o nekoj stvari, nego o samoj stvari o kojoj se govori, o Bogu. I radi se o tome da mi ne samo govorimo o njemu, nego da mu se u slobodi predamo. Nema govora: mi trebamo Boga propovijedati, naviještati, govoriti, ne smijemo prešućivati. No, smijemo samo reći - kako je to neumorno Rahner naglašavao -  „kao posljednju riječ prije nego zanijemimo." Boga bismo mogli shvatiti samo tako što ćemo mu dopustiti da nas zahvati, njegov Duh,  creator Spiritus, koji je izvor svake duhovnosti i kreativnosti - stvaranja

Ako se danas osvrnemo na ovu inflaciju riječi o evangelizaciji, možda i primjećujemo: na prvom mjestu je evangelizacija potrebna nama samima. Usprkos krštenju i svećeničkom ređenju, još uvijek je pred nama problem biti duhovan.. To nam je darovano, ali ne mimo i protiv naše volje. To nam je darovano kao čin vjere po kojemu mi Bogu odgovaramo i njemu se obraćamo. Što je kod mene u mojoj nutrini? A što duhovnoga želi doći iz mene na svijet? Kakve oblike nalazim u svagdašnjici, a kakve nedjeljom, da ne govorim samo o Bogu, nego govorim njemu, ili pred njim šutim?

Često se borimo protiv potrošnje (konzumizma), no promislimo li da postoji i vjerski konzumizam gdje duhovnost može postati potrošna roba? Da bi se tome suprotstavilo trebalo  bi se pitati: što se događa kod mene samoga? Što nema kod mene puno smisla: trčanje za novim idejama, za pomoćnim sredstvima u radu, za meditativnim poticajima? Postoji li duhovni interes, osobno pravilo života, koji je sasvim zatrpan svim i svačim, nešto što bih za druge htio učiniti? Prije nego se pregrijemo i savjetujemo stručnom literaturom i časopisima, trebali bismo se pitati: zar nema u meni ništa što bi bilo vrijedno pročitati? Zar ne bi moglo služiti nutarnjem čišćenju i rasterećivanju ako bismo, kao suprotnost tekućem trendu koji se temelji na širenju ponude, mi sami, s vremena na vrijeme, „postili od medija" i u nekom smislu sve razvrstali? Time nisam rekao da moramo biti u  temelju protiv medija, nego ne želim njima dati prvu riječ, što je puno lagodnije, nego npr uzeti u ruke neku knjigu.

Želim navesti nekoliko točaka za elementariziranje duhovnog života. Pri tom bismo trebali ostaviti prividno rasvjetljavanje, kojim konačno slijećemo u Aziju, a da zapravo ni ne pomišljamo kakva mi bogatstva ostavljamo u vlastitoj tradiciji, koja nismo ni pokušali istraživati.

-          Važna je - naglašavala je sveta Terezija Avilska - nutarnja molitva. To može biti poput ruskog uzdaha srca („Gospodine Isuse, smiluj mi se) ili moljenje obnovljene krunice, ili  moliti u „Isusovu duhu" ili zazivima - molbama Očenaša. Ovaj ritam  nutarnje molitve je povezan sa udisajem i izdisajem  i prožet vjerom.  Za to trebamo dosljedno imati vremena i prostora.

-          Svi iskusni ljudi potvrđuju jednu te istu istinu: nećemo napredovati u vjeri, ako ne potražimo obvezno duhovno vodstvo.  Trebamo takve ispravljačke razgovore, tim više što moramo živjeti i raditi sve izloženiji.  Vrlo lako možemo sebi lagati i proizvoditi prividne probleme da bismo pobjegli od nečega - što jedino stvara probleme.  Kako možemo biti drugome duhovni vođe, a mi sami takvog vođe (pratnju) nemamo (ispovijed, obraćenje)?

-          Zajednička duhovna obnova u obliku duhovnog razgovora, sa svim pastoralnim suradnicima: razmišljanja o Bibliji (podijeliti je!). Izmjena duhovnih događanja u zajednici: sebi dopustiti da nas obogati vjerodostojni vjerski život članova zajednice.

-          Meni je molitva časoslova velika pomoć  kad se upuštam u molitvu Crkve (zajedništvo). Opasnostima formalizma suprotstavlja se struktura Oficija po urama  i to je od velike pomoći - baš u vrijeme najveće žurbe. Ovdje donosim riječ Martina Luthera koji reče: „Danas imam puno posla, zato trebam puno moliti." A kako se mi ponašamo  kad imamo puno za učiniti?

-          Potrebna su vremena tišine i opuštanja, potreban je ritam opterećivanja i opuštanja, primanja i davanja. Inače ćemo izgubiti vezu sa sanjarenjem, a time i kontakt sa nama samima i s našim učiteljem, Bogom. Kako treba taj ritam praktično izgledati, treba pravilno izvagati prema situaciji, temperamentu, psihodinamici i starosti.  Bilo bi vrlo loše kad ne bi postojao ovaj ritam, vremenski ritam, kako je to sv. Benedikt kratko rekao. Duhovne vježbe!

-          Ovom ritmiziranju vjere spada i pažnja prema pravilnom uređenju prostora. Nema sve svugdje svoje mjesto.  Pitanje je da li je pisaći stol mjesto za nutarnju sabranost? Prije su u župnim kućama postojali prostori za molitvu („Herrgottswinkell = „Božji kutak"). Gdje je mjesto gdje se ja nutarnje sabirem? Možda crkva?

-          Trebamo, svakako prema tipu, paziti koji nam medij treba za nutarnju sabranost. Svakako da je čitanje Biblije središnje mjesto. I ne bi se smjelo dogoditi da prođe duže vrijeme bez čitanja Biblije - bez pritiska i žurbe - onako za sebe! Mogu u sebi buditi i slike vjere i gledati ih pred sobom. Simboli su važni..muzika, boje, oblici, ples.

-          Zastrašujući je nagli pad svakodnevnih  bogoslužja (Misa), može li biti odlučujuća mjera -  kad dolazi puno ljudi?  Ako otpada Misa - što na njeno mjesto dolazi? Zajednička molitva Pohvala ili Večernje? Ili smo usmjereni samo na „činiti?"

Sve isto, sve na jednom,  sve htjeti učiniti je u konačnici smetnja da se postane čovjekom.  Ljudski živimo samo u vremenu i prostoru, na putu smo i činimo samo korake. Umjetnost se sastoji u ograničavanju: malo činiti, ali potpuno je puno bolje od činiti puno, a ništa cjelovito. Ovo naučiti je umjetnost koja se uči cijeloga života.

preuzeto iz Franz Kamphaus: Priester aus Passion, 1993, 58-62

Duhovni tekstovi za biti svećenik (3)

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo ako li umre, donosi obilat rod." ( Iv 12,24)

O ovom mjestu iz Ivanova evanđelja piše Benedikt XVI.

Sam Krist je Božje pšenično zrno koje je Bog sam zasijao na zemaljsku njivu. Sam Krist je Riječ vječne ljubavi, koju Bog sije na zemlju. On je pšenično zrno koje je trebalo umrijeti da bi moglo sazreti za plod. Ako pogledamo na Euharistiju koju slavimo, onda držimo u rukama Božji pšenični kruh, kruh koji je sam Krist Gospodin, plod koji je stostruko narastao iz smrti pšeničnog zrna i postao kruhom za cijeli svijet.  Tako je za nas euharistijski kruh znak križa i znak radosne, konačne, velike Božje žetve u jednom: ukazuje na križ na kojem je umrlo zrno pšenice. Ali ukazuje i unaprijed na veličanstvenu Božju gozbu na koju će doći mnogi sa istoka i zapada, sjevera i juga (usp. Mt 8,11) Da, ova je gozba  ovdje, u misnom slavlju, već započela gdje ljudi svih rasa i i narodnosti i položaja smiju doći za stol Božji.

I najljepša i najviša služba svećenika je da smije biti poslužitelj ove gozbe, da on smije pretvarati   i dijeliti ovaj kruh jedinstva.

I za svećenika ovaj kruh ima dvostruko značenje. Njega najprije podsjeća na križ: na kraju i on mora postati Božje pšenično zrno. Ne smije se zadovoljiti samo riječima i vanjskim znakovima, nego mora tu dati malo krvi svoga srca - sebe samoga. Njegova sudbina je vezana uz Boga. Što to znači, čuli smo u poslanici. Nekad znači i vanjsku mržnju i progon,  neuspjeh, ali znači i nutarnji pritisak povući se iza"rešetaka" koji nevolju zatajenja, svijesti da doista ne budu pšenično zrno, I možda je najteže od svega, najviše opterećuje: žaljenje zbog malo učinjenoga nasuprot velikom zadatku.  Tko to zna, taj će shvatiti zašto svećenik moli, svakoga dana prije predslovlja: „Molite braćo,  da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu svemogućemu." I on će ponekad lakomisleno otići, umjesto da ovaj poziv nosi, ovaj sveti Božji teret prihvati u svoj njegovoj zahtjevnosti.

No, i za svećenika pšenično zrno ne ukazuje samo na križ. I za njega je to znak Božje radosti.  Biti pšenično zrno, sluga božanskog pšeničnog zrna, Isusa Krista, može ljude veseliti u dubini srca. Usred slabosti događa se pobjeda milosti, kao što to često čujemo u Pavlovim poslanicama koji baš u svojim slabostima doživljava preveliku Božju radost. Ne bez stida,  doživljava svećenik kako zbog njegove riječi mnogim ljudima prođe smiješak preko usana u posljednjim trenucima života; kako ljudi, po njegovoj riječi, ponovno pronalaze smisao života po kojem mogu živjeti; kako po njegovoj riječi mnogi ljudi nalaze oaze u besmislenostima i opaža, sa zahvalnošću, kako ljudi njegovom službom otkrivaju  Božju slavu. On doživljava kako Bog po njemu čini velike stvari kroz njegovu slabost i pun je radosti da mu je Bog, njemu malenom, dao toliko milosrđe. Na taj način što to doživljava,  Božja radosna gozba postaje njegova,  kao i njezina sto puta veća žetva, koja nije samo obećanje i budućnost, nego je već počela,  posred nas, u kruhu kojega dijeli, kojega smije pretvarati.

I zna da je biti svećenik i velika obaveza,  ali i veliki dar u jednom.

(Uzeto iz  Joseph Ratzinger /Benedikt XVI.: Sluga vaše radosti. Meditacije o svećeničkoj službi. Freiburg - Basel - Wien. O.J., 20-22)

Duhovni tekstovi za biti svećenik (4)

Ne treba se bojati komentara


Jedna od bijelih točaka na svećeničkoj radnoj karti je i ta što dobiva premalo poštenih povratnih informacija. Pohvala i odobrenje stižu vrlo rijetko. Još rjeđa je prava i stvarno korisna kritika.
U mnogim pričama postoji kralj koji želi znati što njegovi podanici misle o njemu. Jedna od većih briga ovoga kralja je da upravlja svojim narodom  koliko god je to moguće. On šalje svoje sluge, tako da čuju na tržnici, u kućama, što i kako govore ljudi o  svom kralju.
U drugim pričama, umiješa se kralj, inkognito, među ljude da sam čuje kakve mu dobre osobine pripisuju i što je ono loše, na što se tuže.
U izvornom tonu slušati što ljudi misle o njihovom župniku, no,  to baš ne bi mogao svatko. To zahtijeva snažnu osobnost, a ne samo - kako bi dao dobar dojam o sebi -  i da pokaže da je vrlo zainteresiran i otvoren za  svaki komentar, svaku povratnu informaciju  i da želi ,svakako, napredovati. I da želi slušati i pohvale i kritike i prema njima se samokritički ponašati.

Kritične primjedbe pred širom publikom - kao što su župna vijeća, dijecezanski savjet ili svećenički savjet - mogu biti vrlo stresne - i vjerojatno, ne koriste, u svakom slučaju, i možda nisu uvijek pale na „dobru zemlju". Dakle, sljedeće trebam uzeti na znanje da će mi biti od velike pomoći ako bi se oko mene, u mom polju rada, našlo ljudi koji bi se, usudili otvoreno i iskreno, reći o tome kako me  doživljavaju kao osobu i kako gledaju moj rad. Od njih se ne očekuju  uopćene izjave o tome „što bi se  očekivalo", nego čisto konkretne stvari od konkretnih ljudi. Isto tako i ja mogu pitati - ne samo da bih objasnio svoja opterećenja - nego i motive koji me pokreću.
Međutim, teško se može očekivati da bi se netko slobodno javio za ovaj, ne baš  lak, zadatak. Na meni, kao svećeniku, leži zadatak da nađem ljude od povjerenja i zamolim ih za povratnu informaciju ili komentar. "Ljudi moga povjerenja" ne znači, naravno, one koji se, vjerojatno, slažu sa mnom u svemu. Najprikladniji za ovu vrstu osobne razmjene  su oni s kojima, s jedne strane, osjećam solidarnost i lojalnost, ali s druge strane iskustveno znam da se ne  boje javno mi se usprotiviti.

Uzeto iz : Hubertus Brantzen: Životna kultura svećenika. Ideali-razočaranja-novi počeci,  Freiburg-Basel-Wien 1998

Nastavlja se.

Duhovni tekstovi za biti svećenik (5)

Uz duhovnost svećenika

... Biskup Gebhard Fürst piše:

Mnogi svećenici se angažiraju za kraljevstvo Božje do granica svojih snaga, mogućnosti i darova, a neki često i preko njih. Za ovo zaslužuju veliku zahvalnost i poštovanje. U opterećenjima moje vlastite službe i služenja postalo mi je jedno mjesto iz Markova evanđelja vrlo važno. Ono opisuje Isusa u njegovim postupcima s učenicima i otkriva mnogo njegove duhovnosti. "Apostoli su se ponovo okupili oko Isusa da mu ispripovjede sve što su učinili i naučavali. Tada im reče: Hajdemo, na samotno mjesto, gdje ćemo biti sami i odmorite se malo. Budući da nisu imali vremena jesti, tako su bili brojni ljudi koji su dolazili i odlazili ", (Marko 6,30 f):

Te me riječi osobno dotiču. Očito je da je Isus, s velikim zanimanjem, slušao o svemu što se dogodilo učenicima u njihovom propovijedanju i radu. Imao je otvoreno uho za njih. On u svemu dijeli njihovo iskustvo. Mogli su mu ispričati sve što su učinili i učili. A onda ih poziva na samotno mjesto: "Budući da nisu imali vremena za jesti, tako su bili brojni ljudi koji su dolazili i odlazili", kao što se to i danas brojnima događa. Ali Isus prekida opterećujući stres. Odvojite vrijeme za odmor- to je Isusov poziv učenicima.

Trebali bismo prihvatiti ovaj poziv i mi svećenici i prekinuti sve aktivnosti i odmoriti se, i rasporediti vrijeme i ne dopustiti da nas zatrpaju termini. Sa Isusovim riječima u ušima htio bih pitati: Jesmo li se mi, u našem aktivizmu, jako prilagodili slici današnje kulture da moramo biti menadžeri i tvorci? Ovo pitanje posebno vrijedi zbog mnogih strahova stvaranja pastoralnih jedinica (Njemačka situacija zbog manjka svećenika – župe se ujedinjuju u pastoralne jedinice) . U retcima Markova evanđelja, Isus me susreće kao pravi dušobrižnik.

I u još jednoj važnoj točci Isus je dušobrižnik kojega treba slijediti. Na mnogim mjestima je navedeno da Isus odlazi u pustinju moliti. On potiče da potražimo ne samo vremena za sebe, nego također da nađemo vremena za ulazak u osobni odnos s Bogom. U našem svećeničkom zvanju, moramo imati vrijeme odnosa prema Bogu, mjesta i vremena za molitvu. Obećanje da molimo svakodnevno Časoslov, znači da smo molitvom u redovitom odnosu s Bogom. Naravno, svećenik ne može izdržati svoju službu i svoj život u sekulariziranom svijetu ako nema pravilan odnos prema molitvi. 


Prekidanje aktivnosti da bismo se vježbali u molitvi (i molili) postat će naš temeljni stav kojim ćemo, sasvim suvereno, gospodariti našim vremenom. I jedno vremensko razdoblje našeg ograničenog životnog vremena moći ćemo posvetiti drugim ljudima. Kao svećenici ćemo ostvariti „vrijeme odnosa s drugima“. Osobe s " vremenom odnosa za druge" su danas ljudi koje se traži.  



Gebhard Fürst: "Primit ćete snagu Duha Svetoga i bit će te mi svjedoci" iz „Poticaji iz evanđelja“ u: George Augustin, Johannes Kreidler (ed.): Den Himmel offen halten..Priester sein heute. Freiburg-Wien 2003 
nastavlja se

Duhovni tekstovi za biti svećenik (6)

Radost došašća i evanđeoski savjet beženstva

"Radujte se u Gospodinu uvijek!
I opet kažem: Radujte se!
Vaša dobrota neka bude poznata svim ljudima.
Gospodin je blizu "(Fil 4,4-5).

"Kroz spise Novog zavjeta nalazimo zlatnu nit koja se vuče od prve do zadnje stranice: pritisak blizog kraljevstva Božjeg, kraljevstva nebeskog. Krajnje je  vrijeme: Prilično blizu je Božji dolazak! Vrijeme je kriza  (krisis), vrijeme odlučivanja: "Ispunilo se vrijeme! Kraljevstvo Božje je blizu! Obratite se i vjerujte Evanđelju "(Mk 1,15) - to je Isusova propovijed.

Naviještanje i življenje kraljevstva Božjega  je Isusovo poslanje. Sada  ljudima  koji slušaju Isusa preostaje samo jedna stvar: vjerovati u Radosnu vijest. Kraljevstvo je Božje u njemu, u Isusu, došlo vrlo blizu.

Isus je radikalan, to znači da je, do u dubinu svoga bića, zahvaćen ovom zadaćom u ovom času, "kairos" (kairos  =  jedinstveno ponuđeni trenutak odluke). Božju blizinu, neraskidivu vezu sa svojim Ocem i nevjerojatnu slobodu i moć predaje ljudima ga ispunjaju u potpunosti. Ovaj Isus, čija je poruka Božja ljubav  i koji tu ljubav prema ljudima do kraja živi i tako postaje najsimpatičniji i najobljubljeniji čovjek koji je ikada živio - ostaje neoženjen. Njega ispunja i pokreće jedno jedino i to potpuno: Bog! Poruka Božja!

On kaže: " Neki ljudi su nesposobni za brak od rođenja, neke su ljudi onesposobili, a neki drugi su se sami takvima učinili zbog kraljevstva Božjeg! Tko može shvatiti neka shvati." (Mt 19,12). On sam je potpuno shvatio: strast za Boga. I strast prema ljudima. A onda su  postojali ljudi u njegovoj blizini, u zajedništvu s njim na koje je skočila ta vatra. Oni više ne mogu biti sputani svojim dosadašnjim životom, napuštaju obitelj (Luka 18,29), napuštaju svoja imanja (MT 19,21) - i svi stoje na Isusovom kolosijeku.......

Što je "duša" novozavjetne atmosfere da bi se, nakon uskrsnuća Isusa Krista, mogao pojaviti celibat radi kraljevstva Božjeg? To znači biti zahvaćen  radosnim čekanjem  dolaska Gospodina i objave Kraljevstva nebeskog  - "U svojoj radosti, prodao je sve što je imao", rekao je Isus o čovjeku koji je otkrio dragocjeno blago (Matej 13,44). Tko je otkrio blago u Kristu,  taj će biti prisiljen pustiti sve drugo u slobodi i radosti , jer su oči i srce u potpunosti ispunjeni i zadovoljni  s onim u čemu se sve nalazi. To je duh Govora na gori, u kojem onome koji  mu oduzima plašt, daje i gornju haljinu; on čini "glupe" stvari, jer je zahvaćen velikom radošću : Gospodin je blizu! "


Od: Bours, John i Kamphaus, Franz: Leidenschaft für Gott:  Celibat - Siromaštvo - poslušnost. Freiburg - Basel - Wien, 1981. P. 26 29.

nastavlja se

Duhovni tekstovi za biti svećenik (7)

Svećenička služba  kao pastoralno služenje 

Isus Krist - dobri Pastir

U post-koncilskim godinama previranja pokušao sam promatrati svećeničku službu kao službu vođenja župne zajednice i to sam želio rastumačiti u smislu biblijske pastirske službe.  Pastir, na latinskom „Pastor" . .pa kad se govori o pastirskoj službi, onda se misli i na pastoralnu dimenziju svećeničke službe.  Razumljivo da je ta služba usmjerena na mnogu braću koja stoje u prvom planu prihvaćene službe.   A što to znači „pastoral? Odgovori su, na ovo pitanje, vrlo različiti, čak djelomično suprotni. Za neke je „pastoral" čarobna riječ, za druge opet nekakav „omekšivač", jer se dušobrižništvo često shvaća okrenuto prema ljudskim potrebama i tako se postavlja u suprotnost s pastoralom koji se temelji na riječi Božjoj i istini. Pa će se isplatiti  malo slijediti  biblijsku  sliku pastira da  bismo  malo osvijetlili  najdublji smisao pastoralnog služenja.

Biblijsko govorenje o pastirima nema ništa zajedničkom s romantikom ovaca ili idilom stada. Pastiri su, već od vremena Patrijarha,  slovili kao veliki vođe i kao ličnosti. Trebali su poznavati put, trebali su znati čuvati i braniti, ne samo ovce, nego i cijeli klan, od svih opasnosti. Trebali su se brinuti brižnom ljubavlju, kako za ljude, tako i za životinje i obazirati se na njihovo stanje. Oni su bili prijatelji i gospodari.

U Starom zavjetu Jahve je opisan kao pastir svoga naroda. Psaltir donosi Božje vodstvo i pomoć vrlo dirljivim riječima: "Gospodin je pastir moj,  i ništa mi ne dostaje.  On me odmara na zelenim pašnjacima i  vodi me na vrutke voda  ..... pa ako i moram proći dolinom smrti,  zla se ne bojim "(Psalam 23,1-2,4). "Jer on je Bog naš, mi smo narod paše njegove, ovce što ih svojom rukom čuva" (Ps 95,7; vidi 78,52-54, 80,2.) A prorok kaže  o  Gospodinu: "Kao što  pastir vodi svoje stado na pašu, on ih sakuplja  jakom rukom, janjce nosi na ruci, a dojilice brižno vodi "(Izaija 40,11).

Kao što brižan pastir povjerava svoje ovce slugama,  tako Bog povjerava svoje ovce slugama: Mojsiju (Ps 77,21), Davidu (Ps 78,70-72) i drugima. No,  pastiri koje je Bog postavio, često se nisu brinuli za stado,  nego su se brinuli o sebi, a stado ostavili da raspada (Ez 34,1-10). "Sve pastire raznosi vjetar" (Jeremija 22,22) Stoga će Jahve  uzeti svoje stado natrag u svoje ruke (Ez 34,11-22), i  dat će im pastire po svom srcu (Jer 3,15, 23,4).

U tom smislu Isus naglašava da je poslan kao pastir k izgubljenim ovcama doma Izraelova (Matej 15,24; vidi 10.6). On  osjeća sažaljenje kad vidi da su ljudi kao ovce bez pastira (Marko 6,34.) On sebe vidi kao pastira koji ide za izgubljenom ovcom, i kad je nađe, uzima je na svoja ramena, i punu  životne radosti, donosi nazad.  On zna da je radost na nebu, zbog toga, velika (Lk 15,4-10).

Evanđelje po Ivanu je razvilo čitavu pastirsku kristologiju (Ivan 10). Isus sebe opisuje kao dobrog, to jest pravog  pastira: on pozna svoj narod i njegov narod pozna njega. Za razliku od plaćenika, on ne ostavlja svoje stado na cjedilu kada lopovi i razbojnici dolaze, on je spreman dati čak i svoj život za svoje ovce. On ih čuva zajedno i vodi ih na dobre pašnjake, gdje se nalazi život i gdje ga se nalazi  u izobilju (Iv 10,10).

Ostali novozavjetni spisi uzimaju motiv pastira. Oni opisuju Isusa Krista kao velikog pastira ovaca (Hebrejima 13,20), kao glavnog pastira (I Pet 5:4), kao pastira i biskupa naših duša (I Pet 2,25). On nas vodi do izvora života (Otkrivenje 7:17). Tako je motiv pastir dosljedna tema u Novom zavjetu.. Starokršćanska

Starokršćanska ikonografija, osobito prikazi Krista u katakombama, pokazuje da je od samog početka, prihvaćen taj pojam i da je vrlo privlačan.

Isus nije samo glavni pastir, on također i šalje pastire.

Walter kardinal Kasper: Službenici radosti. Svećenička egzistencija - svećenička služba Freiburg - Basel - Wien. SL, S83 - 85.)

nastavlja se

8. Uhode

Preokreti donose i zahtjeve pa se postavlja se pitanje kako ćemo se mi, svećenici, ponašati iz vjere u promijenjenim okolnostima. Jer sa svakom promjenom struktura, dolazi i do produbljenja duhovnosti, koja se zapravo nalazi u temelju svega. Izvan svake diskusije je da se životni prostori proširuju, jer su ljudi pokretljiviji i postali su duhovno fleksibilniji. Čovjek teži za vjerskom domovinom koja se sve teže ostvaruje u klasičnim župama i čini se da je takav model istekao. Crkva živi i prožeta je okupljanjem koje je ujedno i poslanje.  Ona treba pastoral širine, ali i također onaj uži. Odlučujuće je, kod svega, da li čovjek sve ovo promatra kao gubitak

Iz toga se postavlja pitanje kakve su sposobnosti potrebne da bi se moglo susresti sa promijenjenim okolnostima Crkve. Ne bih ovdje mogao dati nikakav profil  ni službenika Crkve, ni počasnog djelatnika u Crkvi i u pastoralu, jer bi to moglo biti novo opterećenje. Ovdje, u prvom redu, želim predočiti biblijsku sliku koja meni mnogo znači te u tom gledam model koji nama svećenicima može puno pomoći.

Motiv uhoda iz 13. i 14. poglavlja knjige brojeva (Br 13, 1- 14,10) u  Starom zavjetu. Da se podsjetimo: nakon napuštanja Egipta, zemlje u kojoj su se bili obikli, nije vladalo samo raspoloženje novog početka,  nego se opažala sve jača nesigurnost i gubitak orijentacije. U takvoj situaciji Mojsije šalje uhode koji su trebali utvrditi da li je obećana zemlja prema kojoj idu pogodna za život. Na povratku imamo dvije različite reakcije: većina uhoda se preplašila, opisuje se teški i sumorni scenarij. Samo dvojica (Jošua i Kaleb) su imali drugi dojam, oni su shvatili problem, podsjetili su narod na njegove duhovne izvore, a to je obećanje da će Bog biti uz njih i sva njegova obećanja.  I njihovo povjerenje će im pomoći da idu naprijed i da razgrađuju strah. I mislim da smo mi, kao Crkva, danas u  previranjima, lomovima: na novim putovima stojimo  pred zahtjevima koji su do sada bili potpuno  nepoznati. Da bismo imali sigurne spoznaje za  daljnji put u budućnost, potrebni su uhode. Da li je primjereno da se mi svećenici pouzdamo u takve zadaće.  Zauzimam se za to!  Bit će napeto kod procjenjivanja ovakvih „neistraženih iskustava“. Pokušajmo se usredotočiti na  rizike i probleme i onda ćemo upasti u nekakav defetizam koji će nas kočiti ili potaknimo ljude, a da ne zataškavamo probleme, na razumsko povjerenje  i na vjerničko raspoloženje novog početka!  Pri tome, mi ne znamo pojedinosti što nas očekuje, ali imamo spoznaju i sigurnost tko nas na putu prati: Isus Krist koji je sa svojom Crkvom „na putu kroz vrijeme“, kao što se to moli u trećem kanonu. I u svakom slučaju se veselim da me, u mojoj službi, prate brojne takve uhode.

Karl Hillenbrand:Priester sein

nastavlja se