Misno slavlje

Pozdrav:

Naš Bog i Otac koji živi i koji daruje život, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Ovo bogoslužje devetnaeste nedjelje, na kojemu vas sve skupa srdačno pozdravljam,  nas može podsjetiti na neke snove i čežnje čovječanstva. Čeznemo za životom, za sretnim i ispunjenim životom, čeznemo za životom koji je ispunjen i koji nam neće nikada nestati, nego ostaje zauvijek.  Ne morati umrijeti, nego vječno živjeti - to nam obećava Isus u današnjem evanđelju. Ostaju li takva obećanja za nas i za ljude našeg vremena samo san? Ili to može biti nada i živa stvarnost?

Ovdje smo se sakupili, oko ovog oltara, koji je ujedno i stol. Na njega ćemo uskoro staviti kruhove, male, bijele, okrugle. I slušali smo u evanđelju o Isusu: ON želi za nas biti „kruh života", ON želi s nama, na poseban način, stupiti u zajedništvo. ON je za nas vječni život.  No, prije nego ON dođe k nama, još nam nešto pokazuje. On dopušta da ga lomimo, kao ovaj kruh, da bi mogao biti razdijeljen mnogima: „Uzme kruh u ruke, razlomi ga i dade svojim učenicima govoreći: uzmite i jedite od ovoga svi.. Ovo je moje tijelo..."

Kruh možemo i sami jesti. Ali da bismo ga lomili i dijelili, potrebno je zajedništvo. I život je samo ondje  gdje je zajedništvo.

Dnevna molitva i čitanja imenuju neke ključne riječi koje nam žele otvoriti vrata životu: voda života, kruh života, meso za život svijeta. To sve daje Duh Sveti, Duh Isusa Krista koji nas čini djecom Božjom. Tko traži život, mora tražiti Boga. On nam dolazi ususret u Isusu Kristu. Njega pozdravljamo u našoj sredini i probudimo živu vjeru da je Isus  sada ovdje živ, prisutan  u svojoj riječi i u svome kruhu... Koliko mi u to vjerujemo, koliko osjećamo potrebu za tim kruhom.

Ispovijedam se...

Kyrie

Gospodine, skini s nas krivnju koja opterećuje naš život. Dođi nam ususret i učini nas spremnima za put k tebi, Kristu, Gospodinu našemu.

Amen

Molitva vjernika

„Tko vjeruje ima život vječni", vjernički iznosimo svoje molitve:

Propovijed:

1.

Utješno je ono što nam govori prvo čitanje. Ne može čovjek biti tako iscrpljen i umoran da ga Bog ne može podignuti. I onda kad smo smrtno iscrpljeni i  kad nas proždire sumnja i zdvajanje, Bog nas jača da možemo živjeti i ići dalje. 40 dana i 40 noći do Božje gore Horeba, do tamo gdje se Bog objavio kao Bog saveza, tamo gdje je dao svoj zakon života.

Utješna je to povijest koju nam pripovijeda čitanje. Govori nam o kruhu, kako kruh mijenja ljude. Smrtno umorni i razočarani prihvaća opet svoj život. On zna da je pred njim dug put. Svaki dan i svaka noć skraćuje tu udaljenost.

Kakvu poruku nam šalje prorok Ilija

Mnogi su možda pomislili, slušajući današnje prvo čitanje:  kako lijepa priča. Kako bi i nama ponekad trebao takav anđeo koji će nam donijeti kruha i friške vode. Mnogi su možda pomislili lijepo, ali nemoguće. Priča kao priča. No, pogledajmo je li baš to tako. Da bismo razumjeli ovu poruku, moramo se malo prebaciti u Ilijino vrijeme

Ilijino vrijeme: Kralj je bio Ahab, on se oženio pogankom Izabelom koja je donijela i štovanje lažnog boga Baala. Činilo se da će prave vjere u jedinog Boga nestati. Ilija je znao da su svećenici oni koji šire krivoboštvo. I zato ih je izazvao na dvoboj. Čiji bog pošalje vatru s neba i zapali žrtvu na oltaru taj je pravi Bog. 450 baalovih svećenika je cijeli dan urlalo, zazivalo svoga boga da spali žrtvu, ali se ništa nije dogodilo. Došlo je vrijeme i na Iliju - on naredi da se napravi opkop oko žrtvenika, da se žrtva toliko zalije vodom da se opkop napuni vode. Ilija se pomoli i padne vatra s neba i zapali žrtvu i posuši svu vodu iz opkopa. Kad je to narod vidio napuni se  radosti zbog prave vjere, ali ih je uhvatio i bijes i Ilija je dopustio da pobiju svih 450 Baalovih svećenika.

To je razbjesnilo kralja Ahaba i Izabelu i Ilija, bojeći se za svoj život, mora bježati u pustinju. I tu on počima osjećati malodušje, klone. Želi umrijeti. I Bog mu šalje okrepu s neba, kruh pečen pod pepelom i vode. Za jednog nomada sasvim dovoljno. I ta okrepa mu je bila dovoljna da može nastaviti svoj 40 dnevno noćni hod do brda Horeba. 40 dana je bio Mojsije na brdu kad je primao 10 zapovijedi. 40 dana mi imamo korizmu kao pripravu za sveto Trodnevlje i Uskrs. Sada pogledajmo kakvo je

naše vrijeme: I naše vrijeme ima svoje Ahaba i Izabelu. I svoga boga Baala.  Samo se ti kraljevi i bogovi pokazuju pod raznim drugim vidovima: kraljica se zove demokracija. Kralj se zove standard, religija se zove potrošnja, uživanje,  doživljaj. I današnji kralj i kraljica, sve više i više, zatiru i uništavaju pravu vjeru. Vidimo to dobro i u Europi, i u Americi. Predaleko bi me odvelo kad bih nabrajao sve zastrašujuće pojave koje će uništiti naše društvo. Samo ću spomenuti: medicinski potpomognutu oplodnju koju je započeo Hitler da bi stvorio čistu rasu, sloboda pobačaja kažu da je žena gospodar svoga tijela, eutanazija - slanje u smrt ljudi koji su nesposobni proizvoditi. U Crkvi taj duh demokracije želi uništiti temelj na kojemu počiva Crkva.  Ovih dana jedan sveučilišni profesor, i to na danima katoličkih visokih škola u Salzburgu,  izjavljuje kako Crkva mora ukloniti svoje dogme i svoje norme ako se želi prilagoditi svijetu. Feministkinje traže da žene mogu biti zaređene za svećenika. U Austriji, Njemačkoj pa i Švicarskoj stvoren je pokret svećenika, teologa koji se žele odvojiti od Rima i prijeti veliki rascjep u  Crkvi.

A moderni Ilija, sveti otac, papa Benedikt XVI., taj starac, ali čila i vedra duha dovršava svoju treću knjigu - nastavak o Isusu.  Najavljuje godinu vjere - kao prigodu za produbljivanje vjere - koja će biti otvorena u listopadu.  Uz njega stoje brojni svećenici koji pokušavaju boriti se za pravu vjeru. Ni papa nije pošteđen mržnje modernog kralja i kraljice, standarda i demokracije. Ni biskupi i svećenici nisu pošteđeni svakovrsnih napada. Evo spomenut ću samo primjer  kako su prisilili jednog svećenika da se zahvali na imenovanju za biskupa, jer je bio previše katolik.  U tom smislu gledam i  ovo što se događa na Braču u vezi premještaja svećenika. Pisanje peticija protiv odluke biskupa. Kao da ulica može vladati u Crkvi.  Tako zapravo i organizatori peticije i sakupljači potpisa i potpisnici pokazuju da uopće ne poznaju ustrojstvo Crkve, ni kako Crkva funkcionira. Takve stvari u Crkvi ne uspijevaju.

Ništa ne čudi ni situacija u Dolu. Savršeno se slaže sa sveopćom situacijom ako tome dodamo i ono što je posebno. I ovdje je kralj Ahab  - današnji standard  - učinio da ljudi više ne osjećaju potrebu za Bogom.  Moderna kraljica Izabela - današnja demokracija - uvela je takvo krivovjerje kakvog povijest Dola ne pozna. Nema poštovanja ni Boga, ni svećenika, ni istine, ni pravde. Što je svećenik za Dol? Istina je ono što se jače nameće divljaštvom.  Ako se pokušaš usprotiviti - gotov si. Rekao je jedan da u Dolu treba živjeti s ovim ljudima. Znači nema vječne istine, nema vječne pravde, nema Božjih zakona. I zato se sve ovo događa u Dolu i s Doljanima u zadnjih nekoliko mjeseci.   Kako drukčije protumačiti da neki ljudi ne idu na misu zato da se ne bi nekome zamjerili? Tko je važniji Bog, Crkva ili nečiji povrijeđeni ponos?  I tako bih mogao nabrajati bezbroj stvari. Pogledajte samo jednu stvar: prije 80 godina ispovijedalo je po dva tri svećenika uoči Srca Isusova, prije dvadeset godina ispovijedao je jedan nekoliko sati. Ove godine nekoliko osoba bilo na ispovijedi.  Dobro, pada broj stanovnika to je činjenica, ali pada i smisao i potreba ispovijedi. Ja ću otići, doći će drugi svećenik, ali ni njega se neće poštovati, jer se ne  poštuje ni svećenika a niti se poštuje onoga koga on predstavlja.  Ja ću otići, a moderni Ahab i Izabela će ostati. I ništa se neće promijeniti.

Ima li lijeka izlaza iz ove situacije?

Sveti Pavao jasno daje rješenje za izlaz iz krize, čuli smo to u današnjoj poslanici što još jednom, zbog važnosti, ponavljam:  „I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris."

Isus ovo nadopunjuje riječima iz današnjeg evanđelja „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati  tijelo je moje za život svijeta.

Zapovjedi su jasne. No, velika većina kršćana uopće pa i u Dolu uopće ne vjeruje da je Sveto pismo Božja riječ, niti do nje što drži. Reče nedavno jedan mladi Doljanin: „Što to meni znači smrt tamo nekog Židova!" Zato se zlo ne može iskorijeniti,  nego može samo rasti. Na žalost. Amen