U današnjem evanđelju smo čuli jednu rečenicu koja nas je trebala potresti: „On je izvan sebe." Oni koji su to rekli nisu Isusovi neprijatelji. To je njegova rodbina. Oni ga smatraju ludim. Boje se da bi mogao naškoditi dobrom glasu plemena. Zato su ga htjeli, kako se to kaže, „na silu" odvući.
Malo o tome razmišljamo: Isusa, slavljenog i traženog čudotvorca odbacuje njegova rodbina? Zašto? A trebali su biti ponosni zbog njega. Možda su se plašili da ne izgube ugled. Ova briga nije bila neopravdana. Bilo je među prisutnima i pismoznanaca koji su mu se suprotstavljali. Htjeli su mu postaviti zamku tako što su mu predbacivali da je suradnik đavlov.
Vidi se, od početka Isusovog djelovanja, da su se stvorile fronte. I nikakvo čudo da su se njegovi rođaci preplašili.
Kršćani „izvan sebe"
Ono što je i danas ostalo jest zajednička sudbina kršćana i Krista. Tko se bez zadrške drži Krista, živi po njegovu Duhu, mnogi od rodbine ga neće baš tako lijepo prihvaćati. Tko se ne drži životnih pravila javnoga mnijenja, za mnoge suvremenike, nije baš normalan. Kada se radi o istinama vjere, onda se takve kršćane može, s puno suosjećanja, ismijavati ako se osjeti da taj vjeruje u Kristovo božanstvo, ili u život poslije smrti, ili ako mu posjed, novac ili karijera nisu najvažnije stvari, ako propušta ono što je za većinu po sebi razumljivo, jer to smatra krivim ili da se protivi volji Božjoj, kao npr. pobačaj ili predbračna ili izvanbračna intimnost, ili rastava pa ponovna ženidba - onda se, vrlo lako, od prezrivog smješka može roditi agresija. Onda se može i njemu dogoditi kao i njegovom Gospodinu, Isusu Kristu.
U svim vremenima su kršćani morali, svoju vjernost Kristu, plaćati svojim životom. Oni su radije umrli, nego postupali protiv svoje savjesti. U tridesetim godinama prošlog stoljeća su tisuće laika i svećenika ubijeni u koncentracionim logorima, jer su željeli biti dosljedni kršćani, jer su protestirali protiv nepravde i umorstava. Jesu li svi oni koje nazivamo mučenicima bili fanatici? Ili su bili „izvan sebe", jer nisu svoj ogrtač okretali prema vjetru? Ili su željeli plivati protiv struje?
Živimo u slobodnom svijetu i društvu. Nitko neće biti zbog svoje vjere proganjan ili utamničen. Ali da će se nekoga zbog njegove vjere smatrati nazadnim i glupim, na to se mora računati. Može doći i do otvorenih sukoba u obitelji i rodbini ako se želi aktivno uključiti u rad zajednice. Može doći i do jakih protesta ako se neki mladić odluči slijediti Isusov poziv i postati svećenik ili se neka djevojka odluči postati redovnicom. Pa tada znaju nastupati i, takozvani, dobri kršćani da bi mladu osobu odvratili od tog čina.
Isusov put - naš put
U svim tim slučajevima ponavlja se ono što je Isus doživio. On je izazivao protivljenje. On je propovijedao izazovno i nastupao izazovno. Kad je razbacao stolove mjenjačima i prodavačima golubova, bio je to simbol onoga što on smatra glavnim mišljenjem o Bogu i putem prema Bogu: Bog je drukčiji nego ga je javno mnijenje, ondašnjeg vremena, zamišljalo. Isus je bio toliko izazovan da ga mjerodavni zemlje više nisu mogli podnositi. Bojali su se političkih manipulacija, vidjeli su cijeli svoj religiozni sistem u opasnosti. Nisu mirovali dok ga nisu ušutkali.
Uvijek su ljudi koji su prianjali uz Isusa bili izazov. I nama neće biti drugačije ako budemo našu vjeru shvaćali sasvim ozbiljno. I mi ćemo izazivati ako se budemo drukčije ponašali i mislili nego što je to javno mnijenje, ako je za nas volja Božja posljednje mjerilo. Govorimo kao nerazumni, kao ludi koje i onako smatraju „izvan sebe" kad ne činimo, s drugima, mnoge stvari koje oni žele od nas i što je za njih, po sebi, razumljivo. I ne bismo se trebali čuditi ako se nama dogodi kao Isusu. Pa nije ga ni rodbina shvaćala.
No, trebamo također znati da onda pripadamo njegovoj pravoj rodbini. „Tko je moja majka ?", pitao je Isus kad su mu rekli da ga vani čekaju majka i braća da ga odvedu. „I on pogleda na one koji su sjedili oko njega i reče: „Ovi su moja majka i braća (Mk 3, 31-34).
Sasvim sigurno da nije htio prezreti majku. Sigurno da nije prezirao obitelj. On govori ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, provocirajući izazivajući, jer se ovdje radi o volji Božjoj. „Tko vrši volju Božju, taj je moja majka i brat." Bog je ispred svega. Da će naš život jednom završiti, to je ono najvažnije.