Pražnica i Škrip 2013 

 

Pozdrav: Gospodin, koji nam se u Novom savezu objavio i daruje svoju slavu, neka bude s vama.

 

Uvod: Nakon krštenja u Jordanu Isus objavljuje svoju slavu  i na svadbi u Kani. Svojim prvim "znakom",

čudom on upućuje na svoje zadnje čudo, na svoj zadnji znak, kojim je "njegov čas" došao do kraja, u kojem je sklopio savez sa čovječanstvom u svojoj krvi. Ovdje smo došli da se na to podsjetimo, da to produbimo i da to obnovimo.

Interesantno je napomenuti da evanđelje ne govori o čudu, nego o znaku. Po tom znaku su ljudi trebali prepoznati Isusa i njegovi učenici su to i prepoznali. Ovaj znak jasno ukazuje na onaj trenutak kad Isus na križu umire, a iz njegovog otvorenog boka poteče krv i voda.

A taj znak  upet upućuje na svetu Misu gdje se vino pretvara u krv Kristovu a kruh u tijelo Kristovo. No, pitanje je koliko mi kršćani prepoznajemo taj znak i čudo Isusove prisutnosti. Na zapadu i u Hrvatskoj sve manje ljudi dolazi na misu, očito da ne prepoznaju taj znak - čudo. Oni koji dolaze, često puta, dolaze iz Bog zna kojih razloga, a ne iz vjere da je Isus ovdje prisutan u svom znaku - čudu. Većina od onih koji dolaze na pričest ne pokazuju nikakvu vjeru u ono što primaju. Vidim to, npr. neki se pričeste pa onda pogledavaju ovog ili onog ministranta. Pitaju li se takve osobe kakav primjer vjere pokazuju toj djeci? Na Božić idu dvije osobe na pričest pa međusobno klju,klju, klju, kao kokoše kad im se baca kukuruz . Pa sveta pričest je primanje pravoga i živoga tijela Isusova. To smo potpuno zaboravili.

Eto vrčevi su puni vina, a gosti ne dolaze na gozbu. Postavimo sebi danas pitanje kako je s mojom vjerom u ovaj Isusov znak- čudo, da li se može reći i za nas: Učenici vidješe i povjerovaše u njega...

Priznajmo da smo grješni i molimo Ispovijedam se

 

Gospodine Isuse Kriste,

 Molitva vjernika:

Sjedinjeni u Kristu Isusu po vjeri i krštenju, obratimo se Bogu, našem Ocu darovatelju svakog dobra.

 

Obdari svojim duhom spoznaje i istine sve koji se trude oko jedinstva vjerskog nauka, molimo te

Podari svojoj Crkvi novu životnu snagu da ostane sposobna živjeti i djelovati po duhu Evanđelja, molimo te

 

 Ti si u našoj sredini, skriveni Bože, tvoja ljubav nosi naš život. Zato te hvalimo sada i u vijeke vjekova. Amen.

 

 Propovijed:

 

Ova rečenica  mi se čini vrlo važnom iz više razloga. Najprije nam svjedoči na koji način su učenici počeli vjerovati u Isusa. S druge strane za nas ima vrlo veliko značenje, jer nas poziva da preispitamo naš stav i odnos prema vjeri i vjerovanju. Prije dva mjeseca sveti Otac je proglasio ovu godinu „Godinom vjere" pa nam ova rečenica može poslužiti kao početak našeg razmišljanja o vjeri. 

 

Kakvo je današnje stanje vjere u kršćanskoj Europi i Hrvatskoj.  Prije više od šezdeset godina, mladi profesor  Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI. napisao je članak: „Pogani koji se još uvijek nazivaju kršćanima." U njemu je, već tada, tako vjerno opisao i današnju situaciju. Ja bih sveo, sve skupa, u samo jednu ili dvije rečenice. Današnji kršćani vjeruju u nekakvog boga. Taj bog je negdje tamo gore, ali nema veze s ljudima. I ne vjeruju da bog ima  ikakvog utjecaja na naš život.

            Neki ga možda zamišljaju kao nekakvog strogog suca koji bilježi sve ljudske pogreške pa će ljude nemilosrdno, baciti u pakao. I takvi ljudi onda pokušavaju i sebe i druge uvjeriti da takav bog nema nikakvog utjecaja na ljude. Ja ću vam odmah reći: ja u takvog boga ne vjerujem, ali i takav bog ne postoji.

            Drugi opet veruju u nekakvog boga automata. Onda kad im treba, plaćaju mise i pale svijeće, pa ako odmah ne usliši  molitve i ne bude kako žele, onda psuju i vrijeđaju boga koji ne pozna nevolje jadnih ljudi.  Ni u takvog boga ja ne vjerujem, niti takav bog postoji.       

 Ili, neki drugi koji sebe nazivaju agnosticima, kažu da se ne može znati da li bog jest ili nije.

        Drugi opet primaju sakramente, krštenja, pričesti, krizme, vjenčaju se u crkvi samo iz parade, ali njima primanje sakramenta i milosti koje sakramenat sobom nosi ne znači ništa. Treba izvršiti neki običaj, obred, održati određene tradicije i nakon ručka ili pira sve je završilo. To pokazuje i rečenica koju često puta čujem: „Mi smo mu doli sve i nos se već ne tiče." Time se želi reći: mi smo ispunili formalnosti, tradiciju, a život po vjeri to nije naša stvar. I tako bih mogao redati u nedogled. U najnovije vrijeme kod nas se čuje krilatica: „Crkva se nema što miješati u odgoj. Hrvatska je sekularna država, gdje je Crkva ustavom odvojena od države." Istina je da je Crkva odvojena od države. Istina je da je Hrvatska sekularna država sa  više od 95 % vjernika, od kojih su ogromna većina katolici. To se zanemaruje i hoće se na silu uvesti ideologija jedne male skupine ljudi i nametnuti je većini. No, nikako nije istina  da se Crkva nema šta miješati u odgoj. Po svom božanskom pravu Crkva ima pravo i dužnost naviještati Evanđelje. Isus je rekao: „Idite i propovijedajte Evanđelje." Propovijedanje uključuje i odgoj, kako odraslih vjernika, tako i djece. Ovih dana je buila jedna anketa na net. hr, no sada je nema, uklonjena je  u kojoj je bilo jsno da velika većina od 69% osuđuje miješanje Crkve u odgoj u školi. No sada 20. I. 17.00 sati te ankete nema ali nalazim ovu : Što mislite o potezima Crkve oko zdravstvenog odgoja To je miješanje u školstvo na koje Crkva nema pravo 73%  i Ne vidim ništa sporno, Crkva samo ukazuje na problem 27%.  Bilo bi interesantno vidjeti i znati što o svim tim pitanjima mislite vi, ovdje u crkvi. Što misle o tim pitanjima vjernici u Pražnicima.

          

Što to znači vjerovati?  Vjerovati znači: držim da je istinito ono što čujem ili što čitam. Ne moram provjeravati. Ne moram istraživati. Jednostavno prihvaćam da je to tako, da je to istina. To je takozvana naravna vjera. Bez ove vjere život ne bi bio nikako moguć. Zamislite kad bi svaki putnik koji stupi na trajekt išao pitati kapetana: da li ćete nas stvarno odvesti u Split? Ili kad bi svaki gost u hotelu ili restoranu išao provjeravati da li je hrana ispravna ili je možda otrovana. Ili dođemo liječniku, on nam propiše lijek i mi ga pijemo. A zapravo su lijekovi jedna kombinacija kemikalija koje mogu biti, u jednom trenutku, i opasne. No, mi vjerujemo liječniku i uzimamo lijekove. Jednom riječju, bez ove naravne vjere ljudski život bi na zemlji bio nemoguć.

            Slično je i s nadnaravnom vjerom. Ja vjerujem, jer je Bog to rekao. Vjerujem, jer je Bog to objavio. Vjerujem, jer Bog to tako hoće. Pa se u teološkom smislu kaže, a i Katekizam Katoličke  Crkve  govori  da „Vjerovati znači čvrsto držati za istinu ono što je Bog objavio i što nam Crkva predlaže vjerovati." Znači, za mene, je istina što je Bog objavio i što nam govori po Crkvi. I to prihvaćam, tako je i to živim.  Sada je ovdje jedno veliko pitanje: Koliko se ja, kao kršćanin, trudim upoznati ono što Bog govori, što uči Crkva. Smijem li postaviti jedno pitanje: Koliki su među vama pročitali Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, koliki ga imaju u svojoj kući? Koliko ljudi, od vas ovdje prisutnih u crkvi,  je pročitalo Katekizam Katoličke Crkve? Da li je ne čitanje Biblije i Katekizma znak da nas nije briga za te istine i da se ne trudimo upoznati svoju vjeru? Onda se smijem pitati kakvi smo mi kršćani - vjernici?

 

I sada jedno zanimljivo pitanje:

 

Što mislite da li đavao vjeruje u Boga? Bilo bi interesantno čuti vaše odgovore. Pravilan odgovor glasi đavao vjeruje u Boga. Dapače, đavao ima iskustvo Boga, on jeBoga doživio u osobnom susretu u raju prije sotonskog grijeha i prije nego je bačen u pakao. No, đavao nikako ne vjeruje Bogu. To znači nema povjerenja u Boga. Nema povjerenja u Božje planove i vodstvo.

Tako i danas mnogi ljudi pa i kršćani vjeruju u Boga, to znači oni smatraju da Bog jest tamo negdje i da se Bog ne miješa u ljudsku sudbinu, niti u povijest svijeta. Bog je neka sila tamo negdje izvan svemira. Pa možda i dopuštaju da bi nekada ta sila mogla utjecati na svemir i svijet, ali tko zna kako i gdje.

       No, imati povjerenja u Boga to je, svjesno se prepustiti volji Božjoj, Predati se u ruke Božje kao što se dijete predaje u naručje majci, s potpunim uvjerenjem da mu se ništa ne može dogoditi.  Takav primjer potpunog predanja je Isus u Getsemaniju: „Oče ako je moguće nekame mimoiđe čaša ova, ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš."  Sličan primjer nam daje pisac psalma: „Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom." „Pa i da se vojska protiv mene digne, moje se srce ne boji,..."  Primjer ovakvog predanja su bili brojni sveci. Posebno se, u zadnje vrijeme, isticao svojim primjerom prihvaćanja patnje blaženi papa Ivan Pavao II. a i sadašnji papa, Benedikt XVI., svojim pisanjem i riječima pokazuje kako se svjesno treba predati u ruke volji Božjoj.

 

    Na kraju trebam naglasiti: Vjerovanje Bogu, to jest povjerenje u Boga je dar kojega treba izmoliti od Boga. To je milost. Takvu vjeru mi sami ne možemo nikako sami izgraditi i stvoriti. Amen