Misno slavlje
Pozdrav:
Danas vas želim pozdraviti riječima apostola Pavla upućenima zajednici kršćana u Rimu: Milost i mir Gospodina našega Isusa Krista, neka bude sa svima vama.
Uvod:
Bog poziva svoj narod i on se okuplja. Tko je njegov „narod"? Tko mu pripada i zašto? Pripadamo li i mi tom narodu? Od vatikanskog koncila je opet u upotrebi ovaj izraz „Božji narod" Svi koji vjeruju i koji su kršteni u imenu Gospodina Isusa Krista, oni su „Božji narod". I činjenica da ćemo sada ovdje, za vrijeme ove svete mise, slaviti jedno krštenje daje nam prigodu da razmislimo i o našoj pripadnosti novom Božjem narodu.
Najprije lijepo pozdravljam roditelje i kumu ovog djeteta. Isto tako pozdravljam sve vas okupljene i sada dok budem primao ovo dijete u zajednicu Crkve, razmislimo, mi koji smo već u zajednici Crkve, što to nama znači Koliko to zajedništvo Crkve igra ulogu u mom životu? Primanje djeteta u zajedništvo Crkve zamjenjuje pokajnički čin na početku mise pa ćemo, nakon obreda primanja djeteta u Crkvu, nastaviti Slavom.
Propovijed:
Današnja čitanja kao i ovo krštenje nam daju prigodu da malo razmislimo o Božjem narodu.
Izrael Božji ili izabrani narod
Puno puta smo čuli tu riječ ili naziv za Izrael - Božji narod ili Izabrani narod. Zašto to? Evo u kratkim crtama. Nakon što su ljudi sagriješili i otpali od Boga, Bog je htio ponovno uspostaviti vezu i povezanost s ljudima. Izabrao je Abrahama i njegovo potomstvo. Taj rod je vodio čudesnim putovima najprije u Egipat, pa kad je narodu pošlo po zlu onda ga je, na čudesan način, izbavio pod vodstvom Mojsija. 40 godina su putovali pustinjom kroz koju ih je Bog vodio do u Obećanu zemlju. Sklopio je s njima savez i obećao im svoju vjernost i svoju prisutnost, kao i svoju pomoć ako oni budu vjerni sklopljenom Savezu. I kad god su Izraelci bili uz Boga, bilo im je dobro kad su mu okrenuli leđa, propadali su. Tako je bilo i kad su ušli u obećanu zemlju- Palestinu. No, upravo blagostanje ih je počelo okretati od Boga pa su mu potpuno okrenuli leđa. I slijedila je katastrofa - Babilonci su srušili Jeruzalem i Hram, Jeruzalemski narod su odveli narod u ropstvo. No, Bog se sjetio svoje vjernosti i učinio da im je jedan perzijski kralj dao dozvolu za povratak. Tada nastaje današnje prvo čitanje. Prorok Izaija nagoviješta da će i pogani, to jest ne Židovi uči u novi Božji narod. Onda je za mnoge Židove to izgledala glupost i nevjerojatnost. No to se i dogodilo.
Sveti Pavao
On, u današnjoj poslanici, jasno pokazuje da je Crkva novi narod Božji - kojega je započeo Isus, a sastavljen je i od Židova i od pokrštenih pogana. I da Crkva nije nikakav nastavak starog Izraela. Apostolu Pavlu je vrlo važno naglašavati Božju vjernost. Jednom kad Bog sklopi svoj savez s nekim, onda Bog ostaje tom savezu vjeran. U sakramentu krštenja Bog će sklopiti savez i s ovim djetetom, sklopio ga je i s nama u našem krštenju. Zato Crkva, svake Velike subote, vrši obnovu tog krsnog saveza s Bogom. Samo je pitanje kako mi, svaki pojedinac održava taj savez i koliko on svakom pojedinom znači. Jer ako sam ja svjestan da je Bog i sa mnom sklopio savez i da On stoji uz mene na mom životnom putu, onda mi taj savez treba mnogo značiti. Čini se da današnji kršćani nisu svjesni ovog saveza, pa onda ne drže do njega, a mnogi kršteni niti ne osjećaju potrebu toga saveza i lako ih može zadesiti sudbina onih koji su odbacili Krista ili prekršili savez vjernosti prema Bogu.
Vjera žene kanaanke
U Isusu je Bog učinio vrhunac toga saveza. Postao je, u njemu, ljudima ljudski bliz. Tu blizinu Boga saveznika je prepoznala žena kanaanka. U biblijskom smislu, to je bila žena koja nije pripadala izraelskom narodu, narodu saveza ili Božjem izabranom narodu. No, u svojoj nevolji, ona je imala toliko jaku vjeru u Isusa da mu je pristupila i molila za pomoć. Nije se dala smesti ni Isusovim prividno odbijajućim stavom. Odvažno je i bez straha svjedočila svoju vjeru tako da je, na kraju, prisilila Isusa da učini ono što je željela: „O ženo, velika je tvoja vjera, neka ti bude kako si vjerovala." I evanđelist nadodaje da je njezina kćerka ozdravila onoga časa.
Tako je, za susret s Isusom, i danas potrebna vjera, jaka vjera poput vjere ove žene. Da susretnemo Isusa u ovom krštenju, u ovoj misi, potrebna je jaka vjera. Bez jake vjere nema krštenja i ono bez vjere nema nikakvog smisla. A što zapravo znači jaka vjera ukazuje nam primjer žene iz evanđelja: Ona je bila čvrsto uvjerena da će dobiti što traži. Osim toga, ona je vjerovala da je Isus Mesija - Sin Davidov, iako se ta vjera nje baš ništa nije ticala, jer nije bila Židovka. Interesantno je napomenuti da je mnogo žena, u Evanđelju, javno i neustrašivo priznalo svoju vjeru. Sjetimo se samo žene Samarijanke na Jakovljevom zdencu - svjedoči svojim mještanima: dođite rekao mi je sve što sam učinila. . Marija Magdalena - jedna od žena pod križem, njoj se Uskrsli prvoj ukazuje...Marta priznaje da je Mesija - sin Božji i zato joj uskrisuje brata. I evo ova žena priznaje da je Isus Mesija i zato joj on ozdravlja kćerku.
Pitanje vjere danas
Koliki sebe smatraju dobrim katolicima, kao što su, u Isusovo vrijeme, mnogi sebe smatrali dobrim Židovima. Nisu Isusa prihvatili, tako i mnogi dobri katolici danas ne vjeruju u Isusa, niti da je on Spasitelj. Ne vjeruju u svoj krsni savez s Bogom, niti do njega drže. Mnogima je vanjština, tradicija važna, a ne vjera. Isus je, jednom, rekao svojim sunarodnjacima: „Da su se u Tiru i Sidonu dogodila ovolika čudesa, davno bi se obratili." Tako možemo reći danas za naše europsko pa i domaće kršćanstvo da se udaljilo od vjere u Isusa Spasitelja. Reče mi, prije kratkog vremena, jedan mlađi „dobar kršćanin" : „A čo meni danas znači ča je jedon Židov pri dvi iljade godišć umra na križu?" I siguran sam da mnogi danas tako misle. Jer kad ne bi tako mislili, onda bi se sasvim drukčije ponašali. A tek da reknem koliko danas kršćani drže do svoga krsnog saveza s Bogom?
Krštenje je za mnoge danas samo jedna forma ili nekakva čarolija koja čuva dijete „da ne bude beštija" kako mi je to prije nekog vremena rekla žena.
Dragi roditelji i kuma, donijeli ste na krštenje vaše dijete. Vi ćete sada, u njegovo ime i za njega, sklopiti savez s Bogom. S Bogom koji želi biti uvijek tu za vaše dijete. Bog koji želi vašem djetetu ispunjen život, koji je garant da će savez kojega sada sklapa s vašim djetetom uvijek čuvati, a vi ste oni koji će te klicu toga saveza tako razvijati da jednoga dana doživi svoju puninu.
A mi koji smo već dio Božjeg naroda, možemo li mi stvarno reći Isusu, ovog časa: Smiluj mi se Gospodine i ozdravi me: jer dršću kosti moje... samo oni koji imaju iskustvo straha, ograničenosti, krhkosti, oni koji se osjećaju bilo čime ograničeni, oni sada mogu prijeći te granice koje sputavaju i doživjet će oslobođenje i ozdravljenje. I to su one žrtve paljenice i klanice o kojima govori prvo čitanje. A onda će Kristova crkva postati dom molitve za sve narode i mi ćemo čuti glas Isusov: Velika je tvoja vjera, neka ti bude kako si vjerovao ili vjerovala. Amen!
Molitva vjernika - otpada zamjenjuju litanije kod krštenja
Meditacija poslije pričesti