Općenito

O meni

FB profil: www.facebook.com/donivan.matulic

rođ. 10.05.1943 Postira - Brač

Osnovno školovanje u Postirima 1949. -1957.

Srednja škola: "Nadbiskupska srednja škola za spremanje svećenika - Zadar"-( komunisti nisu dozvolili da se kaže Klasična gimnazija 1957. - 1961.

Visoka bogoslovna škola Đakovo 1961. - 1967.

JNA (Ohrid) ožujak 1963 - rujna 1964.

Zadnju godinu teologije Zadar 1967. - 1968.

Tonzuru i niže redove mi podijelio đakovački biskup
Stjepan Bauerlein u Đakovu

Subđakonat - nadbiskup zadarski Marian Oblak u Zemuniku 1968.

Đakonat hvarski biskup Celestin Bezmalinović : na "Gluhu nedjelju" Velo Grablje 1968.

Prezbiterat, hvarski biskup Celestin, Postira 12.VII. 1968.

Duhovne vježbe za više redove držao mi splitski nadbiskup dr. Frane Franić

Ređen: 12.07.1968. Postira

Mlada Misa: 14.07.1968. Postira

Dosadašnje službe:

1968.-1978. Župnik: Brusje i Grablje na Hvaru neko vrijeme promotor za duhovna zvanja

Prvi u Biskupiji izdaje župski list "Murvac"

1978.-1985. Dol – Škrip

1985.-1986. Biskupija Eisenstadt (Željezno) Gradišće, Neumarkt/Tauchental (Ketelj) i Spitzziken (Cikljin)

1986.-1994. Grossmuerbisch (Veliki Medveš) sa pomoći u Neuberg (Nova Gora), Reinersdorf (Žamara)

1994.-1998. Pama (Bijelo selo), D. Jahrndorf duhovnik KMB za dekanat Neusiedl am See Ložišća

1999.-2000. Ložišća, Bobovišća

2000.-2004. Dol- Škrip- Splitska

2004.- 2012... Dol - Škrip

2012. - Pražnica - Škrip

Intervju don Ivice na radiostanici Mir Međugorje

Poslušajte intervju don Ivice sa radio postaje Mir Međugorje:

{audio}mp3/medugorje_Agape_Don_Ivica_Matulic.mp3{/audio}

Intervju don Ivice na HKR-u - Duhovi 2010

Poslušajte intervju don Ivice sa hrvatskog katoličkog radija:

{audio}mp3/intervju.mp3{/audio}

Mlada misa 14. VII. 1968.

Propovijedao don Pave Žanić, katedralni župnik sv. Duje

kasnije biskup u Mostaru.

Propovijed je snimana prije 41 godine pa nije čudo da je kvaliteta loša. Na dva mjesta je malo oštećena. Tada u crkvi nije bilo ozvučenja. Isplati se poslušati.

Samo pritisnite na tipku play

{audio}mp3/04.Propovijed.mp3{/audio}

Penzija- molba antifašistima

Don Ivan Matulić

župnik

Dol na Braču

21410 Postira

Dol, na dan kada je predsjednik Josipović sa Srbima slavio dan pokolja Hrvata

Antifašistima Hrvatske na čelu s gospodinom Josipovićem

Predmet: Molba za penziju

Molim gore navedeni Naslov da mi udijeli zasluženu mirovinu

Dokazi:

1. Rođen sam 10.svibnja 1943, prije nego se rodila Jugoslavija, Talijanski su fašisti vladali selom. Mama me od silnog straha prije vremena rodila, a trebao sam se roditi 25.V. Možda se ne bi i bio rodio da talijanski fašisti nisu uveli koprifogo. U meni se pobunio revolucionarni duh i zato sam se rodio za vrijeme koprifoga , bio je jedan ponedjeljak u 21.45, a kad su to talijani vidjeli odmah su kapituilirali.

Obabila me pokojna teta Perina, koja je u velikom strahu, prelazila preko gomila da je ne bi Talijani ulovili kako pomaže pri rođenju žestokog revolucionara. No, jadnica je izgubila glavu kad su partizani počeli pucati iz "Boka" na Omiš i promašili cijeli Omiš. Zauzvrat su Nijemci tukli po Postirima i samo na jednom mjestu ubili 16 ljudi, među njima i moju babicu. Svakako da ovaj njemački pokolj nevinih ljudi ide na dušu partizana koji nisu smjeli pucati iz blizine mjesta.

Plašili su me kasnije antifašisti raznim mučenjima, zabranjivali ići u crkvu, prijetili mi se ocu da će izgubit posao i slično.

1952. su antifašisti prebili tri svećenika u Hvaru kod franjevačkog samostana. Jedan od te trojice pokojni don Andro Štambuk je postao biskupom, ali je umro nakon 33 dana, od posljedica batina koje je dobio. I ja sam otišao na njegov sprovod. U skučenoj blagovaonici, jer su antifašisti zatvorili splitsko sjemenište, jeo sam prvi put u životu punjene paprike i osjetio želju da postanem svećenikom. Da nisu antifašisti tukli don Androta, on ne bi umro, ja ne bih otišao na njegov sprovod i jeo punjene paprike i nikad ne bih osjetio želju da budem svećenik. Samo ovo bi bilo dovoljno da mi se dade mirovina.

Memoari

Rođen sam na otoku Braču, Postira, baš kad je bio "koprifogo" (policijski sat... nitko nije smio izaći van, a ja izašao... kad su to vidjeli Talijani...kapitulirali. (To sam bio naveo kao razlog da mi se prizna boračka penzija) - propala Juga, propala boračka, ja ostao.

Rano djetinjstvo u bijedi, opterećeno nekim događajima, ubojstvo dominikanca o. Vjekoslava Marušića u Splitu, i napad na nadbiskupa Pušića u Postirima kad su ga tukli jajima.

Prvi put u životu sam vidio i jeo čokoladu koncem rujna 1949. Živo se sjećam svakog detalja. Imao sam 6 godina i 4 mjeseca.

U osnovnoj školi su izbacili križ iz razreda, učiteljica otišla... a mene privlači crkva, toranj, ministriranje.

U školi nas uče pjevati: "nosim kapu sa tri roga, borit ću se protiv Boga... ne borim se protiv Krista on je bio komunista...." ne pjevam, usta zatvorena, zbog toga dobivam "srdele" šibom po ruci.

Kako su me komunisti "natjerali" u sjemenište

Sjećam se, bila je kasna zima ili rano proljeće. Jednog dana su ušli tri čovjeka u razred. Bio sam u osmom osnovne. Rekli su, da bi rado pogledali koga bi poslali na daljnje školovanje za tvornicu «Sardina» iz Postira, gdje mi je otac bio radnik. Listali su po imeniku, promatrali nas, prozivali. I otišli.

Sutradan je došao otac (+1979) s posla - bio je najprije ribar, pa noćni čuvar - i kaže:

- «Ivica, rekao mi je direktor da bi tebe poslali u školu, da će dati stipendiju, što misliš?»

Kroz glavu mi je proletjelo - zbogom moje sjemenište. Promislio sam idem na ispovijed pa ću reći to don Jozi. A odgovorio sam ocu:

Nestašno dijete zaljubljeno u crkvu

Možda će se nekome činiti da ove crtice nemaju neke veze sa zvanjem. Po mom dubokom uvjerenju to su bili oni kapilari kroz koje sam sisao ovo što danas imam. Zato ću poneke crtice i iznijeti.

Da, svog se krštenja ne sjećam, ali mi je mama kasnije rekla da je malo čekala sa krštenjem, da pokose pšenicu i da naprave kruh od nove pšenice za svečani ručak. I onda je donijela za župnika jedan kruh pa je sva crkva mirisala po friško pečenom kruhu. To su mi kasnije stare žene govorile: E sjećamo se tvoga krštenja po mirisu friškoga kruha. A kršten sam na dan sv. Ivana Krstitelja, u crkvi Ivana Krstitelja. Tako da je župnik započeo svoj pozdravni govor meni kao mladomisniku pred vratima crkve od prilike ovako: Dragi Mladomisniče prije 24 godine pred ovim vratima su te držali tvoji kumovi u naručju. Pitao sam ih koje mu je ime. Rekli su Ivan. Kršten si imenom Ivana Krstitelja, na dan Ivana Krstitelja u crkvi Ivana Krstitelja, a sada eto počimaš i odabranu službu Ivana Krstitelja.

Toliki dječačić, a takav grješnik (Sv. Augustin)

Za rana sam počeo upadati u mane i poroke. Ne znam jesam li imao 3 ili 4 godine, a mrtvo pijan. Zanimljiva priča. Roditeljska kuća je bila «potlehušica», prizemnica (takvih je bilo u tom dijelu Postira mnogo, mislim da jedan sklop postoji netaknut iz onog vremena i trebalo bi ga zaštiti kao spomenik kulture). Sastojala se od omanjeg predsoblja i još manje roditeljske sobe. U njihovoj sobi je bila bračna postelja (francuski krevet) ormar, lavabo, ormarić i zikva (zipka). Nabijeno. Iznad majčinog kreveta slika Isusa (ne znam gdje se zagubila) a iznad zikve slika Majke Božje kako doji malog Isusa.

Kako mi sveti Ante nije našao mudante

Dakle, radnja se događa negdje 1955. godine. Otac je radio u tvornici sardina u Postirima. Radno mjesto uvala Gabrova kojih dva km, možda i manje, udaljena od mjesta. Kuhao je riblje glave za proizvodnju ribljeg ulja. A to je smrdilo, užas (a kako je tek bilo piti to riblje ulje kao lijek!) Lipanj mjesec. Majka me šalje da ocu odnesem marendu u jednoj košari: «I da nikoga nisi poveo sobom» Taman posla, a klapa je već dole na obali čekala. Otišli smo. Predao sam ocu košaricu: «I da si ravno išo doma.» Hm, a napast je bila velika. Vruće, more toplo...

40 godina čekanja

U mojim sjećanjima, i ne samo sjećanjima, nego u životu igralo je nekoliko osoba posebnu ulogu. Najprije ću ovdje napomenuti i opisati jedan interesantan bračni par. Ja sam ih nazivao barba i tete iako mi nisu bili nikakva krvna rodbina. Bili su to Stjepan i Mićelina Šantić.

Kako su se zavoljeli - ne znam - svakako znam da su se vjenčali u Splitu u Svetom Duji. Dva dana su živjeli kao muž i žena, a onda je došao dan rastanka. On je otišao trbuhom za kruhom u daleku Ameriku. Obećao joj je čim dovoljno zaradi, a ona dodvori stare roditelje da će je dignuti k sebi u Ameriku. Dani su prolazili.

Svi moji Uskrsi!

Evo nas pred najvećim blagdanima našega spasenja. I zato ću sada iznijeti neka sjećanja iz svećeničkog života.

Cvjetnica 1969. , prva svećenička cvjetnica u malom selu Velo Grablje na otoku Hvaru. Selo sa oko 160 stanovnika od toga je bilo 45 djece na vjeronauku. Vezani uz crkvu. Bio mi je pravi užitak tamo raditi, iako se još osjećala krv ubijenog župnika i crkovinara na hvarskom groblju 1944.

U jutro rano zvona su počela svečano slaviti (poseban način zvonjave u Dalmaciji za blagdane). Lijepo proljetno jutro. Osjeća se neka posebnost. Čujem užurbanost djece, majki koje kite maslinove grane cvijećem. Na Cvjetnicu djevojke oblače proljetnu odjeću. Muškarci u odijelima. Svi nose u ruci maslinove grane. Crkva je svečano okićena. Jučer su to kitili crkovinari i njihove žene. Na glavnom oltaru postavljeno preko 40 svijeća. Ljudi se okupljaju oko crkve, vidim po pozdravima na licima neki posebna zanos: danas će Isus na poseban način doći u Grobje (tako se selo u dijalektu naziva) Djeca i mladi nose ogromne bukete maslinovih grančica, ne vidim im glave, šuma maslina. Osjećam posebno raspoloženje izlazimo pred Crkvu oko križa stoje djeca sa maslinovim granama iza njih muškarci ozbiljni ali na licima razdraganost: Isus danas na poseban način dolazi, mi ćemo ga sada dočekati ovdje pred crkvom. Iza mene stoje pjevači: gromko zanosno pjevaju: Djeca židovska s maslinovim granama dolaze u susret Kristu….Oči djece se žare, poneka suza na licu žena. Pjevam evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem, ne mogu obuzdati glasa a da mi ne titra. Isus sada ulazi..tu je među nama..osjećam ga…ali vidim da to osjećaju i djeca i odrasli…pjevam staru melodiju staru nekoliko stoljeća, možda i od krštenja Hrvata: «ako ovi ušute i kamenje će progovoriti..» Pođimo u miru…i procesija kreće, obilazimo crkvu i ulazimo u crkvu i Isus s nama: pjevači gromoglasno pjeva

Svi moji Božići

Prve uspomene Božića idu u rano djetinjstvo. Kad je još na kominu gorio badnjak, a električno svjetlo bilo samo do 10 sati na večer. Na Badnjak već u suton, nas je mama stavljala leći, jer se trebalo rano dići. Tada je Božićna jutarnja počimala u 2 i pol u jutro i da može oprati robu i na kominu je osušiti. Cijele noći su zvona zvonila, koja sam čuo kroz san jer sam stalno bio u strahu da me mama neće probuditi. I kad sam je čuo gdje govori:" Ala dignite se evo zvoni treći." Veselo smo poskakali iz slamarice na krevetu. Iako zvona nisu bila intornirana ni kvalitetna, ali u mojim ušima i danas zvoni veličanstvena zvonjava. Čitavo selo u mraku, tada još nije bilo vanjske rasvjete, a kroz prozore se vidjelo slabašno svjetlo petrolejki ili uljanica. Prozori crkve su bili rasvijetljeni čudesnim sjajem, a crkva je bliještila u sjaju. U crkvi je gorio veliki ribarski "petromas" (ribarska svjetiljka na petrolej) a dok je gorjela onda je i šumila tako da je sve to davalo jedan posebni ugođaj. Crkva je bila dupkom puna naroda, naprijed djeca, drhture, što sanjiva, što loše obučena. Meni su gola bedra, između kratkih hlačica i dugih čarapa, uvijek bila plava od zime. Iza nas u Crkvi masa naroda. Izlazi župnik u zlatnom pluvijalu, orgulje zasviraše: Župnik lijepim glasom zapjeva uz pratnju orgulja: Otvori Gospodine usne moje...a sva crkva odgovori: i usta će moja naviještati hvalu tvoju... Sada čujem to pjevanje koje nije izbrisalo ni dugo razdoblje od 60 godina života...Pa orgulje umukoše: a pjevači zapjevaše: Isukrst nam se porodi, dođite, poklonimo se...Kako me ispunjalo ovo pjevanje jednom neopisivom radošću..pa opet orgulje i himan: Isuse svih spasitelju...i danas mi srce zaigra čudnom radošću kad pjevači to zapjevaju...potom je slijedilo 3 puta po tri psalma i tri lekcije, sveukupno je rajalo oko 2 sata. A za vrijeme pjevanja lekc ija -"štenja" - zvona su zvonila prvi, drugi, treći za na misu. Kako je bilo interesantno slušati one stare pjevače, i danas ih čujem: i pokojnog organištu barba Jozu, i Toneta Koru i Tonceta Šilića i Jakova Giricu i Ivu Mišu i svaki od njih je davao nešto svoga, i vjere i oduševljenja. ponekad su prvo štenje znali zapjevati momčići... a onda smo znali promatrati one ljude koji su dolazili samo na polnoćku. neki od straha da ih se ne vidi po danu ići u crkvu, jer je bilo opasno makar za neka zvanja i zanimanja. Kako su me se doimale riječi pjevača koje onda nisam razumio a upisivale su se u moji djetinju dušu: "On se rađa u Betlehemu, a Betlehem znači kuća kruha... On se ne rađa u kući roditeljskoj nego na putu..." u međuvremenu crkva postaje sve punija jer dolaze i mame sa malom djecom. I onda se približava vrhunac. Završeno je pjevanje svih 9 psalama postavlja se "leturin na središtu kapele" pred njim župnik uz njega dva momka sa dva torca.. pa na drugo župnikovo štenje dođu druga dva i konačno treća dva: Župnik pjeva "I nek izađe ne znam koji nevjerni

Mlada misa - Prije 45 godina

Školska godina 1966/67. - Sve je počelo naopako!

Školska godina 1966/67., trebala je za mene biti najljepša godina života, okrunjena svećeničkim ređenjem i Mladom misom. Raspoloženje među kolegama odlično. Spremamo se za Nikolinje, nikolinjska priredba, uoči blagdana sv. Nikole, je smjela malo izrugati poglavare, profesore, kolege. Dva dana kasnije 7.XII. u večernjim satima je bila svečana akademija uoči blagdana Bezgrješne. Među ostalim točkama bila je jednočinka „Đavao na mostu" (nisam baš siguran u ovaj naslov), ali svakako ja sam trebao glumiti đavla.