Dvije tisućite godine dođoh ponovo za župnika u Dol i nađoh grupicu dječaka. Učiniše mi se vrlo prijateljski, tako se prema njima i odnosih.  Mislio sam da bi od njih mogla biti dobra grupa momaka. I počeli smo zajedno raditi. Činilo se da ih zanima liturgija. Bili su uzorom ministrantima. Na oltaru, ali i na nogometnom igralištu. Mahom su osvajali visoka mjesta na bračkom turniru ministranata. Njihova zauzetost i zanimanje su me, sve više i više, poticali i vezivali uz njih. Nije mi bilo ništa teško  učinit, a i oni su pokazivali veliku zainteresiranost. Počeli smo sa zornicama. Oni su  pod misom pjevali  adventske pjesme, a nakon mise  koja je bila u 6.30, uslijedila je zakuska kod župnika.

I tada padne ideja da bismo ministranti i ja pjevali psalme Božićne jutarnje iz kapele, a pjevači s kora. Ovu ideju nisu svi pjevači baš radosno prihvatili. Jedini je to, objeručke, prihvatio sada pokojni Marko Gospodnetić i on je ostao u kapeli za vrijeme Jutarnje kao potpora.  I ljudi u crkvi ostadoše oduševljeni   i iznenađeni. Kasnije su dva brata, Niki i Pero, naučili pjevati i lekcije (štenja).  Kad je krenulo, vježbanje je preuzeo stari pjevač Ante Gospodnetić Kralj. On je kasnije naučio mlade pjevati razne melodije. Nije baš zvučalo izvanredno na početku. Mnogi su mi govorili „uzalud trud", „nemaju sluha". A ja sam odgovarao: imaju volje i ljubavi - bit će nešto.   Tih je godina Božićna polnoćka bila doživljaj, posebno one tri homilije.

Zbog svega ovoga su mnogi iz drugih mjesta dolazili na polnoćku u Dol.  Da bude sve u svečanom stilu, godinama su sami radili jaslice. U početku sam im ja pokazivao, davao ideje, a poslije su sami izrađivali vrlo lijepe i ukusne jaslice.  Kakvo je iznenađenje i nagrada bila kad sam ih poveo u Split, u „Božićni grad", a sve je završavalo s  ručkom ili večerom u restoranu „Sarajevo". Ja sam plaćao  put, ulaznice, jelo i jedno piće.

Veliki tjedan je bio vrhunac slavlja. Sudjelovali su srcem i dušom. A što reći za „Baraban", s koliko užitka su pjevali, gasili svijeće, pazeći da se sve poklapa s pjevanjem:   Obred „Barabana" nekada je dugo trajao, a ja sam ga tako preuredio da su ostale sve melodije i svi običaji, ali je postao bitno kraći.

A kakvo je tek oduševljenje bilo kad sam nabavio nove uniforme za nošenje  baldahina  i kipova.  Rekli su mi mještani da se ne pamti da je netko tako skladno, dostojanstveno i lijepo nosio baldahin kao oni.  A nosili su ga za „Pokoponje" na Vel. četvrtak, na Veliki petak, Uskrs, Tijelovo.

Posebna je pripovijest je kip Gospe od utišenja.  Zub vremena je učinio svoje, trebalo je popraviti kip. No, novca ni otkud. Ljudi baš nisu pokazivali puno interesa.  I ministranti odluče krenuti u akciju. U vrlo kratkom vremenu  sakupiše 23 000 kuna i kip Majke Božje od Utišenja bi popravljen i svečano, na Veliku Gospu, nošen u procesiji.

Ovo zajedništvo se pokazalo i na nogometnom igralištu  gdje su na malonogometnom turniru bračkih ministranta bili u samom vrhu i osvajali prva mjesta.

Ovaj lijepi hvalospjev ministrantima Dola je samo jedna strana medalje, ona sjajna. Ali ta medalja ima i drugu stranu koja mi je ukazivala da sve skupa neće dobro završiti.  No, uvijek sam računao: djeca su, popravit će. Vrlo rano su me razočarali kad sam od jednoga od njih čuo u sakristiji, a imao je desetak godina, vrlo ružno o meni govoriti: „Don Ivica jebe tu i tu"  (rekao je ime djevojke).  To je on čuo od svojih doma, jer su i njegovi slično govorili prije 20 godina. Mislio sam ga isključiti iz ministranata. Jedna me osoba  (jer sam joj se potužio) nagovorila da ne reagiram, da dijete nije krivo. I sada mi je žao da ga, nakon svega, nisam isključio.  A  trebao sam neke isključiti i zbog psovanja.

Drugog opet za svaku akciju koju je trebalo učiniti, a posebno za glumiti u priredbi za Božić ili Kandaloru, trebalo je skoro pred  njim pasti na koljena i moliti ga. Vidim da sam pogriješio što sam se toliko ponižavao. Samo sam podržavao urođenu oholost.

A o vladanju i ponašanju kad bi došli u kuću neću pisati. Reče mi jedna osoba: Imaš živce kao konj, da sam ja na tvom mjestu  potjerala bi ih i stvar bi završila. Na žalost, imala je pravo!

Ja sam njima redovito za Božić davao poklone, kako njima, tako i pjevačima. Oni, ni ministranti, a još manje  pjevači, meni nikad ništa nisu darovali, osim prigodom  40. godišnjice svećeništva. Pa ih je jedna osoba pokušala naučiti i reći da i oni meni nešto daruju. I dogovorila se s njima da će ona kupiti poklon, kojega će mi oni predati, a onda će joj vratiti novac, radilo se o nekih 250 kuna. Velika većina joj nije ni do danas vratila, a prošlo je najmanje 10 godina od onda.

Nisu sve ni djeca kriva, neki su se oduševili sa slavljenjem pa su na taj način uljepšavali pripravu za blagdane, a i same blagdane, ali im je majka ubrzo zabranila odlazak u kampanel. Isto tako je majka jednom zabranila vježbati orgulje, a imao je i volje i smisla za to.

Isto tako ti ministranti nisu nikada smjeli ići na organizirane duhovne vježbe za ministrante u Gornji Humac. Nisu dali roditelji! Ali moram, radi istine, reći da ti isti roditelji nikada nisu sudjelovali na ni jednom predavanju ili seminaru kojeg je organizirao Dekanat u Postirima u „Pastoralnom centru".

I napomenut ću posljednju stvar. Jednom sam se s pravom razvikao na jednog ministranta (možda sam malo prekardašio tonom, ali takva je bila situacija). Kada sam došao  kod njih za blagoslov kuća, onda mi je majka tog dječaka rekla: Mi ne dopuštamo da itko viče na našeg sina. No, taj je nakon par godina sebi dopustio da se dere na mene, iako je bio sasvim u krivu!  Eto, to su obje strane  dolskih ministranata, svijetla i tamna. Možda ove riječi ne zaslužuje poneki pojedinac,  ali na kraju se sve pretvorilo u ruševinu! I završit ću priču o ministrantima:    Oprosti im,  Gospodine, jer ne znaju što čine! A dobrim im uzvrati za sve dobro koje učiniše!

Kronika  mladih pučkih pjevača „Mladica"

Već duže vremena se polako uvježbavaju. Najprije ministriranje, pa male priredbe, čitanja pod svetom misom, pa su pjevali litanije u Vazmenoj noći i evo sada su malo ozbiljnije počeli pjevati i sve Crkvene melodije. Poučavao ih je Gospodnetić Ante „Kroj", a i sami su vježbali. Svjesni da smo na početku, ipak smo se upustili u veće projekte.

Prvi nastup je bio, a gdje drugo, nego u rodnoj župi, i to na blagdan Male Gospe.   Tako smo nastupali i na Zagrebačkom jesenskom velesajmu pod „Etno-eko Hrvatska 2007." Imali smo koncert i u Koprivnici, nastupali u Mariji pomoćnici na Knežiji, u emisiji HRT „Dobro jutro Hrvatska", kao i na „Radio Mariji".

Mladi pučki pjevači su: dva brata Matulić „Brozinović" Niki i Pero, Ive Matulić „Repić" Frane Baloević „Livača" i najmlađi, Jakša Gospodnetić „Postavor".                      

Nastup u Koprivnici, crkva sv. Nikole

Evo što rekoše o nastupu na jednom forumu

5rich
"pjevali su i u mojoj župi, u sub. navečer imali koncertić, a u nedjelju su pjevali župnu misu...
i mene se najviše dojmila ta božićna pjesma...ali i misa je bila super (tak mi tata rekao, ja sam išla navečer na misu...obveze...)"

Profesorica muzičkog iz Varaždina: „Zadivljujuće je kako ovi dečki pjevaju. Nevjerojatno, bez dirigenta, bez muzičkog učitelja, a tako složno. Bogatstvo melodija. Tako ne možemo ni mi u zboru pjevati."

Marija Pomoćnica - Knežija; pljesak je dugo trajao.

Evo i nekih komentara:

Little_angel: samo da vam kažem da sam bila na misi u  Mariji Pomoćnici na Knežiji u nedjelju navečer, inače to je moja župa, i da je misa bila predivna, a pjevači odlični naježila sam se kod one zadnje pjesme, mislim da je neka božićna - baš su bili posebni dečki! i tako mi je bilo drago kad sam došla i vidjela vas i momke, uljepšali ste mi čitav dan koji je bio jedan od gorih u mom životu... i hvala vam Samo bih htjela reći da sam imala prilike čuti snenijeve momke u svojoj župi Marije Pomoćnice, i da su bili za svaku pohvalu! I iako je sneni prije propovjedi rekao da ima veliku tremu jer nikada nije pričao pred toliko mladih, propovijed je bila super! Meni osobno se najviše svidjela ona božićna pjesma koja se zadnja pjevala, sva sam se naježila kad su dečki podigli glasove Sve u svemu - ta misa mi je bila jako ugodno iznenađenje.

Jedna profesorica: Hvala vam, velečasni za ovaj predivan i neočekivani doživljaj, ne sjećam se kad sam ovako lijepo doživjela svetu Misu. Hvala i vama i vašim momcima. Predivno!

Trebam napomenuti da su i roditelji iz Dola došli u Zagreb na Velesajam da budu na njihovom nastupu. Morali smo pjevati i više od predviđenog, jer jedna grupa nije došla. Ali nastup je bio odličan.

U nedjelju, nakon nastupa na Velesajmu, mladi su se javno u crkvi zahvalili župniku i  Anti „Kroju", darovavši po lijepi znak pažnje.  Evo te zahvale koju je izrekao, u ime svih, Ive Matulić Repić:

Nastup u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji  je učinio da smo  bili pozvani na  Festival don Bosco koncem siječnja iduće godine.  Slijedećeg dana, ujutro, smo imali nastup na HRT što je izazvalo brojne komentare, a dobili smo i nekoliko poziva za nastupe u inozemstvu - Njemačka.  Jedini negativni komentari su došli iz Postira.

Istoga dana smo imali nastup  uživo na Radio Mariji.  Boravak u Zagrebu smo iskoristili i za razgledavanje  Zagreba i njegovih ljepota. Tako smo i u Katedrali, pred moćima blaženog Alojzija, otpjevali pjesmu. Ljudi su nas promatrali s divljenjem.  Za vrijeme boravka u Zagrebu imali smo stan u motelu „Plitvice" Tu smo se i lijepo okrijepili nakon  nastupa u ponedjeljak.

Slijedeći nastup je bio na don Bosco festivalu, koncem siječnja iduće godine.  Nastup je bio vrlo zapažen, a i bilo je vrlo ugodno druženje nakon nastupa. Čak  se rodila i jedna ljubav (samo da ne bi završila naopako kao i „Mladica").

Sutra dan smo otišli u Zagorska sela. Tu  su mladi pjevali pod misom. Bio je to prvi put da se u jednoj Zagorskoj župi čuje pjesma kako se pjeva na otocima, ljudi su s pažnjom slušali i bili oduševljeni!

Mjesni župnik, inače poznati i priznati umjetnik, nam je priredio kraljevski ručak. A nakon ručka je organizirao razgledavanje dvorca „Miljana". Dečki su bili oduševljeni.   Na večer smo nastupali na misi u Zagrebu na Knežiji. I opet oduševljenje publike.

I  to je bio zadnji nastup „Mladice".  Trebali smo, koncem veljače, nastupiti u Njemačkoj, ali pokvarene zakulisne igre roditelja su to spriječile. Iako su se na sastanku složili s planom, kad sam najavio put za Njemačku, pet dana prije nastupa, su mi rekli da djeca ne mogu putovati zbog loših ocjena. U Njemačkoj je sve bilo pripravljeno i dogovoreno. No, razlog je bio drugi - vlasnik firme koji je vozio, požalio se jednom roditelju - da nije plaćeno. Iako meni taj vlasnik nikad  nije rekao ni riječi, pa sam mislio da je obećanom donacijom to pokriveno.  I tako nismo otišli. Propao lijep novac. Propao lijep izlet, a momcima svakako  putovanje  koje će se teško više ponoviti. Bilo bi se sve pokrilo i još bi  bilo ostalo. Ovako se dragi Bog smilovao pa se nismo obrukali, jer je učinila snježna mećava pa smo se na nju opravdali što je organizatorima  bilo prihvatljivo.  Započeti sukob s roditeljima, prenijeli su na mlade, pa su ih vješto iskoristili u svojim borbama protiv mene. Danas me ti mladi više ne pozdravljaju. Više ih nema nedjeljom na misi. U međuvremenu se dogodio jedan incident za Božić 2010.  Došli su na zadnja dva sprovoda (ali nije bilo ništa više pjevanja  nego je to od nedjeljne mise). I tako, poput  „Joninog bršljana", vrlo brzo  „Mladica izniknu, ali i vrlo brzo usahnu." Ipak ostaje jedno za zapisati: pred njima su bile vrlo lijepe šanse za proboj na tržište, ali ludost njihovih roditelja je sve uništila, jer su tvrdili „da sam to ionako radio radi svoje promocije."

„Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ' mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd, a da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?

Evo zašto, po mom sudu, izrodi vinjagu!

Prvi nastup u Dolu. Napravili plakate, pozvali ljude. I došao lijepi broj. A oni to poslije podne otišli igrati utakmicu. Kasnili su obilati sat vremena. Na sve načine je jedan od očeva pokušavao zadržati ljude.  I tada mi je bilo jasno da je njima važniji nogomet od pjevanja. Ali zar i roditelji nisu mogli reći da nije ispravno otići izvan otoka - i još s manjim brodom (koćom), a bilo je i maištrala. Trebao sam jednostavno sve raspustiti! I ne otići nigdje!

Nastup na televiziji. Večer prije - nedjelja, nastupali smo na Knežiji, u crkvi Marije Pomoćnice. A nakon večere sam ih zamolio da odmah legnu, jer ujutro u 6 je ustajanje, a u 8.30 nastup na televiziji.  Ne samo da nisu poslušali, nego su galamom ometali druge goste u motelu. Uzalud sve opomene.  Umirili se tek  oko 1 sat iza pola noći.  Ujutro su bili mamurni, a glasovi promukli. I kad su nam dali na televiziji sobu za upjevavanje, nitko nije htio ni usta otvoriti. Nisu htjeli nastupati sa „Molitvom Jeremije proroka", iako je ona bila najavljena. Pa sam se malo s urednikom natezao. Pjevali su „Spomeni se", iako nisu mikrofoni bili nabolje namješteni, ipak se opažalo da glasovi nisu čisti. Pa su i kritike iz Postira bile na  mjestu.

Prva „zarada" - Župnik župe sv. Nikole, iako su nam platili smještaj i večeru u hotelu, nam je dao još 1000 /tisuću/ kuna. Ja sam dao svakom od njih po 200 kuna. Ne znam da li su se doma pohvalili. Ako nisu, onda se trebaju roditelji zapitati o iskrenosti svoje djece. Ako jesu, onda su upitni roditelji koji nisu,  tim novcem, isplatili dio troškova za put (20 litara ulja), već uredno oduzimaju od Župe.

Drugo putovanje - Organizatori don Bosco festa su nam nudili boravak po obiteljima, ali oni nisu htjeli to prihvatiti (sve druge grupe su prihvatile), već su postavili uvjet ili idemo u hotel, ili ne idemo. Pronašao sam jednog donatora koji je obećao financirati trodnevni boravak u hotelu. Na žalost, tu je nastao kratki spoj i problem s plaćanjem putovanja, kojega su roditelji, kasnije, svalili na račun Župe.

Gostoprimstvo - Već sam rekao da nas je vlč. Milan Juranić,  župnik Zagorskih sela, kraljevski počastio. Organizirao izlet u dvorac Miljanu. No, kad je dotični svećenik došao u Dol,  nisu ga došli pozdraviti, a kamo li uzvratiti nekim znakom pažnje. A napominjem da je taj svećenik darovao Župi sliku sv. Mihovila, no nitko od mjesnih vlasti, ni kulturne udruge „Hrapoćuša" nije bio na blagoslovu slike. Vrlo lijepu sliku dadoše o sebi!

Završavam riječima proroka : „No, sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana, ni okopana, nek' u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime."

Ja to neću učiniti, učiniše sami, razoriše sve lijepo i dobro. Ovo neka bude napisano za svjedočanstvo kako sam vjerovao dolskim mladima, što sam sve učinio za njih (samo je mali dio opisan) i kako su se oni ponašali prema meni, kako  i zašto je sve skupa propalo.   Na žalost! A meni ostaje osjećaj da sam uzalud ulagao deset godina života. Pa neka mi i bude kad kad nisam slišao savjete i preporuke drugih ljudi da se „ostavim ćorava posla" jer da „jabuka ne pada dalje os stabla" a i one stare „krsti vuka a vuk u goru"!