Ove priče i vjerovanja bilježim prema svom sjećanju, možda malo stilski «dotjerao »
1. «Gospa od Gorme»
Ljeto je, prošlo je od toga preko stotinu godina, možda je i blizu već dvije stota. Uvala Trstena na sjevernoj strani Brača, 2,5 km istočno od Postira. Na dnu uvale se nalazi zdenac, tik uz more, sa poluslatkom vodom «bočatom». Tu su zastajali ljudi da napoje živinu, bilo na polasku u polje, bilo na povratku s polja. Nedaleko od zdenca dijelili su se putovi. Jedan put je išao prema jugu kroz prodolinu, drugi put je išao strmom stazom prema vrhu brda, a treći put je išao prema istoku, dalje prema Lovrečini i Pučiščima. Na tom putu, kojih 150 metara od zdenca, nalazi se hridina sa malom, spiljskom udubinom, gdje su se ljudi znali sakrivati od oluje.
Tog ljetnog dana vladala je neopisiva žega. No, u zraku se osjećala oluja, a sa zapada su se dizali gusti, crni oblaci. Naš čovjek je bio u polju. Vidjevši da se sprema velika oluja, a ni raditi se nije moglo od žege, pa ni životinje nisu jele, tražeći hladovinu, uputio se kući. No, putem ga je sustigla oluja. I nije bilo druge, nego spas potražiti u pećini, ispod velike stijene.
Munje su parale nebom, grmilo je da se zemlja tresla. A krupne kapi kiše, izmiješane pokojom «gradicom»[1] namakale su suhu zemlju. Kiša je bivala sve jača, a sijevanje stravičnije, grmljavina još žešća. Najednom, užasan bljesak osvijetli uvalu. Grom udari u neposrednoj blizini. A naš čovjek opazi lijepu figuru žene u bijelom, prekritom bijelom koprenom, koja ga je znakovima pozivala k sebi. Čovjek je trljao oči ne vjerujući vlastitim očima. No, ne makne se s mjesta. Grom prasne negdje u blizini. Žena nestane. I još jedan grom, zemlja se potrese pod njegovim nogama. On počne moliti molitvu koju je naučio od svoje pokojne bake na nekakvom talijanskom:»santa Barbara, san Simon, libera nas de questo ton, de questa saeta, santa Barbara benedeta! «[2]
I tada se opet pojavi Žena u bijelom, ali ovaj put mu je davala znakove da brže k njoj dođe. A on u nevjerici gleda. Munja bljesne, grom udari još bliže. Žena opet zamahne rukom, ovaj put kao da govori: „Hitno, hitno, brzo k meni." I naš čovjek se odluči ,napusti svoje mjesto, pođe prema ženi. I dođe do mjesta gdje je žena stajala, a žene nestane. Uto munja bljesne, a grom zaori nekim čudnim zvukom, TRAS! Veliki kamen koji je stajao nad pećinom sruši se upravo na ono mjestu gdje je on stajao. Preplašen, nije vjerovao očima, nije čekao da oluja prestane, nego je pokupio živinu i tresući se, drhtavim nogama žurio kući. Primjetio je da su i životinje bile uplašene.
Došavši kući, mrtvo preplašen, je legao. Ispričao je ženi događaj, no žena mu nije htjela povjerovati. Cijele noći je lijevala kiša kao iz kabla. U jutro je kiša prestala, a on i žena su se uputili na rečeno mjesto da vide jel' to sve bio neki ružni san ili java.
I zbilja, veliki je kamen pokrivao veliki dio prostora pod kamenom stijenom, upravo ondje gdje je on stajao. Shvatio je da je žena u bijelom bila sama Majka Božja. I bace se na koljena on i žena i izmole krunicu. A on odluči tu, u živcu kamenu, vlastitom rukom izdupsti malu kapelicu. I kapelica još dan danas stoji. Pobožne žene u svibnju, naročito, kite kapelicu. Tamo idu ljudi i danas i mole krunicu, posebno u svibnju. A u zadnje vrijeme, jednog od triju «Prosnih dana»[3] tamo se održava blagoslov polja. Mjesto se i danas naziva «Pod Gormu», a kapelica «Gospe od gorme», najvjerojatnije zato što je Majka Božja sačuvala našeg čovjeka od posljedica udara groma.
2.Opat pokornik
U dnu lijepe, pješćane uvale smjestila se ruševina starokršćanske bazilike sv. Lovre. Po tome se i uvala zove Lovrečina. Jer su tu živjelii benediktinci, okolna polja se nazivaju «benedije», a gore visoko na brdu ističe se jedna kamena stijena koja se zove «Opatnji red». Pod stijenom je pećina koja se naziva «Opatnja spila», a cijelo područje, danas obraslo gustom makijom, se zove «Pod opatnji red». Sama Špilja je dosta duboka i bila je pregrađena jednim zidom, u njoj se nalazila nekakva kamena knjiga s čudnim slovima, a u spilji je bio mali izvorčić, voda je kapala toliko koliko je bilo potrebno za dnevnu potrošnju. I kad su vršili neka geološka istraživanja, miniranjem su prekinuli žilu i voda više ne izvire. Ta špilja i prostor oko nje je prostor odigravanja naše priče.
U benediktinskom samostanu, u Lovrečini je redovnik – opat nešto sagriješio.
Za kaznu ili za pokoru, morao je živjeti gore visoko, pod stijenom u spilji. Živio je od sakupljenog šumskog voća, plodova zemlje koju je kopajući obrađivao. A i subraća, dole iz samostana su mu donosili hranu kad mu je ponestalo u prirodi. Godinama je trajala pokora. Nije se ni šišao, ni brijao zato mu je kosa narasla do ispod leđa. Često puta mu je dolazila u posjetu vukodlačica[1], Irudica. A Na grijeh nije pristajao pa mu se zaklela da će mu se osvetiti. Tako su mu prolazili dani, ali jednog dana dok je na strmini kopao, zametne se oluja. Bježeći pred olujom, posrnuo je, pao i veliki kamen se skotrljao i pao mu na kosu i privezao ga uza zemlju da se sam nije mogao podići. Grom je udario u blizini i ubio ga. Kad su redovnici iz samostana opazili da se gore, pred pećinom, ne opaža znak života pošli su ga tražiti. I našli su samo kosu ravno odrezanu, a tijela mu se nikad nije našlo.
Priču sam čuo od pok. Ante Cepernić Rode.
Slika prikazuje ruševine starokršćanske bazilike i benediktinskog samostana u Lovrečini.
Kravošac[5]
Za vrijeme vrućih ljetnih večeri okupili bi se muškarci na raskršću seoskih ulica u Glavici. Sobom bi donijeli lončić bevande i komad suhog prepečenog kruha, lagano umakali i kadikad jeli. Tu se je moglo čuti raznovrsnih priča, pa i onih koje nisu bili za djecu. Pa bi nas tjerali da ne čujemo. Ipak sam se jedne večeri sakrio iza jednog zida i slušao priče. I sjećam se dobro priče barba Jovanina, šaljivčine, čovjeka malo piskutava glasa. Pričao je:
« I tako radeći u Prodol išo sam marendat. Sjeo sam pod česminu i pojeo malo kruha i oraha, a onda legao u hladovinu. Koliko sam spavao ne znam. Probudio sam se kad gledam «iz pištanje[6] mi ništo gre vonka...gledon..moje ni... kad gledon boje a on mi kravošac izahodi iz goć[7] ...ajme meni promisli san.. a kravošac voli miše....ali fala Bogu imao san duge mudonte[8] i to su mi od jegera[9]...Haha ha hihotali su se muškarci...a ja sam se smijao i zapamtio ovu malu priču.
Kravošac i klobuk[10]
Ovu malu anegdotu sam čuo od pokojne tete Marije Locinice. Priča: Tako smo jednog dana rano ujutro krenuli na «Veli Brig». Ćaća je jaho na tovaru. Ja i sestra smo išle iza. Najedonput se tovor ukoči. Naćuli uši, a otac će: Dico moja, on je. Ajme Gospe moja, dico, vraga izile, molte. Ajme koliki je.... Spiii...U ime Oca i Sina i Duha svetoga...Marija uzmi dračasik[11] ....pomalo...poj osic kavrjogu[12]... Kote drž tovara.... Gospe moja, on je... brzo Marija jesi naoštrila kavrjogu... doj ovamo...holte iza mene... pomaloooo..enoga...Gospe koliki je...ala pomalo..
I evo...sad ću...zamohnu je....on je... zabi kavrjogu...podigo.. a na kavrjogi stori klobuk od slame.
Macići
Nitko baš pravo ne zna opisati kako izgledaju macići. No, mnogo su straha zadavali i starijima, ali naročito djeci.
Najviše su se pojavljivali u vrijeme pretakanja vina. Po noći bi se pojavljivali sa svjetlećim očima, ne bi baš čovjeku puno naudili, ali znali bi napraviti male vragolije.
Stari Jovanin je čini jubov[13] sa Mandalenom Rošotovom iz Dola. Bilo je vrijeme pretakanja vina i on je cijeli dan obilazi turne[14]. I kraj svakog bi turna popi žmul[15] vina. I uputio se prema susjednom mjestu Postirima. Na izlazu iz Dola je križ, a put za Postira je vodio mimo groblja. Pokraj puta je bio potok duboki jarak, kojim bi tekla voda nakon obilnih kiša, nekada sve do mora. Potok je bio dosta duboko usječen u dolinu, a najdublji je bio odmah ispod groblja. Na dolskom tornju bio je sat koji tukao ure i rebativao[16]. Jovanin priča:» I kad sam došao kraj križa, došli su dva macića. Jedan je bi bili, drugi crni. Crni je sta ispred mene, a bili iza mene. Reka san sebi: «Jovanin, dobro je.» No, kad san doša kraj kapošonta[17], onda je bili macić išo isprid mene, a crni macić iza mene. Onda sam reka «Jovanin, ajme tebi» i onda me macić baci u potok . Kad san poče padot doli, onda je u Dol tuklo ponoć. A kad san po onda je rebatilo. I tako sam leža neko vrime na dnu potoka i poče san se pipat da vidin jesan li cil.[18] I uzdahnu sam:» Jovanin, dobro si proša»!
Posebno je bilo nekad interesantno fijukanje bure o električne vodove. To nekada sliči na plač, nekada na zavijanje djeteta, pa su ljudi govorili da «macići u kampanelu[19] plaču.
Vukodlaci [20]
Su zla bića, spremni su učiniti mnoga zla. Tako su znali rasčetvoriti ljude, a u mjestu Škrip, na Braču se pripovijeda kako su vukodlaci za vrijeme jedne oluje odnijeli neke ljude (2) i nikada im se nije našao ni trag. (Interesantno da je u istom mjestu nestala starica, pred neko vrijeme - nakon više godina pronađen je njezin kostur malo dalje od mjesta nestanka, na isti datum kad je i nestala).
Vukodlaci su se, na Badnju večer, skupljali na Gumno. Mjesto nedaleko groblja gdje se nekada tuklo i vijalo žito. Uz to je bilo nekakvo staro groblje, s čudnim, nadgrobnim, bijelim kamenjem. A sve je bilo obraslo kupinom i bršljanom. Te večeri sam morao odnijeti neka pisma župnicima, a bilo mi je nepunih 14 godina. Put me vodio mimo tri groblja. Noć je bila vedra, prohladna. Prošao sam groblje u Dolu i sada se penjem prema Škripu. Uspeo sam se preko Strmice. Taman se pojavio veliki puni mjesec iznad Biokova i obasjavao cijeli okoliš svojim čudnom srebrnastim svjetlom.. Dojam je bio fantastičan. U daljini čujem postirska zvona, dole u dolini čujem dolska a na brdu slušam milozvučna škripska zvona. Zaokupljen razmišljanjima o Božiću nisam ni opazio da sam se približio gumnu.
Najednom sam zastao...stotine, tisuće, Bog zna koliko vukodlaka. Kosa mi se glavi naježila ...plešu..A čuo sam da se ne smije bježati nazad, niti da se smije ići među njih. Bože, a što ću? Vidim ih na tisuće..noge me izdaju. Pomolim se.. ne pomaže... njih je sve više, a mene sve više strah... A moram pismo odnijeti...a vratiti se ne smijem...gledam naprežem se...i najednom duh u mene. Ne, nema vukodlaka to je samo igra prirode. Povjetarac koji na tom mjestu puše čudno se igrao sa granama bršljana koji su bacali svjetlo - sjenu na kamene stupove, a ovi su izgledali kao da plešu neki čudan ples.
Olaknulo mi je, ali ipak mi je srce ubrzano kucalo.... Došao sam pred škrišku crkvu, tamo je gorio «badnjok»[21]. Oko vatre dvadesetak ljudi. Čuđenjem i divljenjem me gledaju «zar si prošao mimo Gumno?» «Jesam» « jesi vidi vukodlake?» «Jesam!» «I nisu te uništili» «Ne nisu.» i nisam im htio reći otkriće...
Htio sam biti junak. A tek kad sam došao u Postira, pa kad sve ispričao..(jasno bez otkrića) dugo sam bio junak o kome se pričalo....
Krv na kamenu temeljcu
U jednom mjestu na Braču se dogodilo ubojstvo. Susjed je ubio susjeda..Ubijenog se nosilo kući. Put je prolazio mimo kuće ubojice, najednom zašprica krv iz tijela ubijenog i oblije ugaoni kamen ubojičine kuće. Ljudi s nosilima su prošli dalje, ali krv je i dalje ostala. Uzalud je obitelj ubojice pokušavala sprati krv s ugaonog kamena. No, kako oni nešto operu svježa krv se pojavi. Izluđenima nije preostalo ništa drugo nego iskopati taj «krvavi ugaoni kamen» i postaviti novi.
Isukrste, iziđi ako možeš[22]
Na groblju je na centralnom križu bio Isusov lik od nehrđajućeg materijala. Jedan čovjek (poletni komunista) gradio je drveni čamac i prisjetio se da može napraviti čavle od nerđajućeg željeza. I ode na groblje skine Isusa i stavi ga u nekakav lonac i topio ga. Isus je nekako nestajao, dok je širio ruke. Brodograditelj, pogleda sažalno na rastapajućeg Isusa i kaže:» Isukrste izađi ako možeš.» Čamac je bio izgrađen i plovio je dosta dugo. Brodograditelj je imao svoj plovidbeni red. Isplovio bi iz male lučice, pa pored svoje kuće, pozdravio ženu i onda između rta i malog otočića isplovio na pučinu u ribolov. No, jednoga dana čamac nije plovio prema pučini, nego je čudno udarao o obale malog otočića. Ljudi su vidjeli da se nešto događa. Uzeli čamac i otišli tamo. Imaju što vidjeti. Brodograditelj mrtav leži preko motora čamca isprženih grudiju, a ruke raširene. Dovukli su čamac u lučicu. Brzo se cijelo mjesto sletilo na obalu. Stigao je i liječnik i policija. Konstatiraju smrt, srčani udar. Pozivaju ljude da ga izvade iz broda. No, ljudi se ne miču. Onda su došla 4 policajca i izvlačili ukočeno nagoreno tijelo brodograditelja. Netko iz publike reče:»Isukrste iziđi van ako možeš»
Udovica je prodala čamac jednom došljaku u to mjesto. On nije znao za ovu povijest. Kad ju je čuo, odvezao je čamac na pučinu, polio ga naftom i zapalio i čamac je izgorio i potonuo.
Propovijed na Veliki petak (u jednom bračkom mjestu odmah nakon II. Svjetskog rata.
Gledajte, dragi vjernici kakvu muku ima grješnik: neće ga nebo - zatvorilo se.
Neće ga zemlja, neće ga more, neće ga smrt, kamo ćemo s grješnikom?
Kamo s njime?
Glas iz prepune crkve : Pošalji ga u partizane.
Posmrtni govor:
Dragi Mate, najprije si se rodija, pa si iša bos. Pa si iša u školu, onda je doša rat. Iša si u borbu, posta si SKOJEVAC . ..pa si se oženija...pa si sagradi kuću...pa si školova dicu...pa si iša u penziju. I sada, dragi Mate kad si moga malo uživat, sada dragi Mate, otiša si k vragu!
Sućut
Umro jedan čovjek. Neka susjeda čiji je muž umro prije pet godina, došla izraziti sućut i pomoliti se za pokojnika.
Kad je izmolila svoje molitve, suznim očima govori: Eto Šime, pozdravi tamo moga Matu.
Friška udovica odgovara plačući: Ka da on nema sada pametnijeg posla nego ga poć tražit.
[1] Zrno tuče
[2] Sveta Barbaro, sveti Šimune, oslobodi nas od ove buke, od ove buke i od ove munje, sveta Barbaro, blagoslovljena.
[3] Dani u oči Uzašašća
[4] zločesto nekakvo biće, ružno, koje je donosilo nesreću (zla vila) vukodlacima se plašilo djecu
[5] najduža evropska zmija (do 4 m) vrlo pitomog izgleda (NEOTROVNA)
[6] otvor na muškim hlaćama
[7] hlaća
[8] gaće
[9] materijal koji se pripija uz tijelo
[10] slamanti šešir (u prvom redu) ali i šešir
[11] specijalna sjekirica
[12] štapinu
[13] kad se ozbiljno misli na vječnanje
[14] turan - preša za mošt i grožđe
[15] čaša
[16] najprije bi sat udario 2 minute prije punog sata onda bi ponovio dvije minute poslije
[17] dijalekt groblje
[18] čitav
[19] zvonik
[20] Prema nekim podacima za vrijeme kolere koja je harala Dalmacijom, ljudi su se izvrtali na ulici. Takve bi jednostavno odvukli na jednu livadu i proglasili ih mrtvima. Od straha od zaraze ljudi ih nisu ni zakapali, kako treba. Događalo se, da neki «pokojnik» ne bi umro, pa noćna hladnoća i rosa su okrepljujuće djelovale, pa bi on ustao i došao na vrata kuće, tražiti da ga puste. Zbog straha od zaraze, nisu ga puštali u kuću pa se znalo događati i nasilnih scena.
Da se izbjegnu takvi dolasci naređeno je da se sve koje se odnese na tu poljanu pribije kolcem o zemlju. No za neke je bilo i to premalo pa se sa kolcem u grudima znao micati i učiniti i po nekoliko stotina koraka.
[21] Tako se naziva vatra koja se pali na Badnjak pred Crkvom.
[22] Iz opravdanog razloga ime mjesta neću spominjati