Uz blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu.

 1. Ime:

   U najstarijim izvorima se govori o Četrdesetom danu nakon Bogojavljenja (Božića kao blagdana tada još nije bilo!) koji se slavio 14. veljače (40 dana iza Bogojavljenja 6. siječnja).  Evo kako glasi najstariji sačuvani opis slavljenja toga blagdana u Jeruzalemu. Napisala ga je hodočasnica Egeria, IV.- V. stoljeće.

 40 Dana nakon Bogojavljenja

 •26.    Ovdje se vrlo svečano slavi četrdeseti dan nakon Bogojavljenja.  Jer se na današnji dan ide u Anastasis, svi idu s najvećom radošću, kao na Uskrs, sve se obavlja po redu. Propovijedaju svi svećenici i biskup - uvijek o mjestu iz evanđelja  gdje su Josip i Marija donijeli Gospodina, četrdeseti dan u Hram da ga prikažu i gdje su ga vidjeli prorok Šimun i proročica Ana . Također su govorili i o žrtvi koju su donijeli roditelji.  Nakon što je sve učinjeno kako je uobičajeno dijelili su se sakramenti, a onda je slijedio otpust.

 Potom je taj blagdan nazvan Blagdan susreta (grčki Hipapante- staroslavenski Sretenije)  pod tim imenom se još i danas slavi u pravoslavnoj Crkvi.

            Na Zapadu ( Katolička Crkva)  se blagdan do 1969. nazivao Očišćenje Blažene Djevice Marije. (Purificatio beatae Mariae Virginis). Novi Misal se odlučio za naziv Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Zbog blagoslova svijeća i procesije sa svijećama, koja se obavlja u sklopu proslave, blagdan se još naziva: Lichtmeß(njemački), Candlemas (engleski), Chandeleur (francuski), Svijećnica (hrvatski) te kod nas Kandalora prema talijanskoj riječi (candella - svijeća).

 2. Biblijski temelj

 Događaj koji se slavi 2. veljače opisan je u evanđelju sv. Luke 2,22-39 . Prema starozavjetnom propisu žena je bila nečista 40 dana nakon rođenja muškog djeteta  a 80 dana nakon rođenja ženskog djeteta (Lev. zak.  12, 1-8) i trebala je nakon toga predati svećeniku janje ili par golubova ili grlica (već prema imovinskom statusu). Osim toga prvorođeni sin je slovio kao Božje vlasništvo i on se trebao donijeti pred Boga, «prikazati ga» ili se morao otkupiti novčanim prinosom (usp. iz 13,2, 13,12; Broj. 18,16) Kad su roditelji donijeli dijete Isusa u Hram, susreli su starca, proroka Šimuna i proročicu Anu i oboje su u djetetu prepoznali Spasitelja izraelskog.  Zbog toga su slavili Boga (Šimunov hvalospjev: Sad otpusti slugu svoga (Lk 2,29-32). Zbog toga se i ponegdje ovaj blagdan naziva i Šimunov dan.

 3. Povijest

Prema navedenom tekstu hodočasnice Egerie slavio se u Jeruzalemu četrdeseti dan nakon Bogojavljenja, procesijom i Euharistijom. Ondje gdje se 25 prosinca slavio kao datum Kristova rođenja, prebacilo se slavlje na 2. veljače. U starom Rimu je u to vrijeme bila poznata procesija sa svijećama gdje se, vjerojatno u poganskom smislu, nastojalo naći očišćenje. Tu procesiju je zamijenila procesija sa svijećama. U 8. stoljeću se blagdan proširio po Evropi.

 4. Bogoslužje

 Prema katoličkom običaju, na današnji dan se blagoslivljaju  svijeće koje se nose u procesiji prije svete mise. To je svečaniji oblik. Ili, bez procesije, s jednostavnim blagoslovom svijeća. Svijeće se blagoslivljaju blagoslovnom molitvom, škropljenjem blagoslovljenom vodom i kađenjem tamjanom (nije obavezno). Za vrijeme procesije se pjeva  Šimunov hvalospjev. Sa svijećama se blagoslivljaju i vjernici. U misi koja slijedi uzima se posebno predslovlje koje govori o ulasku Krista u njegov Hram. Evanđelje govori o prikazanju Isusovu u Hramu i susretu sa starcima Šimunom i Anom. Prvo čitanje iz proroka Malahije govori o dolasku Gospodinovu u dan kad mu se ne nadamo (Mal 3, 1-4), a poslanica Hebrejima o Kristu, velikom svećeniku.

            Protestantsko slavljenje blagdana ne pozna obred blagoslova svijeća, a koliko znam ni pravoslavno svetkovanje ovog dana.

 5. Običaji

 Od svijeća  koje se blagoslivlju na Svijećnicu, očekuje se zaštita i pomoć u mnogim nevoljama i potrebama npr. za vrijeme oluja, za vrijeme epidemija i na času smrti. U starini su se na taj dan imenovali i postavljali novi poslanici.

  Ovaj je blagdan uvijek imao snažnu pučku odrednicu.

-    Vjernici, naime rado sudjeluju na spomen procesijama Isusova ulaska u Hram i njegova susreta, poglavito s Bogom Ocem, u čije boravište ulazi po prvi put, a zatim i susreta sa Šimunom i Anom. Ta procesija koja je na zapadu zamijenila poganske procesije sa obilježjima razuzdanosti i koja je bila pokorničke naravi, kasnije je bila prepoznatljiva po blagoslovu svijeća, koje su, upaljene,  bile nošene u procesiji u čast Krista «svjetla na prosvjetljenje naroda.»(Lk 2,32)

 - Prema gesti koju je učinila Djevica Marija koja svog Sina prikazuje u Hramu i prema zapovijedi Mojsijeva zakona (usp Lev 12 1-8), podvrgava se obredu čišćenja; u pučkoj pobožnosti prizor čišćenja viđen je kao očitovanje poniznosti blažene Djevice Marije, zbog čega je 2. veljače često smatram blagdanom onih koji u Crkvi obnašaju službe služenja drugima.

 Pučka pobožnost osjetljiva je na taj providnosni i otajstveni događaj začeća i rođenja novog života. Bez obzira što je začeće Isusovo i njegovo rođenje  neponovljivo, kršćanske majke primjećuju postojeću između majčinstva Djevice, majke Glave mističnoga Tijela i njihova majčinstva. I one su majke prema Božjem planu budući da su rodile buduće udove onog istog mističnog Tijela. Iz toga neposredna uvida i stanovitog podsjećanja  na obred čišćenja kojeg je izvršila Marija (usp. Lk 2,22-24) proizašao je obred čišćenja rodilja, kojega su neki elementi odražavali negativno viđenje činjenica povezanih s porođajem.

            U obnovljenom Rimskom obredniku predviđen je blagoslov majke, bilo prije porođaja, bilo poslije. Pri tome je ovaj drugi predviđen samo ako rodilja (majka) nije mogla sudjelovati na krštenju djeteta. Po novom Obredniku na kraju krštenja predviđen je blagoslov za majku.

            Bilo bi lijepo da se majke i rodbina - u traženju tih blagoslova - usklade s nakanama molitve Crkve: zajedništvo vjere i ljubavi u molitvi, da bi se sretno završilo vrijeme iščekivanja (blagoslov prije porođaja) i da bi se zahvalilo Bogu za primljeni dar (blagoslov poslije porođaja).

             U nekim mjesnim Crkvama davanje mjesta elementima koji se nalaze u evanđeoskom izvješću blagdana Prikazanja Gospodnjeg (Lk  2, 22-40) kao što je poslušnost Josipa i Marije zakonu Gospodnjem, siromaštvo svetih zaručnika,  djevičanstvo Isusove Majke, potaknuli su da se od 2. veljače načini i blagdan onih koji su posvećeni službi Gospodinu te braći i sestrama u različitim oblicima posvećena života.

            Blagdan 2. veljače čuva pučko obilježje. Ipak je potrebno da potpuno odgovara izvornom smislu blagdana. Ne bi bilo pravo da pučka pobožnost, slaveći Prikazanje Gospodnje, zanemari glavnog u svemu tome - Isusa Krista, a zaustavi se na isključivo na promatranju Marije. Svijeća koja se čuva u kućama treba podsjetiti vjernike na znak Krista, «svjetla svijeta», a prema tome i za njega svjedočiti vjerom.

 U moru mrtvog svjetla bezbrojnih živinih lampi, reflektora, svjetlećih cijevi ponovo smo naučili poštovati živo svjetlo. Ima ljudi koji satima dugo gledaju u plamen vatre na kominu ili u peći, ili pale svijeću ako su sami kod kuće. Žele nešto živog, toplog imati oko sebe da bi rastjerali samoću. Tako često izgleda i naš svagdašnji svijet - unosimo uvijek neke nove, osjetno jake znakove. Poput svijeće.

Svijeća kao žrtva i svijeća za pokojnike ima vrlo dugu povijest pa čak i prije kršćansku. Tek na početku prvog stoljeća počelo se svijeću stavljati na oltar. I tu je ostala, iako još vrlo rijetko služi da dade svjetlo.

            Na vrhuncu liturgijske godine, ali i u važnim trenucima  kršćanskog života, svijeća igra važnu  ulogu. U bogoslužju Vazmenog bdijenja, kod krštenja, prve pričesti, potvrde i kod sprovoda. Tu nas svijeća podsjeća da je Krist  svjetlo svijeta, te da bismo i mi kršćani trebali biti za druge i svjetlo, i svijeće. Kad se na Vazmenom bdijenju unosi svjetlo Uskrsne svijeće u tamnu crkvu, može se osjetiti što je smisao svećenikovog ili đakonovog trostrukog poklika: «Svjetlo Kristovo.»

            Na Svijećnicu je stari običaj blagoslivljati svijeće. Tu se svijeća upotrebljava u svom značenju kao žrtva, ali isto i kao naznaka Krista - «Svjetlo na prosvjetljenje naroda»!(Lk 2,32)

            Najdublje značenje svjetla svijeće je u tome da dok ono svijetli i izgara, nestaje. Živjeti i ljubiti može samo onaj koji se daruje. Tko želi sebe sačuvati, taj ne može ljubiti. Primjer i riječ Isusova nas u tome uče. Promijenimo malo riječ Pisma (Mt 10,39): Kad bi svijeća htjela svoj vosak zadržati za sebe, ugasila bi se. A ako ga gubi i izgara, svijetli. A to je i smisao svijeće.            Iz knjige: Peter Paul Kasper  Geheiligte Zeichen 

ZA ŽIVOT

             Nekada je bio običaj da se žene idu blagosloviti nakon poroda. Sjećam se da mi je taj obred bio onako tajanstven. Nestao je. Crkva preporuča drugi: blagoslov žene prije i poslije poroda. I svim srcem navijam za to da bi se ponovo uvelo taj blagoslov žene prije i poslije poroda, ali to ne bi smjela biti stvar same majke, nego stvar cijele obitelji. Nabrojimo neke razloge:

• 1. Blagoslov žene koja prvi put rađa. Sigurno da to nije teško. Mnoge žene se osjećaju nesigurne. Mnogo se toga, s trudnoćom, promijenilo u njihovu životu. Dolaskom djeteta će toga biti još više. I zato ona treba podršku. Mogu zamisliti kako bi bilo mladoj ženi koja očekuje porod da se cijela obitelj okupi oko nje i moli za nju. To je nešto što se ne da opisati. Jasno, u današnjem svijetu u kojem su duhovne stvari izgubile vrijednost, molitva pa i blagoslov mnogima ništa ne znači. No, nama kojima blagoslov nešto znači trebali bi služiti kao primjer i putokaz onima kojima to malo ili ništa ne znači..
• 2. Blagoslov žene nakon poroda (iako ima poseban blagoslov za majku i za oca). Dobro bi bilo da se okupe sve žene koje su u zajednici rodile i da dođu, s cijelim obiteljima, i da mole za blagoslov najprije djeteta koje se rodilo, pa majke i oca. Sasvim sigurno bi dobro činilo i doprinosilo ljubavi bračnoga života. Svijest da su majke rodile dijete koje će postati članom otajstvenog tijela Kristova i na taj način postale slične Majci Božjoj koja je rodila glavu tog otajstvenog tijela daje samoj ženi svijest o neizrecivom dostojanstvu. I jedan i drugi blagoslov bi doprinijeli miru i napretku, međusobnom razumijevanju u obitelji.
• 3. Mogući dan kad bi se to moglo slaviti je blagdan Svete obitelji. Kad bi se u župnim zajednicama upriličio ovaj blagoslov, to bi bilo i javno priznanje dostojanstva majčinstva, tu bi se iskazala radost zbog novog života, a svi prisutni vjernici bi svojom molitvom pokazali brigu i poštovanje majki i njihovog poroda. Jasno da bi tu molitvu i blagoslov trebalo i te kako osmisliti.

 SVIJEĆNICA I NAŠA MISA

             Isus je prvi put donesen u Hram, tamo se on susreće sa svojim Ocem i sa ljudima, Šimunom i Anom. Tako bismo i mi trebali, svaki put kad ulazimo u crkvu, sjetiti se da ulazimo u hram Očev da se najprije s njim sretnemo pa mu reknemo, poput rasipnog sina: «Oče, sagriješih protiv neba i tebe. Nisam dostojan zvati se tvojim sinom, primi me među zadnje sluge». Ili poput onog carinika reći: «Gospodine oprosti meni grješniku.» Kad bismo s ovakvim mislima ulazili u crkvu, onda bi nam sveta Misa bila mnogo plodnija.

            Nadalje, ulazeći u crkvu trebamo se sjetiti da se Isus tu susreo s proročicom Anom i starcem Šimunom. Tako isto da se Isus s nama želi susresti. Da ga prepoznamo kao «naše prosvjetljenje».  Ali i svijest da se mi susrećemo s ljudima. Ako na kršćanskom Istoku ovaj blagdan nazivaju Sretenije Gospodnje -  Susret Gospodnji - onda i mi moramo misliti da ćemo se ulaskom u crkvu susresti s Gospodinom, ali isto tako i da ćemo se susresti s ljudima. Danas, na žalost, ima sve manje ljudskog susreta pa i u Crkvi. Mislimo na to kad ulazimo u crkvu. Onda prolazak kroz crkvena vrata neće biti puko ulaženje i izlaženje, nego će imati duboki smisao.