Andreas Laun[1]

 Gledanje Katoličke Crkve

na  ljubav i partnerstvo

 1. Čovjek stvoren za ljubav

             Ima ljudi sklonih glazbi i takvih koji se nikada nisu interesirali za tehniku, ali nema čovjeka koji ne osjeća ljubav! Svi mitovi, priče, povijesti, filmovi, ukratko iskustvo svih ljudi, svih vremena i svih naroda to potvrđuje.  Nema ničega na svijetu potrebnijeg od ljubavi, ništa za čim čeznemo svim našim željama kao za onim što nas čini sretnima.  "Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob.  Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti" (Pj 8, 6)

            Stalan i bez vremenskog ograničenja je opis iz Pjesme nad pjesmama koliko god opis ljubavi i sama ljubav može biti lijepa - jer  ljubav  je o kojoj je ovdje riječ. Ljubav se ne može kupiti, ne može se učiti, ne može se napraviti, ona je dar i u svakom slučaju bezdana.

            Ljubav je najvažnije u životu. Koja je vrijednost čovjeka po kojoj se može odmjeriti? Može li se čovjeka mjeriti titulom, njegovim počastima, njegovim znanjem? Ili sportskim uspjesima, velikim autom, veličinom plaće? Apostol Pavao ne dopušta nikakvu sumnju. Evo o čemu se radi: „I kad bih imao dar proroštava, i znao sve tajne, imao sva znanja, i kad bih imao svu snagu vjere da bih i brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa." Ivan Pavao II. potvrđuje na svoj način: „Čovjek nije u prvom redu mislilac koji gradi, radi, nego biće koje je sposobno ljubiti."

 2. Oblici ljubavi

            Ima mnogo oblika ljubavi, svi su važni i svi imaju mjesta u našem životu.

• - Ljubav roditelja prema djeci i ljubav djece prema roditeljima.
• - Ljubav prema bližnjima,o kojoj nam govori Isus u evanđelju o milosrdnom samaritancu, čovjeku koji upao među razbojnike i kojega je spasio „milosrdni samaritanac."

       -     Najvažnija ljubav, koju se danas ne shvaća, je najtajanstvenija ljubav, ali tako važna ljubav za   Boga: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim." Ova ljubav nije samo poticaj srca, nego je i izvor, početak i temelj svakog drugog oblika ljubavi.

            Treba napomenuti i druge oblike ljubavi: ljubav prema životinjama, prema glazbi, znanstvenom radu, zemlji u kojoj živimo kao i one opće ljubavi prema životu, prema prirodi.

           Ipak, kad govorimo o ljubavi, onda pomislimo na onu ljubav između muškarca i žene, mislimo na ljubav Romea i Julije. Ovdje imena nisu važna, tu ljubav susrećemo u literaturi, filmu, kazalištu. To bi nam moglo biti razumljivo ili ne, važno ili ne ako u nama samima ne bi bilo čežnje za ljubavlju i njezinim doživljajem.  Prave ljubavne pripovijesti se ne odigravaju na televiziji, nego u istinskom životu i na svoj način su sve tragične, lijepe, i te kako dramatične o čemu je pisao Shakespeare  i drugi pisci.  I još više, nema Romea i Julije, nema Tristana i Isolde ako se ta ljubav ne odvija i ostvaruje  u životu. Prave ljubavi se odvijaju u selima, siromašnim kućercima predgrađa i vilama bogataša. Koliko ima važnih i vrijednih ljubavi  koje nikako ne dolaze ni na televizijske ekrane, ni na filmska platna.

 3. Može li ljubav uspjeti?

 a) Skeptičnost i rezignacija

  Zbog gorkog iskustva neki misle: ljubav je samo fatamorgana, za kojom ljudi trče, a ona ostaje ipak ono što jest: iluzija, san, neispunjena želja.  Ili još strože formuliano: u stvarnom životu se ljubav događa u komadićima, jednom više, drugom manje, trećem ama baš ništa. Govorimo o „Romeu i Juliji", ali što će biti od te ljubavi u desetoj godini braka? Postoji dobar razlog, kod romanopisaca, da svi ti ljubavni parovi  završavaju u smrti ili su pisci tako pametni da priče završavaju vjenčanjem. Da li bi se ljubav Romea i Julije sačuvala i održala u stresu modernog radnog svijeta ili u monotoniji svagdanjeg života i modernim shvaćanjima muža i žene?  I što bi bilo od Romea da je Julija ostala sakata u kolicima, ili da je Romeo bio neki službenik, a Julija prodavačica cipela u nekom velikom dućanu?

 b) Odgovor Crkve: ljubav je moguća!

          Sva ova skeptičnost i žalost ima opet svoj duboki temelj u čežnji za ljubavlju i Crkva nasuprot tome poručuje: Ljubav je moguća.  Ljubav može uspjeti i ona stvarno uspijeva ondje gdje ljudi slušaju „upute o upotrebi" onoga od koga ljubav ima svoj početak. Oni koji kupe neki aparat, najprije dobro studiraju uputu da nešto ne razbiju, da nešto ne upropaste. Ili, ova druga usporedba je bolja: Svatko tko posije vrt ili ima kućnog ljubimca i ako želi da uspijevaju, mora paziti na životne zakonitosti. Tako je i s ljubavlju. I ona je nešto živoga, raste, razvija se,  ima nutarnju dinamiku prema cilju, i sve ovisi od toga, da li oni koji se vole (ljube), ulaze u zakon ljubavi, njemu se povjeravaju i dopuštaju mu da ih taj zakon vodi. Jer ljubav će uspjeti samo ondje gdje se ljudi podlažu njezinim zakonitostima. Upravo  „Božje zapovijedi" su ovaj zakon ljubavi, gramatika ljubavi, uputa o upotrebi ljubavi: kako će ona rasti, razvijati se  i kako će ustrajati kroz brojne poteškoće.  I ako Crkva naviješta „šestu zapovijed", ona želi činiti i samo to činiti: pokazati što je ljubav i „kako ljubav ide"!

 c) Partnerska ljubav nije najvažnija

        Crkva govori još nešto: Ljubav između muža i žene je važna ali nije najvažnija. Ona usrećuje, ali nije sreća.Ona je puna smisla, ali nije smisao života. Ona je za mnoge konkretne putove, ali nije cilj, jer je konačni cilj svih ciljeva Bog.  Ova poruka ima vrlo veliko značenje za uspjeh našeg života i naše ljubavi: prvo za one koji su pogriješili ili koje je ljubljeni partner napustio, da ne padnu u rupu beznađa. Drugo, također i za vjenčane da ne preopterete i tako posrću pod „tolikim zadaćama". Jer ako je netko uvjeren da partner treba cijeloga života „značiti cijelu sreću" (kao u različitim pjesmama i operetama), taj se vara i opterećuje partnera. Mnoge se takve veze lome i krše. Ne, govori Crkva, i najljubljeniji čovjek je samo čovjek. Posljednji smisao, posljednji cilj čovjeka je sam Bog. Dopustiti voljenoj osobi da bude čovjek s onim dobrim stranama, ali i s pogreškama. Darovati mu ljubav, koja mu pripada kao stvoru, a Bogu  ljubav koja spada na Boga. Jer ako netko želi partnera ljubiti kao Boga, onda će se sve skupa srušiti. I nikakvo mijenjanje partnera neće ga spasiti od razočaranja kad otkrije da je partner samo čovjek, koji ima pogreške i da će njegova ljepota i snaga jednom prestati.

            Paradoksalno je: ljubav prema partneru će još više rasti, biti još jača, još sveobuhvatnija i bit će više izvor radosti i sreće, jer ljubav prema Bogu ne „uništava" zemaljsku ljubav, nego je oslobađa i dovodi do ispunjenja. Drugim riječima: što više raste ljubav prema Bogu, tim veća će biti ljubav prema stvorovima: prema mužu, ženi, djeci i konačno prema cijelom stvorenju.

            Ljubav nije nikakav „kolač" - što više ljudi dobije, tim je manji. Sve su to katoličke razumljivosti same po sebi koje ipak trebamo reći, jer se tako često premalo razumiju.

 4. Opasnosti za ljubav i njezin imunitetni sistem  imenom čistoća

           Bilo bi, doista, besmisleno misliti da je ljubav nešto poput „otoka blaženih" gdje istočni grijeh nije postojao. Potrebno je samo otvoriti novine ili slušati i gledati  da vidimo da u odnosima između muža i žene, uz ljubav i ispod njezine maske, postoji cijeli niz izroda sebičnosti, bezobzirne požude, seksualnog izrabljivanja i brutalnosti ili samo uobičajena zadovoljavanja čisto tjelesnih potreba i samodokazivanja. Drugim riječima: seksualni susreti pa i u braku, su često puta opsjednuti jednim drugim duhom, a ne duhom ljubavi i nježnosti. Ljubav i njoj suprotni motivi se mogu miješati. Vanjsko odvijanje tjelesne ljubavi bi moglo sasvim sličiti ljubavi zamijeniti je sa tjelesnim govorom ljubavi i da i da se uopće ne razlikuju od tjelesnog govora ljubavi - ali iza svega toga se, vrlo često, sakriva seksualna sebičnost u kojoj se partner degradira na objekt seksualnog iživljavanja. To znači  da je i seksualna ljubav ugrožena grijehom. Tko to niječe, ne pozna život, a još manje samog sebe.

            Naravno da se seksualna sebičnost ne zaustavlja pred brakom. Zato Papa ima potpuno pravo kad kaže: „Postoje i u braku seksualne požude koje su zle - za razliku od onih, Bogom određenih, prirodno  nagonskih potreba koje spadaju u ljubav. Za izgradnju dobre savjesti treba dobro razlikovati ove dvije vrste  požude i stvarno voditi jedan rat sa samim sobom da bismo pomogli ostvariti zakon ljubavi."

            Nutarnje držanje, koje se protivi svakoj i najmanjoj seksualnoj zloupotrebi  se zove „čistoća". Ona je u svijetu seksualnog izrabljivanja - počev od reklama, preko pornografije sve do seksualnog nasilja - apsolutna potreba za svakog čovjeka, koji ne želi izgubiti svoje dostojanstvo. Ona nije nikakva snaga suprotna ljubavi, nego njezin imunitetnii sistem. Bez čistoće neće uspjeti ljubav, nego će, prije ili kasnije, propasti. Ako bismo se oslonili na moderne izraze koji se danas upotrebljavaju, onda bismo, modernim rječnikom, mogli reći da je čistoća aktivno čuvanje okoliša da bi ljubav mogla živjeti i uspjeti.  Ili drukčije: kao što se kupac mora zaštiti od trgovačkih trikova, tako se mora štiti ljubav u seksualnom susretu.

 5. Ljubav  i  pristanak

 Platon, veliki mislilac naše povijesti, pripovijeda sljedeću zgodu: Hefest, bog kovača, naiđe na ljude koji se vole. Upita ih: „Dragi ljudi, što ja mogu učiniti za vas?" Oni bez okolišanja odgovore: „Skuj nas zajedno, tako da ostanemo nerazvojno povezani jedan s drugim!" Ono što je Platon rekao jezikom priče, pozna svaki zaljubljeni: on želi biti povezan sa svojim partnerom. No, ne postoji bog „umjetnosti kovanja", nego samo osobna slobodna volja koja odlučuje: za partnera, za vjernost, za trajno povezivanje - „dok nas smrt ne rastavi."

            Zato nije pristanak nikakav građanski ugovor, nekakav „komad papira", nikakva formalnost, niti suvišan obred koji ne bi imao veze s ljubavlju. Suprotno je prava istina: pristanak izlazi iz ljubavi kao što cvijet iz izlazi pupoljka. „Slobodna ljubav " je, kako je tu ljubav lijepo opisao engleski pisac Chesterton, „bijeli crnac" ili nešto što ne može postojati. Tko svoju ljubav želi osigurati nekim dodatkom, on se ne bi mogao, ni htio vezati, taj laže možda samog sebe, a svakako partnera.

            Vezivanje, preuzimanje odgovornosti,  odlučiti se za drugoga koje izlazi iz ljubavi, utemeljeuje „bračni savez". I zato se može reći: naravno ispunjenje ljubavi je brak.  Brak nije nekakva nepotrebna institucija, nego potreba same ljubavi. Tko misli drukčije, govori protiv boljeg načina gledanja  ili  (još) ne zna što je, uistinu, ljubav.

 6. Ljubav, nježnost i spolno sjedinjenje

             Tijelo uvijek igra svoju ulogu kod svega što ljudi čine. Tako je to, jer se čovjek sastoji od krvi i mesa i nije čisti duh.  Ovaj temeljni zakon vrijedi između muškarca i žene. Naravno, postoje očinske i majčinske nježnosti. Prijatelji, braća i sestre se zagrle, ili daju jedan drugom ruku, ili se naklone i tako pokazuju, tijelom, određene smislene znakove ljubavi.  Govori se o „govoru tijela". Ali , i o tome se ovdje radi, ljubav između muškarca i žene postavlja tijelo, u jednom tajanstvenom obliku, u svoju službu. U biti svaki čovjek, instinktivno, zna razliku kako se zagrle ili ljube brat i sestra, ili prijatelji, ili zaljubljeni.

            Jer ljubav postavlja mogućnost seksualnog zloupotrebljavanja, zato ne treba stid na isti način kao prije. No, prije svega: ljubav budi čežnju za naintimnijim sjedinjenjem za što su ljudi sposobni dušom i tijelom. I tu treba sasvim razumjeti što govori ono, u seksualnom smislu, biti jedno, u govoru tijela: potpuno predanje! Predanje je, za govor tijela, leksikon kao za engleski ili ruski i ako tu želiš naći što znači „seksualno sjedinjenje" onda tu, u konkretnom prijevodu, znači: „Volim te sa svim što jesi, odlučujem se za tebe bez suzdržavanja, prihvaćam te sa svim što jesi, uključujući tvoje sposobnosti da postaneš otac, to jest majka!"

            Zato govori Ivan Pavao II: „Zbog toga  seksualnost u kojoj se muž i žena, u činu koji je predviđen za bračni život, jedan drugome daruju, nije nikakav čisto biološki čin, nego se tiče najdublje biti ljudske osobe. I doista  i ona će se ostvariti na ljudski način ako je integrirana u onu ljubav kojom se vezuju muž i žena dok ih smrt ne rastavi. Tjelesno potpuno predanje bi bila jedna velika laž kad ne bi bila znak i plod osobnog predanja, koje uključuje cjelokupnost osobe!"  Ima i drugo sasvim ispravno pravilo koje se protivi duhu vremena, a glasi: Nitko se ne smije upuštati u seksualne odnose prije ili izvan braka. Jer ljubavi (koja se ne želi vezati ili ne može vezati zbog drugih veza) uvijek nedostaje bitan element.

 7. Ljubav i dijete

 a) Množenje životinja - rađanje ljudi

               Iako vanjski oblik spolnog sjedinjavanja, u nekim oblicima, podsjeća na oblik razmnožavanja u životinjskom svijetu, rađanje kod čovjeka je nešto sasvim drugo i to jednostavno zato, jer je čovjek osoba i ima slobodnu volju i moć spoznaje što nema ni jedna životinja.  „Adam spozna Evu, svoju ženu; ona je postala trudna i rodi.." kaže se u Knjizi postanka. Kako je ovdje pogođena riječ „spoznati" koja se upotrebljava za seksualni susret. I kako bi bilo glupo reći „mačak spozna mačku" ili reći „pastuh spozna kobilu." Ne, ne, ljubav dviju osoba i time rođenje djeteta je sasvim drugo, nego seksualno „tjeranje" životinja. Njihov nagon služi za održavanje vrste, a da oni toga nisu ni svjesni što se s njima događa. Narav životinja je puna smislenosti. Ono čemu se najviše čudimo i divimo je inteligencija u životinjama,  a ne inteligencija samih životinja. Svjetovi udaljenosti leže između parenja životinja i „spoznaje muža i žene" u bračnom zagrljaju.

 b) Ljubavni čin kao početak novog života

                  U modernim automobilima postoje poluge koje imaju mnogo funkcija. I to je vrlo praktično za vozača, inače nemaju smisla. U ljubavi je drukčije: iz najužeg sjedinjenja muža i žene nastaje novi život i ne može se mjeriti mjerilom neke poluge za svjetlo, koja stavlja u pogon i perač stakla.  Ne, treba se samo sjetiti na istinu vjere koja ima duboko značenje: Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi, da i cijeli svijet, a ne „samo tako". Ili drukčije rečeno: postoje, jer je Bog ljubav.

            Nasuprot  još uvijek raširenoj predrasudi treba reći: nedostojno je, nekršćanski i zato nemoralno sjediniti se s bračnim drugom samo da bi se rodilo dijete.  Takav samo-rađanje-moral Crkva odlučujuće odbija. U motivaciji je ljubav nazaobilazna. Obratno:  tko seksualno saobraća sa bračnim partnerom samo zbog rađanja ili samo zbog požude, griješi! TO je crkvena nauka!  Zakon da je ljubav plodna živi u nama, na sliku Božju i to do u tančine bioloških struktura: svako novo ljudsko biće izlazi iz zagrljaja svojih roditelja, koji je od Boga za to određen, da bude zagrljaj ljubavi!

 c) Trajno značenje ljubavi za razvoj

               Iskustvo pokazuje kako dijete treba i kasnije sigurnost i ljubav.  Može se djecu opskrbiti higijenski savršeno, hraniti, povijati i sve činiti što liječnik za dijete propisuje - ali ako im fali nježnosti, pažnje, prihvaćanja majke, oboljet će, postaju bezvoljna, zdvajaju na način bez riječi i doslovno propadaju. Sveti Toma Akvinski zato govori o obitelji kao „duhovnoj maternici". Rječita slika, koja pogađa! Kao što je dijete koje raste u majčinoj utrobi sigurno, zaštićeno i izvan tog zaštićenog prostora ne može živjeti - tako isto je s djecom u obiteljima: oni je  trebaju da se razvijaju, da ih prati obrambena ljubav njihovih roditelja.

 8. Zakon ljubavi - Božji zakoni za uspješnost braka

                  Iz ovog pogleda na ljubav proizlaze, za partnerstvo, neka važna pravila posebno što se tiče seksualnog susreta Upravo ta pravila Crkva pokušava ljudima navijestiti.

 a) Što je stvarno ljubav i kako bi ona trebala izgledati?

                 Što je ljubav? Umjesto jedne, ionako nemoguće, definicije ljubavi, ljubav se može opisati prema njezinim oznakama, kao što je to učinio sveti apostol Pavao: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje."

 b) Ljubav  ne pozna ni vladanja, ni podlaganja

                Žena se ne treba mužu jednostavno podložiti, nego se oboje trebaju međusobno, obostrano „podložiti" jedno drugome. Kod ovog „podlaganja", radi se o jednoj, običnoj, prirodnoj, primjerenoj ljubavi. Ona čini, one koji se vole, spremnima drugoga slušati i ispunjati njegovu volju.  Ivan Pavao II. odbacuje stari nesporazum i nerazumijevanje kad kaže „Podlaganje" - o kojem Pavao stvarno govori - „nije jednostrano, nego obostrano." Na to nastavlja: „Svijest o ovoj međusobnosti treba „graditi put u srca, svijest, ponašanje i moral."

 c) Duša seksualnog sjedinjenja je ljubav i nježnost

                  Prava ljubav je nježna. Bračni zagrljaj bi trebao uvijek biti, tako piše filozof  D. von Hildebrand „prožet nježnošću čak i preplavljen, i doživljen kao vrhunac nježnosti. Mačo-stav, misli na uspjeh, zahtjevi potrošnje, želja za samopotvrđivanjem nemaju što tražiti u seksualnom susretu. I u seksualnom sjedinjenju drugi partner ostaje osoba i partner, a ne puki predmet razmjene, čijom pomoću bi se zadovoljile vlastite seksualne potrebe. Važno je, uvijek, drugoga promatrati očima ljubavi, biti osjetljiv i otvoren za njegove osjećaje, doživljaje i njegove potrebe. I dokle god je ljubav posljednji pogon i duša  koja potiče  na bračni zagrljaj, dotle ne trebamo govoriti o „bračnim dužnostima." ili još bolje rečeno: postoji  „dužnost" ljubavi, ali ta dužnost nije kao „dužnost" plaćanja poreza ili točnosti u uredu.

 d) Zaboravljena požuda?

              Već Aristotel uči: besmisleno je pitati o vrijednosti i bezvrijednosti „požude". Odlučujuće je, mnogo više, za što netko ima požudu. Požuda za dobrim je dobra, požuda za zlim je zla. Primijenjeno na seksualnu požudu znači ovo: ona je dobra, jer služi Stvoriteljevu planu ako stoji u službi ljubavi.

            Prema Tomi Akvinskom u raju zemaljskom je  - kao i sve drugo - i osjećajna požuda bila mnogo ljepša nego ova koja sada stvarno postoji na svijetu prožetom grijehom i to iz ovog razloga: ono što bi čovjek trebao biti po slici na koju je stvoren, bilo je u zemaljskom raju potpuno prisutno. Da, Toma ide i korak dalje: tko niječe požudu griješi! Rečeno drukčije: osjećajna radost prema prtneru nije samo „dozvoljena", nego spada u ljubav.

            Zlo je, izolirana, uspaljena, lascivna požuda, koja koristi drugoga samo za zadovoljavanje svojih požuda. Čitav svemir udaljenosti je od požude koja zarobljuje i čini ga vlastitim predmetom, od čežnje za ljubljenom osobom, poput udaljenosti između don Giovannija s jedne i Romea i Julije  svih vremena, s druge strane.

 e) Čistoća u braku i strategije pomirenja

               Čudno bi moglo zvučiti: seksualni susret bračnih drugova zahtijeva čistoću. Razlog je upravo naveden: ljubav je „usađena u čovjeka u opasnosti od požude." (Ivan Pavao II.) Snagu ljubavi koja se brani od krivotvorenja seksualnog, tjelesnog govora Crkva naziva „čistoćom." I zbog toga možemo, s pravom, reći: bračna ljubav treba čistoću kao  „ zaštitni i obrambeni sistem" da bi ljubav mogla opstati i još više nastajati. Seksualni prohtjevi koji se odvajaju i osamostaljuju, su obeščašćenje partnera.

            Naravno da bračna ljubav nije ugrožena samo  od seksualnog nagona koji se osamostalio, odvojen od ljubavi, nego je, na poseban način, ugrožava sebičnost. Zato partnerstvo može uspjeti samo ondje gdje se samo treningom kajanja, priznavanja krivnje  redovito moli oproštenje. Ovo ne vrijedi samo za bračnu vjernost, koju baš nije uvijek tako lako čuvati, posebno ako se ne misli na pravi preljub, nego i ono što je Isus rekao: „Tko s požudom pogleda neku ženu, s njom je učinio preljub!", no za nju svakako.

            Potrebi neprestanog obraćanja odgovara sakrament ispovijedi. Tko se uputi u ovaj proces obnove, kako je to i zamišljeno, neposredno doživljava što je pomirenje i ono što mu pripada. Svaki čovjek treba učiti  najprije sam sebi priznati svoje pogreške i izdržati tako gorku spoznaju. On mora priznati: usprkos svih olakšavajućih okolnosti - ja sam bio i jesam odgovoran za svoje čine, tu i tu sam sagriješio ili pogriješio. Težak, ali na poseban način spasonosan, je drugi korak kojega treba učiniti onaj koji se ispovijeda: ne smije svoje grijehe zadržati za sebe ili priznati onako općenito i paušalno (da, ja sam grješnik), nego se traži da ih on izreče pred nekim živim koji mu stoji nasuprot, i to u svim konkretnostima. Treba priznati: to sam ja stvarno učinio i nitko drugi nije za to odgovoran. U ispovijedi treba prihvatiti ovu „golotinju". Grijeh priznati grijehom je stvarno razgolićavanje i čini ranjivim.  Tako je uputno „nigdje se tako ne razgolićavati", ali u ispovijedi čovjek doživljava kako ljubav postupa sa krivnjom. Na priznanje grijeha slijedi odgovor oproštenja, dobrote, milosrđa.  I zato je ovo izlaganje vlastite golotinje isto tako spasonosno i dobrotvorno kao kad bi nekog bolesnika liječnik pripustio k sebi i izliječio mu bolesti.

 f) Sprečavanje začeća i umjetna oplodnja: ruke dalje od seksualnog sjedinjenja

               Ovo iskazivanje bi bilo nepotpuno ako bi se prešutjelo što Crkva uči o manipulacijama bračnog čina i rađanja. Koliko god bio protivan duh vremena, prema čvrstom uvjerenju Crkve, bračni partneri ne bi smjeli slušati što drugi govori, nego sami trebaju zajedno paziti na tajnu ljudskoga tijela i slušati strukture u njemu. U drugim područjima je već davno poznato kako su nam se teško osvetile manipulacije prirodom. Samo u tijelu žene, u područjima začetka i rađanja, - mnogi tako misle - može se činiti što tko hoće. Crkva neprestano uči: čovjek bi trebao u bračnom činu, uključujući svoje sposobnosti, stvarati novi život, a ne sprečavati ga tabletama ili drugim sredstvima,  niti zamijeniti umjetnom oplodnjom, pa kako god bila razumljiva motivacija u brojnim slučajevima.

 1)      Crkveno ne sprječavanju začeća.

                  Usprkos svih suprotnosti, treba jednom jasno reći i ustvrditi: Crkva je za reguliranje poroda i za odgovorno roditeljstvo. Škakljivo je pitanje kako to treba izgledati, konkretno. I Crkva odgovara: partneri ne smiju odgovornost prebaciti na tehnička ili kemijska sredstva, nego doslovno sami preuzeti odgovornost i to tako da se podlože ritmu ženine plodnosti. To praktično znači ako se više ne želi ni jedno dijete, onda se, u plodnim danima žene, ponašati suzdržano - a to zahtijeva, kao što to svako dijete zna, i određenu spremnost na odricanje!

            Pred svim drugim razlozima koji govore u korist ovoga, ovdje bismo naveli samo neke, koji imaju neposredne veze s partnerstvom:

• Takozvano „periodično suzdržavanje" stavlja oba partnera pred odgovornost. Ono ne dopušta mužu da svu odgovornost za zaštitu prebaci na ženu i tako je ostavlja samu.
• Ovdje se ne radi samo o jednoj „metodi", nego o temeljnom stavu strahopoštovanja pred drugim. Prije svega se smanjuje mogućnost da sebi podloži ženu za trajno seksualno raspolaganje, nego se mora, sa svojim prohtjevima, podložiti ženi i njezinom ritmu plodnosti. Žena pak je uvijek sa svojom plodnošću i ne mora se preparirati da bi ugodila mužu.
• Vrijeme suzdržljivosti dopušta da se učvrsti i ojača čežnja koja služi ljubavi. Jer seksualno uzdržavanje „sili", istovremeno, oba partnera na nježnosti pa tako su prisiljeni svoju ljubav i nježnosti ne svoditi samo na koitus. A to onda, ponovno, u brak donosi nešto od one ljepote i napetosti iz vremena zaljubljenosti.
• Uzdržljivost je i kušnja na poseban način, jer ljubav je mnogo više od seksualnog zadovoljavanja.

 2)      Ne! umjetnoj oplodnji

           Ako vrijedi da čovjek ne bi smio spriječiti začeće i rođenje, onda prirodno vrijedi i obratno. Ne smije biti nikakve oplodnje koja nije plod ljubavi! Dijete, tako nas uči Crkva, ima pravo da izađe iz ljubavnog zagrljaja roditelja i ne smije se proizvesti u laboratoriju - ne uzimajući u obzir sve one opasnosti koje čekaju sitno ljudsko biće, u zametku, izvan majčine utrobe.

 9. Brak je sakrament

            Čovjek ne treba vjerovati u Boga da bi ljubio drugog čovjeka,  da bi mogao ljubiti drugoga i da bi se mogao ženiti. Ljubav, spolnost, brak i djeca - sve je to dio našeg normalnog, ljudskog života.
Gledano iz vjere, brak je još uvijek više nego samo "nešto sasvim prirodno". Prema nauku Katoličke Crkve, brak je sakrament, tajna,  znak Božje ljubavi prema nama ljudima, a ne nikakav 'prazan' znak iza kojeg ništa ne bi  stajalo, nego znak koji zaista djeluje! Jednom riječju: partnerstvo braka nam pomaže da razumijemo Božju ljubav prema ljudima i Bog će nam pomoći tako da naša ljubav ne propadne.

            Ako se pitamo: "Što je u braku tako znakovito?", odgovor je: kao što su muškarac i žena u braku nerazrješivo povezani, tako je Isus Krist povezan sa Crkvom, a to znači i sa cijelim ljudskim rodom. I u braku i odnosu Isusa Krista s ljudima radi se o ljubavi, o odluci na vjernost i predanje, na novi život koji nastaje u Crkvi, opet i opet. I što je Božja pomoć predvidjela za  ljude nije neki magijski hokus-pokus, nego je to tako ležerno formulirano. Pomoć za samopomoć. To znači da moramo staviti u službu svu našu snagu, našu inteligenciju, našu osjetljivost, onda će nam On pomoći na svoj otajstveni  (tajanstveni) način, tako da uspijemo.

10. Kako se vjenčati u crkvi?

                   Postoje ljudi kojima je jedini razlog da dolaze u crkvu na vjenčanje, jer je tamo svečanije nego u matičnom uredu. Takva vjenčanja, naravno, Crkva ne može odobriti . Tko se želi vjenčati u crkvi, treba biti svjestan da to uključuje više od jednog lijepog vanjskog okvira. To je velika odluka pred Božjim licem, odluka koju  čovjek više ne može poništiti - „Ono što je Bog sjedinio, čovjek neka  ne rastavlja ", kaže Isus.

Koje uvjete trebaju ispuniti parovi koji žele Crkveno vjenčanje? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: morate biti rimokatolici i zaista sklopiti pravi brak, u smislu u kojem Crkva shvaća."brak". To znači u pojedinostima:

a)  Crkveno vjenčanje je moguće samo za članove Crkve

           Obje strane moraju biti kršteni katolici. Ako jedan od partnera nije član Crkve, onda trebaju posebnu dozvolu.

b) Obje strane moraju biti sposobne za brak

           Oba partnera moraju biti sposobni za brak. To jest, mora se razjasniti da ništa ne smeta (nema zapreke)  valjanom i zakonitom braku.

c) Problem razvoda i ponovnog vjenčanja

            Jedna od najbolnijih i najčešćih zapreka za brak danas je prethodni, propali brak. U svjetlu onoga što Isus govori o nerazrješivosti braka, Crkva se ne smatra ovlaštenom da pristane na novo vjenčanje u Crkvi ako je jedan od  partnera bio već jednom vjenčan i ako je živio u smislu sakramentalnog braka  - naravno,  i da je partner iz prvog braka još uvijek živ. Imajte na umu:  mogu postojati  razlozi zbog kojih  se čini da je potrebno novo vjenčanje,  a time i rastava staroga.  Trnovit, teško rješiv problem, međutim,  leži u tako razumljivoj želji mnogih da se oženi drugi put, građanski. Tko onda ide u Matični ured i tamo se vjenča, nažalost, ne može pristupati sakramentima.

             Za Crkvu je "drugi" brak moguć samo ako se utvrdi: prvi brak - u očima Crkve - u stvari nikada nije bio sklopljen, tako da je taj „drugi" brak, u stvarnosti, prvi.  Onda se govori o  " proglašenju braka nevaljalim". To je moguće, na primjer, ako se može dokazati da jedan partner nije nikada bio spreman držati vjernost ,da je stavio nakanu ne imati djecu ... Takav brak nije bio nikada ni sklopljen. Samo stručnjak može reći da li postoje stvarni razlozi proglašenja nevaljalim. Ako nakon razvoda, stoji drugi brak, treba se obratiti Crkvenom sudu.

c) Takozvani „ispit zaručnika"

             Ako nema zapreke, onda je  za valjanost i uspjeh u braku važno da oba partnera doista žele učiniti ono što Crkva misli  pod pojmom "brak". Tri su glavne točke koje je potrebno ispitati u takozvanom "ispitu zaručnika", a zatim to trebaju potpisati zaručnici koji  žele sklopiti vjenčanje:

 1. Nerazrješivost braka - dok nas smrt ne rastavi
            Crkva po pojmom brak razumije trajnu životnu zajednicu "dok vas smrt ne rastavi"'. Samo oni koji zaista žele ući u nerazrješivu zajednicu mogu i trebali bi se vjenčati u crkvi.

2. Jedinstvo  braka (protiv svih seksualnih sloboda i  poligamije)

            Crkva govori o braku kao zajednici koja isključuje bilo kojeg trećeg partnera. To znači da se partneri obvezuju na vjernost. Ne mogu se međusobno dogovoriti i jedan drugom dozvoliti seksualne slobode. Ne, Crkva inzistira: brak je jedinstveni savez, koji isključuje svaki drugi savez muškarca i žene. - U zemljama u razvoju to znači, na primjer, apsolutno ne poligamiji  i time se protivi degradaciji žena.

3. Spremnost na dijete

            Uglavnom, svaki par mora biti otvoren i spreman za djecu. Naravno da postoje brakovi gdje se unaprijed zna da djeca  više ne mogu doći. Brak je nevaljan samo ako bi jedan partner (ili čak oba) rekao: Za nas djeca nikada  neće doći u obzir. - Koliko će djece imati ili ne imati pojedini par, partneri moraju odlučiti po vlastitoj savjesti.

d) Vjerski pogledi na brak

            Crkva toplo preporučuje da vjernici, ne samo gledaju na pravo i valjanost vjenčanja, nego da se dobro pripreme, u svakom pogledu, na brak. Posebno je i preporučljivo da partneri pođu baš s tom nakanom na ispovijed i da se pričeste. Jer Bog ne daje svoju pomoć kao što pošta daje paket. Samo oni parovi koji se mole i zaista pokušavaju  živjeti  po Evanđelju, iskusit će da je Bog s njima.

Zaključak
            Jednom, kada je Isus govorio o braku, apostoli su odgovorili prilično zbunjeni:
Ako je brak nešto tako zahtjevno, onda bi bilo bolje ne ženiti se. I na drugom mjestu kažu pod istim dojmom: Ako je ono što Isus govori  istina - tko se još može spasiti? Isus je odgovorio:
"Ljudima  je to nemoguće, međutim, Bogu je sve moguće"
Biblijska slika o ljubavi, braku i obitelji, uključujući i zahtjeve koje postavlja je stvarno visoka - za  neke: previše visoka -  ideal, daleko od životne stvarnosti i nemoguće ga je živjeti. To je točno, ali nije cijela istina. Tu treba razmisliti o dvije stvari:

• - Sve ono što je Isus rekao, a ne samo njegove riječi o braku, kao da prelaze snagu čovjeka. Ali čak i udaljene zvijezde koje nam pokazuju put, vrlo su važne za život na svijetu. Ovo vrijedi za sve zapovijedi i Govor na gori, i naravno, i za ideal bračne ljubavi.

Iako je u nama ostalo od prvoga grijeha, Bog nam daje snagu da živimo, u temelju, u skladu sa zakonom ljubavi. No, samo malo dobre volje nije dovoljno. Nije slučajno da Biblija govori, na mnogim mjestima, o „robovanju grijehu". I kao što se rob nalazi u nekakvoj prinudnoj situaciji, tako je i čovjek podložan silama zla dokle god se oslanja na  svoje sile. Možete jednom nepomičnom bolesniku tumačiti tehniku veranja uza stijenu i on će sve shvatiti, ali se neće nikada uzverati uz stijenu! Tako je isto i s ljubavlju i njezinim zakonom: samo shvaćanje je premalo! Ljudi trebaju pomoć i snagu koju im Bog daje da bi mogli  ljubav ostvariti, makar približno. A da bi mogli primiti tu pomoć, trebamo molitvu, to jest živu vezu s Bogom: "Jer ljubav je jača od smrti. Ona pobjeđuje, jer moli!" (Ivan Pavao II)

---

[1] Gottes Volk 7/91  Stuttgart 1991 - Od 1995 pomoćni biskup Salzburga, mnogo piše na temu seksualnosti - Jer se njegovi pogledi i stavovi na sviđaju raznim grupacijama vrlo često je napadan. Nositelj brojnih nagrada raznih sveučilišta.