Je li nam je potrebna reforma Crkve? Robert Spaemann i Martin  Mosebach - gosti na katoličkom teološkom fakultetu  u Freiburgu..

Regina Einig u  Die Tagespost

Rim /kath.net/Die Tagespost.de. Ako neki teološki fakultet u Njemačkoj želi organizirati  večer s „potrošenom" temom  - „reforma Crkve", a da se ne okupi samo klub seniora fakulteta, tribina mora biti dobro organizirana.  Filozof Robert Spaemann i pisac Martin Mosebach nisu iznevjerili očekivanja u dvorani Albert-Ludwigs- Universiteta u Freiburgu. Na zamolbu organizatora razgovarali su sa dogmatičarom  Helmutom Hopingom i pastoralnim teologom Hubertom Windischem koji su i davali ton čitavom razgovoru.

 

Osvježavajuće i upečatljivo slikovitim govorom ocrtali su situaciju Crkve u Njemačkoj. Od žamorećih studenata stvorila se akademska atmosfera tako da je mogla izaći na vidjelo i crna mrlja njemačkih teologa. Glavni deficit, prema  Spaemanu, je posljedica krivovjerja (zastranjenja u vjeri) što vjeruju da se teologija može širiti - bez obzira na istinu katoličke vjere. Posljedicu pokazuju satovi vjeronauka u školama, za sebe. Dugogodišnje učenje vjeronauka u školama nije ništa doprinijelo poznavanju vjerskih istina. „Djeca ne znaju ništa o vjerskim istinama!" ustvrdio je filozof.

 

Zdrav ljudski razum traži alternative: „Ako fakulteti nisu u stanju izgraditi vjeroučitelje, onda pouku treba radije prepustiti vjerničkom ručnom radu", tako Spaemann doslovno! Da njegova odrasla djeca još idu na nedjeljnu misu, u prvoj liniji, zahvaljuju roditeljima što su ih odlučili ispisati sa školskog vjeronauka.. Filozof ne gleda cijelu stvar tako beznadno: „Kad teologija postane pravovjerna, onda će ponovno zadobiti poštovanje (respektabilitet)."

 

Pokušaj vješanja pudinga na zid! -

 

I Mosebach ocrtava gorki scenarij akademske teologije i optužuje „svojevrsno fetišiziranje znanstvenosti" i nagnuće k „ feljtonizaciji i liriziranju". Moderni teolozi zamjenjuju jasne izričaje vjere „ sentimentalnim mnoštvom riječi" što neumitno podsjeća na „pokušaj vješanja pudinga na zid". I nikakvo čudo da Mosebach „ne očekuje ništa" od universitetske teologije. Windischevo koketiranje riječima o Crkvi u kojoj se više neće moći teologijom zaraditi nikakav novac, bilo je simpatično. Misao da plaću jednog zaposlenog činovnika - profesora teologije - treba usmjeriti u korist  zananstveno zauzetog redovnika, čini se da nije puno dotaknula prisutne profesore, usprkos tome što je Vindisch hvalio znanstvena istraživanja monaha. Hoće li ova večer proći u vrijeđanju teologa, pitao je jedan ozlojeđeni student? „Ako teolozi zaslužuju vrijeđanje, zašto ih ne bi vrijeđali?" uzvratio je Windisch protupitanjem.

 

Druga tema! Pa ni teološki fakulteti nisu imali sigurnog uspjeha. Martin Mosebach je u

najnovijem izdanju i četvrtom prijevodu  knjige „Hereza zbog manjka oblika" govorio i o estetici rimske liturgije, o čemu mnogi profesori liturgike mogu samo sanjati. Slušatelji su vrlo pažljivo pratili temu, pitanje je da li zbog imena govornika (koji je nositelj raznih nagrada) ili promijenjene klime kod tamošnjih katolika. Knjiga starog Misala (Mise)  je bila, prije nekoliko godina, uzrokom Crkvenom ograničavanju. Sada više nema rizika stigmatizacije ako se  sveučilišnog profesora,  šefa  katedre, deklarira kao posjetitelja starog obreda. Hoping priznaje da je i sam slavio misu na tradicionalan način i naišao je na mirnoću prisutne publike.

Prema očekivanju, Mosebach je dao jasnu analizu. On je uvjerenja „da je ovaj obred utemeljen na bitku  Crkve ". Crkva će se udaljiti sama od sebe ako se odrekne obreda koji, na najbolji način, izražava njenu bit. To se ne može nikad dovoljno jasno naglasiti. Uz brojne žestoke izjave,  rekao je, prilično bezbojno, i ovo za sadašnji red:  „Ne isključujem obred i pokušavam vjerovati ono što slavim."

Tezi o rascjepu u katoličkoj Crkvi nakon Drugog vatikanskog koncila se Mozebach suprotstavlja: „Kad bih stvarno, ozbiljno, vjerovao da postoji neki rascjep, iako ima znakova, onda ne bih više pripadao ovoj Katoličkoj Crkvi. Crkva se ne može i ne smije razvijati u rascjepima. Kao kršćani smo okrenuti prema početku i organskom rastu onoga što je na početku zasijano", tako pisac. „Ako bi stvarno II. Vatikanski proizveo ozbiljan i nepomirljivi rascjep, onda bi to bila važna točka da se ozbiljno posumnja u kompetencije koncila, a tada bi katoliku bilo nemoguće podložiti se tom koncilu. I zato treba uvijek, kod Drugog vatikanskog koncila, otkrivati linije kontinuiteta i  poveznice sa drugim koncilima.

 

No, na ovom zadatku, često posrće univerzitetska teologija. Spaemann ukazuje  da se mnoge postavke koncila uzimaju kao mjesta za svađu.  Kao jedan od primjera navodi konstruirane protivnosti kao zamjerku promijenjenoj ekleziologiji, koja shvaća Crkvu kao putujući narod. „Ovo", tako filozof, „nije ništa novo. Pa u rimskom Kanonu ne spominje uzalud svećenik "tvoj sveti puk". Tu je postavio i strukture koje su se tijekom stoljeća ugradile i pita „ Zašto ne bi jedan putujući narod imao i svoje strukture?"

 

Povlačenje ekskomunikacije četvorice biskupa Bratstva Pia X. u teološkim krugovima je izazvalo rijedak fenomen: profesori, iako je njihovo naučavanje bilo sumnjivo, nisu nikada bili ni suspendirani, ni ekskomunicirani, ali traže ponovnu ekskomunikaciju za one. Mosebach podsjeća na ponovno oživljavanje riječi „hereza" u profesorskom rječniku teologa, premda su tu riječ tako demonizirali govoreći da je „iz mračnog doba inkvizicije" i tako bičevali nepriznavanje zaključaka II. Vatikanskog sabora. Iz napetosti činiti dogmu je groteskno. Spaemann  nadodaje, s obzirom na predviđene razgovore Rima i Bratstva Pia X., da „Koncil nije stavio nikakvu obvezu"osim što je ustvrdio na početku dokumenta o vjerskoj slobodi, da predana nauka papa ostaje potvrđena, ali nigdje ne naglašava obvezu prihvaćanja i slijeđenja.

 

Spaemann se kritički osvrnuo na izjavu  katoličkog bogoslovnog fakulteta, koju nisu potpisali Hoping i Windisch, od 29 siječnja 2009. kojom su profesori kritizirali papinu gestu prema Bratstvu Pia X. Spaeman kritizira profesore koji „hladnokrvno prelaze preko mnogih zaključaka Koncila." A sada od tog istog Koncila žele učini dogmu da bi prihvaćanje ili odbacivanje njegovih zaključaka povezali sa ekskomunikacijom. I pita se je li ovdje „teološki fakultet još katolički?"

 

Treba li se dobar katolik brinuti za otvorenost Crkve prema svijetu? Windisch citira Norberta Bolza, koji je izjavio, u ovim novinama (Die Tagespost op.prev) da bi Crkva  mogla ostati  neprilagođena duhu vremena, najvažnija je hrabrost prema neprilagođenosti vremenu.

 

Crkva bi bila otvorena svijetu, jer zna odakle je svijet, kakvi impulsi ga pokreću i osjeća se s njima identičnom.  Ipak, neprilagođenost duhu svijeta bi bila  osobitost i jakost Crkve, naglasio je Mosebach, nagrađen aplauzom. Crkva treba „stajati jedan korak pokraj vremena, a ne da se potpuno u njemu utopi. " Crkva žanje kritiku ondje gdje se stopila s duhom vremena - „reakcije tipične duhu vremena" i gdje je napustila određeno odstojanje od duha vremena. Upravo je liturgija malim dijelom ušla u sadašnjost.

 

Duh vremena odgaja tako i tako - ali ne uvijek najbolje.

Spaemann argumentira, oslanjajući se na Jean Paula: „Svako vrijeme treba odstojanje od duha vremena.  Zato bi djecu trebalo  uvijek odgajati protiv njihovog vremena - jer vrijeme odgaja tako i tako - ali ne uvijek najbolje za ljude. Time se nadovezujemo na prvu Crkvu koja je svijetu najprije bila „strano tijelo". „Žar koji je ispunjao apostola, malo je iz Crkve nestao."  Pozivi poput onoga, apostola Petra „spasiti se iz naopakog roda" jedva se danas čuju, jer se o uzroku potrebe za spasenjem - grijehu, vrlo malo danas govori.

 

Windisch se u svom razmišljanju o otvorenosti Crkve osvrnuo i na  udruženje „Donum vitae". U ovom kontekstu  Spaemann kratko i jasno odbacuje to udruženje. Već terminologija „ženama pomoći kod odlučivanja da kasnije s tim mogu živjeti"  ukazuje da cijeli sistem leži na krivim tračnicama. Ovaj oblik „konsequentilizma" (prihvaćanja posljedica kao stanja) - činiti zlo da se postigne dobro, ili neku djecu ubiti da bi se druge spasilo - već je pokojni papa osudio!

 

Prigovor freiburškog moralnog teologa doveo je do brojnih pitanja i odgovora i pokazao da su ovo razmišljanje o utilitarističkom (korisnom) moralu i pitanje spojivosti Crkvenih službi i suradnja sa „Donum vitae", do sada, bili tabu tema. Obnova - reforma - Crkve, koja bi zaslužila to ime ne smije proći bez procesa razjašnjenja o apostolatu laika i prije nego se provedu odlučujuće personalne promjene. Hoping nije htio „osjetljivu temu" dalje produbljivati i time je pogodio  raspoloženje slušatelja, jer iz sale nije bilo ni jednog pitanja za diskusiju. Ako se zna da su neki zatvoreni krugovi među katolicima bili protiv lobija pobačaja,  za vrijeme ponifikata Ivana Pavla II.,  i da je to bilo pitanje identiteta za jednu generaciju koja se borila protiv pobačaja, ovdje se pokazalo kao preusmjerenje vrijedno pažnje.

Tradicija nestaje ako je definiramo protiv duha njenih početaka, podcrtao je Spaemann na početku. Vjera u Spasitelja koji je prolio svoju krv za sve ljude, jačala je ljude svih vremena tako da je mnogim ljudima izgrađivala put k krštenju i životu. Ako je cilj svake reforme  „učiniti da ponovno zasja prvotni cilj i postići da se djelovanje ljudi orijentira prema tom cilju" (R. Spaemann) onda se moraju povući linije Crkvene obnove sve do ponašanja institucija koje se bave zaštitom života.

Preveo don Ivica Matulić