Rim (kath.net / as) Da li papa Benedikt XVI stoji u unakrsnoj vatri medija zbog svog govora u Regensburgu, ili "slučaja Williams", nakon ukidanja izopćenja biskupa Lefebvrea ili izjave o kondomima na svom putovanju u Afriku ili zloupotrebi povijesti?
Tko stoji iza toga? Ili, bolje rečeno, može li nešto biti iza toga? Dva iskusna vatikanska izvjestitelja u talijanskim novinama analiziraju, u ovoj knjizi (u Italiji pod naslovom "Attaco Ratzinger - napad na Ratzigera naišla je na veliki uspjeh) da li stvarno iza svega stoje ciljani ciljevi ili brojne prepreke dolaze iznutra, iz same Crkve.
Pri tome autori daju riječ brojnim i kvalificiranim promatračima da pomognu rasvijetliti doista teške okolnosti koje otežavaju papi vršenje njegove pastirske službe.
Cilj autora nije iznova kuhati već skuhanu kavu. Upotrijebljeni su dokumenti s pregledom medijskog prostora i iz svega toga je jasno vidljiva prepoznatljiva strategija, ali i poneke pogreške. Cilj je osloboditi papinu poruku, često okovanu površnim pogledom na često raspravljane aspekte pontifikata pape Benedikta XVI. i učiniti još prepoznatljivijom nakanu Pape koja se zamagljuje upravo nepristupačnošću drugih.
Često zaboravljena poruka
„Na početku biti kršćanin nije etički izbor ili velika ideja, nego susret s događajem, s osobom koja daje životu novi obzor, a time i odlučujući smjer." Ove riječi, je Benedikt XVI. napisao kao početak svoje prve enciklike "Deus Caritas est", a opisuju, bolje nego bilo koje druge riječi, središnju temu učenja pape Ratzingera. Joseph Ratzinger, kojega su mnogi mediji u svoje vrijeme, kao prefekta Kongregacije za nauk vjere, prozvali „Carabiniere Crkve" i "Panzer kardinal" i kojeg se i danas predstavlja, bez razloga, kao nefleksibilnog papu, ili kao restauratora starog, a koji vrlo često upotrebljava riječi: „ljepota" , „ljubav" i „radost". Ako stvarno na početku biti kršćanin ne stoji nikakav etički kodeks, nikakva formalna navezanost na oznaku vrijednosti ili kulturne tradicije, sa skupom dogmi ili nizom obreda, nego nasuprot toga stoji „susret s događajem, osobom," onda se smjesta mijenja perspektiva. Često puta je papa Ratzinger podsjetio da je kršćanska vjera susret sa živom i prisutnom osobom, sa sudionikom povijesti koji dolazi ljudima u susret, privlači ga i fascinira: To je susret s ljepotom. Od prvog sata njegova izbora, 19. travnja 2005., Benedikt XVI. poziva da upravimo svoj pogled na Krista.
U svojoj prvoj poruci "Urbi et orbi", u propovijedi koju je održao u Sikstinskoj kapeli dan nakon izbora, rekao je novi biskup Rima: "Kod preuzimanja dužnosti, kao novi papa, on zna da je njegova zadaća pred današnjim ljudima svijetliti ali ne svojim sjajem i svjetlom nego svjetlom Kristovim ".
Tim riječima je Benedikt XVI. najavio stil svoga pontifikata; ne želi biti „protagonist", nego pravom „protagonistu" otvoriti vrata djelovanja, danas. Za to postoje dokazi iz prvih mjeseci njegove Petrove službe. Na Svjetski dan mladih, u kolovozu 2005., a zatim i na brojnim drugim prilikama želja Benedikta XVI. je da vrhunac tog velikog događaja bude uvijek euharistijsko klanjanje i da ne bude središnja točka vikar, Krist čije svjetlo papa želi donijeti „muškarcima i ženama danas".
Na istoj liniji se mora razumjeti Ratzingerovo učenje o pitanjima liturgije. Kao kardinal je dugo razmišljao o ovim temama, mnogo napisao i žalio zbog liturgijskih zloupotreba i određene brzinu kojom je provedena, nakon Koncila, liturgijska reforma i izražavao bojazan da će se reforma, u nekim slučajevima, pretvoriti u „nekakav šou". Budući da je vrlo svjestan činjenice da, neprestane i s vrha naređene, promjene liturgije nisu primjerene i da će ih vjernici teško prihvaćati i usvajati, Benedikt XVI. je izabrao put primjera. Papinske mise, koje se često prenose i na televiziji su se ponešto promijenile. Križ se našao opet na središnjem mjestu na oltaru, ispred celebranta, pa i ako se misa slavi na oltarima prema narodu. Uz modernu misnu odjeću, uzima se i ona stara, daje se mnogo više prostora gregorijanskom pjevanju. U 2007. papa je, kao što smo vidjeli, dao puno „građansko pravo u Crkvi" misalu kojega se upotrebljavalo do 1962. Ovom odlukom Papa ne se želi vratiti u prošlost ili izbrisati koncilsku obnovu. Mnogo više, želi pomirenje i međusobno obogaćivanje, kako bi se postiglo da u misnom slavlju, u uobičajenom rimskom obredu - što je rezultat nedavne liturgijske reforme - jest i ostaje, ali i da se ponovno otkrije ljepota i svetost slavlja u starom obredu i da se otkrije bogatstvo baštine Svetog pisma, kao što je to željela koncilska liturgijska obnova. Nažalost, u mnogim slučajevima duh pape Benedikta XVI. nije shvaćen, a umjesto pomirenja došlo je, na obje strane, do svađe i nekakvog duha osvete.
Učenje pape Benedikta XVI. o pitanjima liturgije je dio širokog i dubokog pogleda na nedavnu povijesti Crkve, kao i na način na koji se shvaća tradicija. Ovdje je temelj govor kojega je papa držao prigodom Božićnog prijema za kolegij kardinala i članova Rimske kurije u prosincu 2005. kada je govorio o dvije hermeneutike Drugoga vatikanskog koncila, što znači o dva načina na koje se gleda i interpretira (tumači ) Koncil: „ Problem prihvaćanja je nastao iz činjenice da su se međusobno sukobile dvije hermeneutike . Jedna je napravila pomutnju, a druga je donijela plodove, što se događa u tišini i koji postaju sve vidljiviji."
"Na jednoj strani", nastavio je Papa Ratzinger: "postoji tumačenje, koje ću nazvati , hermeneutikom diskontinuiteta raskida" , a koja je često nailazila na dobru volju medija, ali i dijela moderne teologije. S druge strane, postoji ona hermeneutika obnove, koja shvaća obnovu jednog subjekta Crkve, koju nam je dao Gospodin , uz očuvanje kontinuiteta. Crkva je subjekt koji tijekom vremena raste i dalje se razvija, ali uvijek sama ostaje Božji narod, kao jedan subjekt na putu. "
Prva hermeneutika je dovela do toga da se Koncil gleda kao nekakva Ustavotvorna skupština, koja bi trajno zasjedala. Ona smatra da tekstovi Drugoga vatikanskog koncila toliko i ne vrijede, nego njegov „duh" u čije se ime opravdava svaka promjena, čak i svaka proizvoljnost i samovolja. Druga hermeneutika, koju papa želi vidjeti kako se primjenjuje je ista ona koju je izrazio papa Ivan XXIII. kad je rekao da Konci želi: „prenijeti čist i potpuni nauk, bez slabljenja i pogrešnog tumačenja." i dodao: "To je naša dužnost, ne samo da čuvamo ovo dragocjeno dobro, kao da bi nas interesiralo samo staro, nego s odvažnom voljom prionuti poslu kojega od nas zahtijeva naše vrijeme. ... potrebno je neopozivu i nepromjenjivu nauku tako produbiti i formulirati kako bi zadovoljila potrebe našeg vremena."
U tom smislu, treba promatrati i odluku papa Benedikta o dopuštenju starog oblika misnog slavlja.