Veliki egzorcizam koji čisti svijet je: vjera u jednoga Gospodina i dolazak njegova kraljevstva, koje je on već donio. Armin Schwibach
 
            Rim (kath.net / as) „Oproštaj sa đavlom"  se zove  knjiga koju je 1969. godine izdao 2001. umrli svećenik, teolog i profesor egzegeze Staroga zavjeta u Tübingenu, Herbert Haag. Autorov cilj je bio  da se jednom zauvijek raščisti s vjerom u đavla  i da se njega, kao metzafizičku bajku, konačno izbaci iz prosvijetljenog  i naprednog vremena. Ali ako mi kažemo vragu zbogom, to nužno ne znači da  je i sam vrag nama rekao zbogom. Prije svega, to ne znači  da će se čovjek sačuvati mračnih sila  po svojoj racionalističkoj skeptičnosti ili racionalistički motiviranom odbijanju stvarnosti.
            Također je i, teolog i imenovani kardinal, Hans Urs von Balthasar zastupao mišljenje o „praznom paklu." Kao što su nekada svi ljudi pali neposluhom Adama, tako su u Kristu svi spašeni.  Po silasku u pakao Krist je, prema von Balthasaru, pretrpio  najdublji pakao i, u sebi, djelovanje zla sakupljeno u grijehu preuzeo i ozdravio. Ovo učenje o „apokatastasis" daje za teologa opravdanu nadu da bi pakao mogao biti prazan. Pri tome misli da je stanje čovjeka tako daleko postavljeno od  Božjeg veličanstva da ono, teoretski i praktično, udaljuje ljude od zahvaćajuće Božje istine i njegovog odnosa prema stvorenju.  I u ovom slučaju se može izvesti posebna metafizička dimenzija.  Dok je govor o „oproštaju sa đavlom" dobro došao u post modernom dovođenju u pitanje svega što se dotiče metafizike, misao o „praznom paklu"  dolazi  na mjesto neke nesposobnosti za metafiziku, po kojoj ona predstavlja Boga  i njegovo djelo na neki nadvisivački (uzvisujući) način.

              Upravo u ovakvom načinu razmišljanja leži opasnost  da se, zajedno s Bogom,  ukloni i đavao i grijeh i zasjeni smisao za središnju poruku vjere i učini je čak nemogućom.  Prije kratkog  vremena, trinaestog ožujka, je upozorio Benedikt XVI., u govoru  za vrijeme „Angelusa", da pojam grijeha i priznavanje stvarnosti sotone postavlja široku i transcendentnu viziju čovjeka i svijeta, jer: „Ako ćemo eliminirati Boga s obzora svijeta, više ne može biti govora o grijehu. Ako je sunce skriveno, onda i sjene nestaju, jer sjena se vidi samo onda kad sunce sja. Dakle, pomrčina Boga nužno vodi u tamu grijeha. Stoga, osjećaj za grijeh - što je nešto drugačije od  „osjećaja  krivnje" kako ga tumači  psihologija -  se ponovo otkriva ako se otkrije osjećaj za Boga".

            „Samo je jedan Bog", piše apostol Pavao u Korinćanima. „Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji - kao što ima mnogo "bogova" i mnogo "gospodara" - nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu. «(1 Kor 8,4-6). U tim riječima se nalazi prava, oslobađajuća moć, piše Benedikt XVI., u prvom svesku "Isusa iz Nazareta" (str. 210). To je "veliki egzorcizam, koji čisti svijet" (ibid.), kojega predstavlja Crkva od svojih početaka  protiv stvarne opasnosti,  uvijek prisutnog i živog zla. Tako mnogi bogovi i zli duhovi u svijetu „žele oblijetati" naokolo (ibid.). Isus naviješta svoje kraljevstvo i  kraljevanje, rekavši: „Samo jedan Gospodin". Sve ostalo gubi svoju moć, „gubi sjaj božanstva" (str. 211).

              Kao što Benedikt XVI. ističe, ova tvrdnja kršćanstva predstavlja svijet u njegovoj racionalnosti.  Ova racionalnost omogućuje ljudima da djeluju u skladu s ispravnim razumom, ona "dolazi iz vlastitog razuma, i samo ovaj  stvaralački  razum je prava moć na svijetu i u svijetu". Jer „samo vjera u jednoga Boga stvarno oslobađa i „racionalizira" svijet. Gdje vjera nestaje, svijet postaje samo prividno racionalniji. U stvari, sada moraju biti priznate sile slučaja koje se ne mogu  određivati (ibd). Upravo ove sile neodređenosti su izraz demonske tame, koja zarobljava i sam razum se gubi.  „Egzorciziranje" se, za Benedikta XVI., sastoji u tome: „svijet staviti u svjetlo razuma, koje dolazi od vječnog, stvaralačkog razuma i njegove ozdravljujuće dobrote i k njemu se vraća." (ibid.).

             Zamračenje Boga stavlja ljude u opasnost da postanu plijen zlih sila - iz čije su vlasti izbavljeni Kristovom smrću na križu - tako što misle  da bi mogli živjeti i bez Boga.  A ipak, đavao je „grješnik od početka" (1.Iv 3,8), „otac laži" (Iv 8,44), njegova odluka protiv Boga je konačna: tako uči Katekizam Katoličke Crkve ( br. 392,414). Đavlova laž se sastoji u tome  da ono što on govori izlazi iz njega samoga i tako „zavodi cijeli svijet" (Otkr 12,9). Đavao želi biti bez Boga, ne želi mu služiti, želi svoj vlastiti ego uzdići kao jedinu i posljednju instancu. Tako se on izruguje Bogu i uvlači ljude u to izrugivanje i tako ih uvlači u neposluh i iz zavisti gura u smrt. „Pisma i Crkveno učiteljstvo u ovom biću vide palog anđela, sotonu ili đavla - kako ga nazivaju. Crkva uči da je on na početku bio dobri anđeo kojega je Bog stvorio" (KKC 391). Po svojoj muci Krist je oslobodio ljude  sotone i grijeha i za njih zaslužio novi život u Duhu Svetom. „Njegova milost opet uspostavlja ono što je grijeh bio srušio" (KKC 1708).  Kršćanin zato čeka na povratak Kristov kad  će stvorenje, konačno i potpuno, biti oslobođeno zla.

             Laganje o opstojnosti đavla, to jest njegovo svođenje  na nekakav čisti  nutarnji psihologizirani simbol koji se suprotstavlja subjektu, sasvim se jasno protivi naučavanju Crkve. Ta laž spada u znakove vremena u kojemu se počelo sumnjati  u  Božju prisutnost i u sveopćoj ravnodušnosti  postaje bez značenja.  To vrijedi, kako za one  koji su daleko od vjere, tako i za one koji se još drže Crkve.

Veliki ruski mislilac Vladimir Sergejević Solovjev (1853-1900)  opominje, u svom „Kratkom pripovijedanju o Antikristu", da se kršćanstvo reducira na skup „vrijednosti". Solovjev predstavlja Antikrista kao pacifistu, vrlo zauzetog za ekološku problematiku. I zato se radikalno zauzima za ekumenu, saziva ekumenski koncil da bi sve kršćanske konfesije došle do jednog konsenzusa, konsenzusa koji se postiže tako da se svi odreknu po neke svoje istine. Antikrist traži simpatije sviju, on je „suosjećajni čovjekoljubac (filantrop)" koji je napisao knjigu pod naslovom „Otvoreni put ka miru i blagostanju svijeta". „Posvećene"vara krivom slogom u „upravljanju svijetom" i postavljaju ga kao „čovjeka budućnosti", sa svim ovlastima. Cilj Antikrista je da ga vođe kršćanstva slave, a odbace Krista. On želi od kršćanstva napraviti „svjetski muzej kršćanske arheologije." Mala grupa vjernika, koja mu se suprotstavlja, govori: „Najvrjednije u kršćanstvu je, za nas, sam Krist - on sam i sve što od njega dolazi, jer znamo da je u njemu utjelovljena sva punina božanstva. Ali i od tebe vladaru smo spremni  prihvatiti bilo koja dobra iz tvoje velikodušne ruke ako u njoj otkrijemo svetu Kristovu ruku. I na tvoje pitanje što za nas možeš učiniti, naš je odgovor jasan.  Priznaj sada, pred nama, Isusa Krista, Sina Božjega, koji se pojavio u tijelu, uskrsnuo i opet će doći, priznaj ga i mi ćemo te prihvatiti kao preteču njegovog povratka u slavi." Ove riječi su učinile da je Antikrist izgubio samokontrolu. I tek tada se otkrilo njegovo pravo lice.  

                Zamračenje Boga je i odsutnost razuma, koja se očituje u mnogoboštvu i relativizmu.  U Modernoj koja je pobožanstvenila razum, a usred „posadašnjenog kršćanstva", treba uočiti dvije zablude koje se slažu s „oproštajem s đavlom." Jedna je što moderno zapadno društvo, u svom načinu razmišljanja, isključuje Božju brigu  za njega, što se očituje u zakonima toga društva. Druga je što čovjek smatra, s onu stranu svijesti, da nije potreban spasenja i ostvaruje samoga sebe kao „nadnaravni JA". Đavao s kojim se oprostio raščovječuje čovjeka da se više ne može prepoznati u svojoj dimenziji okrenutosti prema Bogu.  Bez sumnje, veličanstveni popis! Đavao vodi čovjeka da ga ne prepoznaje kao zlo,  što u sebi uključuje poricanje Boga samoga koji je, u svojoj biti,  punina dobra.  Ako je Bog mrtav, onda je sve dopušteno, priznao je Dostojevski.  Ali kako ga se može najbolje ubiti? Tako što će ga žrtvovati na oltaru ili bolje na „mensi", to jest samoj oltarnoj ploči svoje okrenutosti k sebi, a to mu onemogućava  da pravo i istinito razlikuje od krivog i lažnog.

             Sotona napada čovjeka oduvijek. Na poseban način su danas u opasnosti vjernici čija je vjera obeshrabrena, umorna ili čak uništena. Đavao ne vuče duše najprije prema paklenom, kako se to pokazuje u karikaturama, slikama, umjetnosti  ili medijima. To bi izazvalo strah  i tražilo bi mir. „Crne mise",  pogrđivanje hostija, „incubus" ili „succubus" su vrlo teški fenomeni, ali nisu pravi problemi, nego simptomi djelovanja samog sotone - njegovog neprestanog napastovanja da slobodno biće okrene prema sebi i svom vlastitom zadovoljavanju.

Tako Benedikt XVI., u svom prvom svesku  knjige „Isus iz Nazareta", vidi đavla i napast koju on postavlja današnjoj Crkvi, isto ono što je činio s Isusom u pustinji  (str 53-74). Pred nama ne stoji nikakav, po sumporu smrdljivi, Belzebub, nego svijet u svojoj destiliranoj stvarnosti. Sotonsko djelo (kruh za sve, vladanje nad sobom i smrću, vladanje nad narodima - ako se čovjek podloži i pokloni napasniku) se tako paralelno postavlja na način da se stvarni i povijesni Krist „liberalizira" i krivotvori ga se  u nauku i ljudski simbol.

            A Benedikt XVI. neumorno onom sotonskom, otpadničkom, humaniziranom, suprotstavlja ono sveto, Božje - da je Kraljevstvo Božje osoba.  Blizina Kraljevstva Božjega je Krist sam koji je, na radikalan način, ušao u povijest i u njoj djeluje. A to je za napasnika nepodnošljivo. Zato otuđuje čovjeka od središta, Krista i vodi ga  prema jednom indiferentnom središtu neutraliziranoga  Boga, to jest  prema „novom svjetskom poretku", novoj „univerzalnoj" (to jest bezbožnoj) etici kao „svjetskoj etici" za sve ljude.  I tako đavao zavodi ljude prividno najljudskijim idealima. I što ostaje? Ostaje čovjek  koji se nalazi zarobljen, sam sa svojom moći činiti, u svojim spletkarenjima. To je savršeno ubijanje Boga.  To bi bio novi raj zemaljski uz pomoć čarobnjaka koji na jednak način postupa sa svim religijama i tradicijama i tako daje do znanja da one apsolutno ništa ne znače, kao što je to sotona davao do znanja Isusu kad mu je nudio vladanje svijetom.  Sotona stvara klimu vlasti tame ovoga svijeta, zrak koji širi zarazu, kako simboličnu, tako i stvarnu, a vjeru čini smiješnom.

            „Budite trijezni i bdijte. Neprijatelj vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se čvrsti u vjeri" (1. Petr 5,8) Apostol Petar upozorava kršćane da je vlast sotone lukava i nasilna u isto vrijeme.  Zlo se služi sredstvima koje mu ovaj svijet stavlja na raspolaganje. Blato i krhotine su njegova hrana, tako da se „praneprijatelj i ubojica" uspravlja i „pretvara se u anđela svjetla"da može, sa cijelim zborom zlih duhova, napasti svijet. „Otrov njegove zloće stavlja zao zmaj u najprljaviju rijeku pokvarenih i u duhu izopačenih ljudi: duha laži, nepobožnosti, vrijeđanja Boga, smrtonosni zadah preljuba i svake vrste drugih zlodjela." (Usp. Leo: XIII Exorcismus in Satanam et angelos apostaticos, Acta Santae Sedis XXIII, Rituale Romanum).

           Zar se danas ne opaža, više nego prije, moralno propadanje, a posljedica je otpadništvo na koje upozorava Evanđelje: „Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih."
           Ako se kršćanstvo odriče Isusa, ako se Isusa Krista i njegov križ stavi u zagrade, onda se čovjek odriče Boga i prepušta se onome što je učinio sotona svojom moći privida i laži, vlasti koja će čovjeka konačno baciti u ništa. Ovo ništa je besmisao smrti, umiranja koje nije u nadi uskrsnuća i zajedništva s Bogom.  Ako čovjek napusti kuću Božju na zemlji, onda će ga prihvatiti sotonine sluge. No, obećano je: ovo nije zadnja riječ. „ Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti" (usp  Mt 24,13).