Alexandra Maria Linder *
Rim, 24. studenog 2010. (ZENIT.org) - papa Benedikt XVI. će u subotu, u Vatikanu, držati molitveno bdijenje za nerođenu djecu. Datum je to koji predstavlja veliki znak nade za borce za pravo na život. Zapravo, to bi trebalo privući medijsku pozornost, jer gdje god se javno molilo za ovu djecu, bili su i oštri prosvjedi. Pri tome se govori o prisili i uznemiravanju. Čak su i crkve zatvarane za molitelje, kao što se to dogodilo, prije nekoliko mjeseci, u Münchenu. Novine pišu o nepodnošljivom prizoru, sudovi se pozivaju kako bi se onemogućilo molitvu ispred objekta gdje se vrši pobačaj. U Austriji je došao čak i prijedlog zaklona da bi ova aktivnost bila proglašena kaznenim djelom.
Što je u molitvi na ulici za ovu djecu, tako pretjerano? Zašto molitelji nailaze na tako masivan otpor?
Prvo, potresa se velik, tijekom mnogih desetljeća njegovan, društveni tabu. Taj tabu se održava na laži, a šire ga određeni krugovi, kako bi učvrstili ideologiju zarade novca. Tvrde da je pobačaj je normalna stvar - da se samo otklanja malo trudničkog tkiva - i da žena nastavlja živjeti jednako, kao prije. Činjenica da netko stoji ispred objekta gdje se vrši pobačaj moleći za dijete i za roditelje, probija anonimnost procesa, razbija trivijalizaciju tragedije i probija pritisak kojemu su izložene mnoge žene, a koji je kod mnogih žena, duboko utisnut, davno prije nego idu na pobačaj.
Drugo, potresa duh vremena. Duh vremena diktira laktašenje egoizma, relativizam, samo ostvarenje pod svaku cijenu. I ovdje ljudi stoje satima, danima, tjednima ispred zgrade, samo mole za druge, nepoznate. Mole Boga za ljude koji ga ne poznaju ili ga nisu nikad upoznali. Oni to učine nesebično, bez ikakvih osobnih interesa i bez osobnog kontakta s prolaznicima.
Treće, tresu savjesti, savjesti onih koji čine pobačaj, od kojih mnogi, podsvjesno, znaju što čine. Oni pokušavaju isto ono što čine žene koje dopuštaju pobačaj, potiskivanjem ušutkati takve osjećaje. Molitva je zveckanje na savjest onih koji prate žene na pobačaj. Oni znaju da je to pogrešna odluka i da bi majkama trebali mnogo više pomoći, nego da ih vode na ubijanje vlastitog djeteta da bi se tako izbjegao navodni problem. Molitva je zveckanje na savjesti timova za savjetovanje, koji stvarno ne savjetuju, nego izdaju potvrde, a da se nisu s puno osjećaja i intenzivno zanimali za poteškoće, izdaju potvrde bez stvarnog slušanja , bez ikakve primjene bratske ljubavi. Na takav način, oni stvarno ne mogu učinkovito djelovati na tom području.
Molitva na ulici (i u crkvama!) jasno pokazuje da je zakon o pobačaju, u ovom obliku, potpuno zakazao. Broj pobačaja ne opada, što je jasan cilj zakona. Još dramatičniji su brojevi kada uzmete u obzir da, od prije nekoliko godina, ima pola milijuna manje žena u plodnoj dobi. Tinejdžerski pobačaji se vidno povećavaju, kao što raste i broj pobačaja u kasnijoj dobi. Političari koji pokušaju spomenuti ove činjenice sa željom da se izmijeni zakon - kako je to izričito predviđeno -odmah se prozivaju, bez razloga. Ne, ovo "postignuće" ne smije biti uzdrmano. To je dobra stvar. Jer svaka nova pravila u sadašnjem trenutku, gdje se baš ne zna, kako zabraniti selekciju poput PID, kad se pomiču probni rokovi za uvoz embrija, sve se više majke i djeca osjećaju ugroženijima.
Alternativa: zaštita prava na život odozdo, kroz pomoć, obrazovanje, i, da, čak i uz molitvu, ako je potrebno, čak i pred vratima ustanova za pobačaj, opredijeljenost za život, prožet suosjećanjem, puno bratske ljubavi, kršćanski, tumačenjem u propovijedima, molitvama i akcijama pomoći. Cilj je da se krivi državni sustav savjetovališta za porođaje, u nekom trenutku, promijeni, jer mnogi ljudi dobre volje za očuvanje života, uzimaju stvar u svoje ruke. Žene koje se ne osjećaju ostavljenima, gotovo se nikad, ne odlučuju na pobačaj.
Gotovo sve žene kažu da žele svoje dijete, ali to ne mogu iz raznih razloga. One žele samo čuti: „To je lijepo da vas da očekujete dijete, mi ćemo vam pomoći, dajemo vam podršku, radujemo se s vama zbog vašeg djeteta. Nije nikakvo zlo da imaš samo 16 godina i da nemaš dovršeno školovanje. Sve se to može nadoknaditi. Nije ni strašno zlo da nemate novca, možeš živjeti u kući. To nije loše da imate već troje djece, za četvrto vam mi dajemo podršku. Pođimo zajedno. Zakone koji nisu dobri treba promijeniti." Ukoliko se to ne dogodi, onda su odgovorni svi ljudi dobre volje, posebno kršćani.
* [Alexandra Maria Linder, 1966, je udata i ima troje djece. Autor knjige - "Posao s pobačajima", egiptolog, ima svoj vlastiti posao kao novinar, predavač i moderator, a trenutno je zamjenik predsjednika akcije „Život za sve" (ALFA)].