Kardinal Meisner , nadbiskup Kölna, se založio za obnovu Crkve - i radostan je zbog otkrivanja zlostavljanja. Kardinal Joachim Meisner zna da celibat čini  svećenika egzotičnim. On ga još i brani

Paul Badde

 

Welt am Sonntag : Koliko ste zaprepašteni  svime  što se dogodilo u vašoj Crkvi, u zadnje vrijeme ?

Kardinal Joachim Meisner : Još u siječnju bih se bio dao zatvoriti prije nego pretpostaviti da je to sve istina. Činjenica da je toga bilo i s našim svećenicima u Njemačkoj je za mene gorka istina. To je bio strašan šok. Ali zapravo sam se uvjerio da kada je u pitanju posvećenje svećenika, odmah se tu nalazi sotona, onaj koji sve izvrće naopako, ali na kraju on može samo služiti kraljevstvu Božjem. Zato je dobro da su ova zlodjela konačno došla na vidjelo.

 

Welt am Sonntag : Biti razočaran znači da je netko izgubio nekakvu obmanu. Da li ste se varali  o stanju Crkve?

Meisner : Da, u izvornom smislu te riječi. Ja sam ovdje sada bez obmane. Nadalje,  prilično sam sretan. Jer me sve to još jednom uputilo na bit i na prirodu svećeništva. Čudo svećeništva je da Bog postoji, da je on živ i da  on privlači ljude u svoju službu, koji daju svjedočanstvo svojom osobom, svojim životom, kožom  i mesom.

Svećenici ne smiju biti dužnosnici koji upravljaju poslovima. Ako se izgubi snaga njihova svjedočenja, onda svećenici više nemaju opravdanja. Kad svećenici postaju pratnja Antikrista, onda je to teški grijeh.

 

Welt am Sonntag : Što će još izaći na vidjelo iz svega ?

Meisner : Nadam se u Boga da je dno dostignuto. Još više, ne vjerujem da gore može biti.

 

Welt am Sonntag : Što kažete očajnim svećenicima ?

Meisner : Kazali su mi neki od njih, ostavite tu temu, to stalno slušamo i duboko se  sramimo. Ja sam, naravno, uvijek govorio o tome kad smo mi svećenici bili zajedno. Ali isto tako osjećam da vjernici „potvrđuju svojim nogama." Nikada  do sada nismo imali tako veliko sudjelovanje za Veliki tjedan kao ove godine. Kölnska katedrala je bila punija za Vazmeno bdijenje, nego za Božić a tako je bilo i za  Duhove! Skoro je bilo nemoguće ući u katedralu. Slično je bilo i za Tijelovo. Rekao sam ljudima na kraju ceremonije: Posljednjih mjeseci i tjedana  smo bili doslovno u slijepoj ulici. Kada ljudi slave,  onda će slavlje uspjeti samo onda ako je objekt njihove proslave veći nego što su oni sami. Mi smo danas slavili Krista. Ne spadamo u slijepu ulicu, već smo blizu Gospodina.

 

Welt am Sonntag : Očekujete li utjehu od Pape ?

Meisner : Misao na njega me tješi i krijepi. Kao nositelj Petrove službe, on  je temelj Katoličke Crkve . On je stijena na kojoj stoji apostolska Crkva. Cijela težina pada, po zakonu  gravitacije, uvijek na dno. To jest, sve teško u Crkvi pada na njegov stol, u njegove ruke i njegovo srce. I pravo je čudo da ga to ne zdrobi.

 

Welt am Sonntag : Kako stoje  njemački svećenici  u Crkvi ? Što ih posebno muči?

Meisner : Oblak sumnje koji sada pada na  sve. Neki mlađi  svećenici su mi rekli  da više neće organizirati ljetovanja s djecom. Jer ako nam se dijete približi - a to se događa -  odmah se promatra kao da nešto nije u redu. Daljnja komplikacija je posebna psihološka situacija. 50 posto naše djece nemaju očeve. Moje iskustvo mi pokazuje, kad sam u vizitaciji u vrtiću,  osjećam djecu koja traže moju prisutnost, uzimaju me za  ruku ili žele mi sjesti u krilo. Tada mi reknu učiteljice: "Oni su djeca koja nemaju kod kuće oca." Ako bismo se odrekli  praznika  i rada s djecom, to  bi bio velik gubitak za djecu. To je teško stanje. Sada postoje svećenici koji govore: "Smijem li još ministrantu dati ruku?"  Ovo je doista đavolska situacija. Nepristrani postupak postao je vrlo težak.

 

Welt am Sonntag : Prerano je za ocjenu godine svećenika koju je  proglasio je Benedikt? Je li ojačana uloga klera?

Meisner : Važnost svećeničke službe je dublje  prepoznata kako za same svećenike, tako i za narod. I još: koliko je važan dar celibata. Jer je to uistinu trn u našem društvu. Ne iznenađuje činjenica da se danas toliko bori protiv celibata. U celibatu treba uvijek reći: ili ludi, ili postoji Bog. Ne postoji niti jedna druga alternativa. I kad postanu svjesni da taj čovjek nije lud, onda mora postojati Bog. Uvjerljivo življen  celibat je još uvijek najupečatljiviji dokaz Boga.

 

Welt am Sonntag : Treba li Katolička Crkva obnovu?

Meisner : Da! Ali ne revoluciju kao 1517. No, reformacija, to treba! Crkva se vidi čak i kao " Ecclesia semper reformanda " Dakle kao Crkva, kojoj  su uvijek potrebne reforme. Ova transformacija nam je uvijek potrebna, kao neprestano usmjeravanje prema izvoru. Ako piješ vodu iz  Rajne u Koelnu,  tada ti može biti loše. Morate ići uzvodno, tamo na izvoru Rajna je vrlo ukusna. Tako i u Crkvi moramo natrag na izvor!

 

Welt am Sonntag : Možete li Benedikta XVI. zamisliti kao reformatora?

Meisner : Da, naravno, to će kasnije svi shvatiti.  Kad ga jednom više ne bude, onda će njegovo djelo početi svijetliti. Istina se ne može zatvoriti u limenku. Istina je kao svjetlost . Ne može se zaštititi od svjetla. Ono je jednostavno tu. Svi koji kažu da je sada papa najveća prepreka, imaju pravo: on je najveća prepreka za moderne  ateiste.  Filozofiju i teologiju Josepha Ratzingera se ne može mimoići.

 

Welt am Sonntag : Plašite li se budućnosti?

Meisner : Pred čim? Pogledajte u 20. stoljeće.To je bilo vrijeme mučenika. Ali gdje su ostale muke vjernika  iz tog vremena, nacista i komunista? Sam sam oboje doživio i pretrpio. Krist ostaje u Crkvi sve do konca svijeta.

 

Welt am Sonntag : U Francuske revoluciji  se katolike držalo za fanatike...

Meisner : ... Da, i tada i sada, neprijateljstvo prema Crkvi se prodavalo i prodaje kao prosvjetljivanje U takvim situacijama  mi biskupi trebamo biti jaki svjedoci. Svjedok je uvijek neugodan! Naši preci u vjeri su, u prva dva stoljeća, bacani pred lavove  Sada nas mediji bacaju pred ljude. Trebamo li se toga plašiti?

 

Welt am Sonntag : Ali Benedikt je također naglasio da vanjski neprijatelji ne ugrožavaju Crkvu - nego grijesi iznutra.

Meisner : Tako je to. Vidjeli smo to previše dobro, u posljednje vrijeme. I na Crkvu se odnosi što je rekao starac Šimun o djetetu Isusu:  "On je postavljen na propast i uzdignuće mnogih. Znak kome će se protiviti." Isto vrijedi i za Crkvu. I ona je znak  protivljenja, tako to mora biti. No, ne možemo se tješiti i reći : Pa, to je nešto što je već  predviđeno. Jer postoji protivljenje koje je opravdano. Stoga, moramo pažljivo saslušati sva protivljenja, tako da ne prečujemo onaj prigovor koje je istinit! Tako sam uvijek mislio, a sada je sve izašlo na javu.

 

Welt am Sonntag : Zar nije sljedeći sukob s javnošću već unaprijed programiran zbog Crkvenog stajališta o zaštiti života , o homoseksualnosti, gen- industriji?

Meisner : Dakako, situacija je puno teža nego, recimo, u ondašnjoj DDR. Puno puta sam rekao: sve one godine su bile vježba za buduće poteškoće. Kao negdašnjeg biskupa Berlina, uvijek me poticala riječ Svetog pisma: „S mojim Bogom mogu preskakati zidove."  To vrijedi za danas i za sutra. A ujedno je moje najdublje uvjerenje: „Gdje je obilovao grijeh, tu se milost još više razlila." Toga sam se držao u posljednjim mjesecima i ne želim spadati u broj onih koji ne vjeruju u promjenu, obraćenje.

 Welt am Sonntag : No, to niste činili prije 1989.?

Meisner : Ne. Samo papa Ivan Pavao II. je u to vjerovao. On mi je već 1987. prorekao tu promjenu.