prigodom posjeta Torinu 2.V. 2010.

  

Dragi prijatelji,

           Ovo je za mene trenutak na kojega sam čekao. U jednoj drugoj prigodi sam se našao uz sveto platno, ali ovaj put, ovo hodočašće i ovo putovanje, doživljavam s posebnim intenzitetom.. Možda me tok godina učinio još osjetljivijim za poruku ove izvanredne slike, a usuđujem se reći možda i to što sam nasljednik Petrov i nosim u srcu cijelu Crkvu, a možda i još više, cijelo čovječanstvo. Zahvaljujem Bogu za ovaj dar i za prigodu da podijelim s vama ovo kratko razmišljanje, koje mi se je došlo na pamet kao podnaslov ove izložbe: „Misterij  Velike subote." Moglo bi se reći da je ovo platno slika ove tajne, slika Velike subote.

            Činjenica je da je ovo bilo platno ukopa, koje pokazuje tijelo razapetog čovjeka što u svemu odgovara onome što su evanđelja rekla o Isusu, koji je oko podneva bio raspet, a u tri poslije podne umro. Jer je bio dan Beskvasnih kruhova, priprava za Pashu, bogati Josip Arimatejac, član Sinedrija, zamolio je Pilata da se Isusa pokopa u jedan novi grob, iskopan u stijeni, koji nije bio daleko od Golgote, umota ga u platno i položi u grob (Mk 15, 42-46) To nam pripovijeda Marko u svom evanđelju, a s njim se slažu i ostali evanđelisti. Od toga časa ostaje Isus u grobu sve do u osvit dana nakon subote i ovo grobno platno pokazuje sliku kakvo je njegovo tijelo bilo u tom vremenu, koje je trajalo malo više od dana i pol, ali zato je beskrajno bogato u svojoj vrijednosti i značenju.

             Velika subota je dan sakrivenog Boga, kako se to može čitati u jednoj staroj, antičkoj propovijedi. „Što se dogodilo? Danas je na zemlji velika tišina i velika samoća. Tišina, jer Kralj spava... Bog je po tijelu mrtav i sakriven  da bi svoje kraljevstvo istrgnuo iz pakla." U Vjerovanju kažemo da je Krist, pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sašao u kraljevstvo smrti (nad pakao) i treći dan uskrsnuo od mrtvih"

             Draga braćo, u našem vremenu, kojega smo prošli kroz prošlo stoljeće, i ljudi su na poseban način postali osjetljivi za tajnu Velike subote.  Sakriveni Bog je dio duhovnosti današnjeg čovjeka, na jedan egzistencijalan način, poput nesvjesnog, poput praznine u srcima koja postaje sve veća. Koncem 19. stoljeća piše Nietzche: „Bog je mrtav, mi smo ga ubili!" Ova glasovita izjava je ako je malo pobliže pogledamo, uzeta, od riječi do riječi, iz kršćanske predaje. Više se puta ponavlja kod pobožnosti križnog puta, a da mi nismo potpuno svjesni onoga što govorimo. Nakon dva svjetska rata, nakon koncentracionih logora i gulaga, nakon Hirošime i Nagasakija, naše vrijeme, naša epoha je sve više postajala vrijeme Velike subote. Tama ovoga dana potiče one koji pitaju o životu, a posebno potiče nas vjernike.  I mi se moramo podložiti ovoj tami.

           No, usprkos tome smrt Sina Božjega, Isusa iz Nazareta ima i jedan drugi aspekt, sasvim pozitivan, kao izvor nade i utjehe. I mogu razmišljati o tome da je sveto platno jedan fotografski dokument koji ima dvije strane: „negativnu" i „pozitivnu". I stvarno je tako: najtamnija strana vjere je u, isto vrijeme, i najjasniji znak nade koja nema granica. Velika subota je „ničija zemlja" između smrti i uskrsnuća, ali je na  tu „ničiju zemlju" stupio jedan  jedini koji ju je prošao - noseći znakove svoje smrti za ljude: „Passio Christi - passio hominis". I ovo sveto grobno platno nam govori, upravo u ovom trenutku, i jasno potvrđuje da je ovo jedinstveni i neponovljivi interval u povijesti čovječanstva i svemira, u kojemu Bog, u Isusu Kristu, nije dijelio samo smrt, nego i naše ostajanje u smrti. Najradikalnija solidarnost.

             U to vrijeme, „vrijeme izvan svakog vremena" Isus je sišao k pokojnima. Što znači ovaj izraz? On želi reći da je Bog, koji je postao čovjekom, došao do te točke, u najudaljenijoj i apsolutnoj osamljenosti, gdje ne pada ni jedna zraka ljubavi, gdje vlada potpuna napuštenost, gdje nema jedne riječi utjehe: „kraljevstvo smrti". Isus Krist, ostajući u smrti, je prekoračio vrata ove posljednje osamljenosti da i nas povede da ih i mi prekoračimo.

           Svi smo mi jednom imali strašan osjećaj napuštenosti. I što nas više plaši pred smrću nego to što smo kao djeca imali strah biti sami u tami i kako nas je mogla umiriti samo prisutnost jednog čovjeka koji nas ljubi. Upravo se to dogodilo na Veliku subotu: u carstvu smrti je odjeknuo glas Božji. Nezamislivo se dogodilo: Ljubav je ušla u carstvo smrti. I u najvećoj tami krajnje i potpune ljudske osamljenosti možemo slušati glas, koji nas poziva, tražiti ruku koja nas prihvaća i izvodi vani. Čovjek živi iz činjenice da ljubi i da može ljubiti, a kako je ljubav prodrla u carstvo smrti, tako ulazi i život. U trenucima najveće osamljenosti više nismo sami: „Passio Christi- passio hominis."

            To je tajna Velike subote. Upravo odatle, u tami smrti Sina Božjega, dolazi novo svjetlo nade: svjetlo uskrsnuća. I izgleda mi da dok razmišljamo pred ovim svetim platnom, vidimo malo toga uskrsnog svjetla.  Doista, grobno platno je, u ono vrijeme, bilo uronjeno u duboku tamu, ali nam od toga časa svijetli.  I mislim na tisuće i tisuće ljudi koji dolaze da to poštuju - a da ih se ne broji - koji pred ovim likom meditiraju, jer u njemu ne vide samo tamu,  nego također i svjetlo, ne samo poraz života i ljubavi, nego još više pobjedu života nad smrću, pobjedu ljubavi nad mržnjom.  Oni doista vide Isusovu smrt, ali kroz nju vide i uskrsnuće.  Nekoliko sati nakon smrti kuca život, u kojem boravi ljubav.

           To je snaga grobnog platna: pred likom ovog Čovjeka boli, koji je uzeo na sebe muku i patnju svih ljudi svih vremena, pa tako i naše patnje i naše muke i naše probleme: „Passio Christi - passio hominis" daju sjaj ozbiljne veličanstvenosti, slave koja je nama teško razumljiva.

           Ovo lice, ove ruke, ove noge, ovo cijelo tijelo govori, a tu riječ možemo čuti samo u tišini..Kako govori grobno platno? Ono govori kroz krv: grobno platno je slika naslikana krvlju; krvlju izbičevanog čovjeka, okrunjenog trnjem, razapetog i probodenog s desne strane boka.

           Slika koju nam daje grobno platno je slika pokojnika, ali krv govori o njegovu životu. Svaki trag krvi govori o ljubavi i životu. Posebno velika mrlja na bočnoj strani koja je nastala od krvi i vode koja je tekla iz velike rane, koja je nastala od koplja rimskog vojnika, posebno ta krv i voda govore o životu.  To je poput izvora koji izvire u tišini i mi ga možemo čuti u tišini Velike subote.  Dragi prijatelji, slavimo Gospodina zbog njegove milosrdne ljubavi. Odlazeći iz ovog mjesta ponesimo sliku grobnog platna  i ponesimo u srcu ovu riječ ljubavi, i slavimo Gospodina životom punim vjere, ufanja i ljubavi.  Hvala!