Cvjetnica

Dijete u Škripu s okićenim maslinovim grančicama

 

Ove godine  je Veliki tjedan u Dolu obilježen posebnom pobožnošću, dostojanstvom i tišinom. Budući da su neki „štrajkaši", na poseban način, napadali one koji idu redovito na nedjeljnu misu, bojeći se za mogućnost nereda, župnik je zamolio policiju da se pojave u Dolu pred početak obreda. No, nije bilo potrebe ni za kakvom intervencijom, jer smo sve obrede, zbog kiše, imali u crkvi. Lijepi broj prisutnih. Ove godine smo čitali Muku tako da se primijetila pažnja i sabranost. Posebno je bilo dojmljivo klanjanje na kraju mise. Na žalost, već se nekoliko godina ne održava 6 - satno klanjanje jer nije bilo dovoljno klanjatelja.

U Škripu je bilo uobičajeno svečano, tim više što su brojna djeca došla s okićenim maslinovim grančicama. Neki nakon mise darovaše i župniku okićenu grančicu. No, ovakav doživljaj Cvjetnice  svojoj djeci u Dolu su uskratili roditelji „štrajkaši."  Rekoše mi sutradan neki ljudi u kafiću da su neki Doljani u Postira donijeli breme maslinovine na blagoslov, jer da im onaj u Dolu ne vrijedi.

 

Veliki Četvrtak

 

"Božji grob" u Škripu

Po običaju ni u Škripu, ni u Dolu nije bio posjećen u velikom broju. Po običaju su žene u Škripu uredile „Božji grob", posebni ukras je bio klijajuća pšenica  i križ  od brojnih svijeća.

 

"Božji grob" u Dolu

I u Dolu je bio ukusno uređen „Božji grob", a poseban ukras je bila slika Kristovog lica za kapelicu na Mihov rotu koju je naslikao i darovao umjetnik, svećenik Milan Juranić, koji je već darovao sliku sv. Mihovila.

 

Pričest na Veliki četvrtak

 

Da bi uvećali pobožnost i dostojanstvo pričesti na Veliki četvrtak, pričešćivali su se vjernici na postavljenoj pričesnoj klupi a svećenik je dijelio pričest po „lumbrelom" isto onako kao što su nekada bratimi primali svetu pričest na Veliki četvrtak. Rekoše mi da je dojam bio izvanredan.

 

 

Veliki petak

Dol

Oblak obavija Mihov rot

Po običaju, uputismo se iz Dola u 6 u jutro. Četica mala, pobožno uz molitvu i pjesmu (svi su molili, a pjevali koliko su mogli i znali) je obavila uobičajenu procesiju na Mihov rot. Križ je ponio Žarko Gospodnetić - Pište. Treba napomenuti da se neke pozivalo da ne idu, a jednog od križonoša (iz povjerljivog izvora znam) se pozivalo telefonom da ne nosi križ, jer da će „ga (župnika) se tako izagnat iz sela".  Održasmo staru tradiciju, koju su bili prekinuli samo komunisti. Svi su molili, bilo je baš lijepo i doživljajno. Pjesmu su predvodili Jaki Gospodnetić- Martinović i Frano Peruzović, a svi koji su mogli odgovarali su. Nije bilo nikakvog deranja, nikakve galame, ni pričanja, nikakvih ruksaka, čipsa, ni bočica kao dosadašnjih godina kad je bio mnogo veći broj prisutnih, ali ni molitve, ni pobožnosti nije bilo.  Na usponu prema Mihov rotu padne oblak na brdo, a meni padne na pamet biblijska slika Božje prisutnosti u oblaku koji je vodio Izraelce kroz pustinju i Crveno more. Tako se i mi penjemo prema Božjoj prisutnosti...

Pred starohrvatskom crkvicom sv. Mihovila

Po običaju, izmolismo Očenaš za najstarijega sudionika, bio je to Ivo Matulić - Kroculinac, a i za najmladjega,  bile su to dvije sestre blizanke Keti i Petra Gospodnetić, kćerke Đanija koji je preuzeo križ i nosio ga do crkve.

Silazak niz Mihov rot

Otac Žarko predao križ rođaku Đaniju, a uzeo na ramena kćerku Petriciju kojoj je ovo bilo prenaporno...I tako obiđosmo cijeli put, a grupa dječaka i momaka prethodila po običaju škorgojkima. I tako eto održasmo tradiciju  koju je bojkotirala etno udruga „Hrapoćuša", premda joj je jedan od ciljeva njegovanje stare vjerske i kulturne tradicije.  Na putu se dogodila i jedna zanimljivost koju treba zapisati. Križonoša izlazi s križem  iz čimatorija, putem prolazi jedan od štrajkaša pa ni kapu nije skinuo u znak poštovanja prema raspetom Kristu...(njegovo je pravo biti nekulturan! a moje pravo ovo zapisati!) No, ne bi to bilo i ništa posebno da se nije dogodilo nešto neobično na putu preko Prismena. Tamo pasle ovce i kad se približio križonoša sa raspelom, ovce počeše svojim blejanjem pozdravljati Raspetoga. Sjetih se tada riječi Svetog pisma: „Vol prepoznaje jasle svoga Gospodara, a magarac ruku onoga koji ga hrani, a Izrael ne prepoznaje Jahvu ..."

Završetak procesije u Dolu

Povratkom procesije u crkvu pjevači pjevaju posljednje kitice „Gospina plača":

 

Škrip

Postaja kod križa u Škripu

Po staroj tradiciji Škripljani su otišli procesijom na Splitsku, a Splitskari idu procesijom u Škrip - jednim se putem ide dolje, a drugim se vraća nazad.  Splitskari idu tim putem gore, a vraćaju se drugim, tako da se procesije ne sretnu. Prva postaja  je bio križ u Škripu kod boćališta. Interesantnost ove procesije je što svi zdušno pjevaju i zdušno mole. Zastaje se na nekoliko mjesta i mole se postaje križnog puta.

Na povratku iz Splitske

Kad se obave pobožnosti u crkvi, malo se zastane  u Splitskoj (iako ja to ne odobravam). Splitskari počaste Škripljane, a Škripljani u Škripu počaste Splitskare.  Splitskari  idu u ovoj procesiji u svoju negdašnju župnu crkvu Duha Svetoga na groblju, pa na Kuk kod križa, a onda u župnu crkvu. Tim istim redom završavaju Škripljani svoju procesiju i ostanu malo nakon procesije u druženju.

 

Završetak u Dolu na Vel. Petak na večer

Dojmljivo je bilo pjevanje Ispovidte se Gospodinu jer je dobar, a narod u crkvi odgovara: Jer je u vike milosrje njegovo... i danas se Muka nije pjevala, nego čitala u dojmljivoj tišini ..  Rekoše mnogi: „Sad smo prvi put razumjeli što se govori u muci po Ivanu."

 

Velika subota

Kroz vatrored smo krenuli s procesijom uskrsnuća po pijaci.

U  Škripu, po običaju, puno ljudi na obredu Vazmenog bdijenja. Kiša nas pustila i blagosloviti oganj i obaviti procesiju uskrsnuća koju obavljamo već nekoliko godina. Pravo vazmeno raspoloženje. Nakon mise je uslijedio blagoslov jela pa mnogi darovaše i župniku blagoslovljeno jaje.

U Dolu nikad toliko mladih ljudi nisam imao pred sobom. Dođoše na obrede brojni iz Postira. I opet moram naglasiti tišinu i pobožnost koja je vladala za vrijeme obreda. A kad je preko obreda zagrmjelo, onda se župnik sjetio jednog Uskrsa sedamdesetih godina kad je na Brusju, za vrijeme uskrsne mise, potukao grad. Pa je zgodu prisutnima na kraju ispričao: „Izlazi pokojni Petar iz crkve, vidi sve bijelo od tuče i uzdiše: A Isuse, tvoje uskrsnuće - moje prosuće!"

I na kraju ću završiti stavom s kojim su se mnogi složili: Kad bih mogao birati između one proslave Velikog tjedna prije nekoliko godina ili ovogodišnje, birao bih ovogodišnju proslavu!